Razgovarao: Milan Živanović
Izvor: XXZ magazin
Foto: Marc Martin
Kao što je govorio Žil Delez, linije bijega iz društva od kojeg se trpi neka opresija ne predstavljaju nikakav povratak prirodi, već samo izlazak iz određene teritorije, a da bi se zadovoljila želja koju to društvo brani. Negdje na toj mapi nalaze se i popularna mjesta za takozvani kruzing, praksu u okviru koje muškarci traže anoniman seks sa drugim muškarcima, a na skrovitim mjestima, daleko od očiju onih koji takve prakse, i seks uopšte, osuđuju. Praktikovanje ovakvih radnji u modernom društvu, te paralelno sa savremenim tokovima borbe za gej prava, potpuno je skrajnuto, budući da se zajednica već decenijama trudi da spriječi svođenje gej pojedinca na seksualni čin.
Kraj devedesetih godina prošlog vijeka obilježio je jednu od najvećih kriza kada je kruzing sistem u pitanju, pa su one vojske muškaraca koje su se vijekovima suočavale sa rizicima koje nosi anonimni seks na skrovitim mestima, često usput rizikujući i život, jedva dočekale pojavu interneta, te brzo i radosno migrirale ka onome što će vrlo brzo postati digitalni kruzing. Kao što očnjaci zakržljaju brzo pošto mesožder prestane da lovi, tako su i određeni instinkti kod pomenutih muškaraca nestali, ili se bar deformisali, što je ostanak u ormaru učinilo još privlačnijom idejom. Za razliku od svojih šumskih rođaka, te onih koji su zadovoljstvo tražili u javnim toaletima, digitalni kruzeri danas rizikuju jedino to da ostanu bez omiljene fotografije, što i ne bi bila velika šteta, budući da takvom tipu fotografija obično nedostaje glava objekta.
O ovoj temi razgovarali smo sa francuskim fotografom, Marcom Martinom, čija se izložba Public Toilets, Private Affairs bavi upravo ovom temom.
*Da li svojim fotografijama istražuješ isključivo svoju fantaziju, ili je tu i ponešto čega još uvijek ima u svakodnevnom životu gej muškaraca?
Marc: Ono što pokušavam da uradim kao fotograf je da osvijetlim i raskrinkam ono što drugi instinktivno pokušavaju da sakriju, čega se stide, pa čak i ono što smatraju odvratnim. Tako mislim da naše super-higijensko društvo pokušava da sakrije sve što je u vezi sa seksom, što se dešava u okviru neke supkulture. Javni toaleti su oduvijek imali lošu reputaciju, pa se danas niko ne bavi značajem koji imaju za istoriju gej zajednice. Sve do kraja osamdesetih godina prošlog vijeka ova mjesta su bila ključna u životima gej muškaraca koji traže avanturu i kontakt, te su se na njima prepoznavali i sastajali. Svojim radom pokušavam da odam počast tim izgubljenim generacijama koje su bile osuđene na sastajanja na skrovitim mestima, i na taj način sagradim most između svoje umjetničke vizije sa jedne strane, i istorijskih činjenica sa druge. A na tim mjestima nije dolazilo samo do anonimnih seksualnih odnosa, već su se formirale i veze, koje su u nekim slučajevima trajale decenijama. Takav oblik upoznavanja danas skoro da više ne postoji, ali još uvek predstavlja tabu jer ga ne posmatramo sa dovoljno velike udaljenosti. Mislim da moje fotografije vraćaju boju tim davno zaboravljenim mjestima, a najveći izazov mi je bio da reinterpretiram osjećaj senzualnosti koji je nužno bio pomiješan sa strahom.
*Jesu li te fotografije zamišljene kao ilustracije za alternativnu gej istoriju, ili su ipak samo proizvod umjetnosti koji nikako nije ukorijenjen u realnosti?
Marc: Već sam pomenuo da često kombinujem fikciju sa istorijskim činjenicama, a tu mi je nekako najvažnije da i danas muškarce koji su imali seks na ovakvim mjestima smatramo kukavicama. I pitam se: zar se upravo na taj način nisu suprotstavljali zabranama? Javni toaleti su uvijek smatrani za mjesta na kojima se nalaze opasni ljudi, odvojeni od prirode čovjeka uopšte, i ja tom stereotipu suprotstavljam svoje fotografije, na kojima su nasmijana lica i uspaljeni muškarci u, bar se meni tako čini, uzbudljivom okruženju. Ako su Marcel Proust, Jean Genet, Henry Miller, Paul Verlaine i Arthur Rimbaud nalazili inspiraciju na ovakvim mjestima, ko smo mi da tvrdimo drugačije. A ona je poticala od toga što su ova prljava mjesta u sebi imala i veliku dozu misterije. I njihova proza, te poezija, takođe je ugrađena u zidove queer muzeja, a našle su mjesto i u mom katalogu, fino kombinovane sa grafitima, intervjuima i fotografijama.
*Da li su ti muškarci dobrovoljno birali kruzing ili je to ipak posljedica društvenih pritisaka?
Marc: Opresija je svakako igrala veliku ulogu, posebno među pripadnicima starijih generacija. Pre digitalizacije i aplikacija za upoznavanje, ovi muškarci nisu imali mnogo izbora. Tako su prljava i smrdljiva mjesta postala centar društvenih miješanja i interakcija svih vrsta. Tu su se nalazili i gej i strejt pripadnici različitih klasa, i stari i mladi, te se nije gledalo na kulturnu i vjersku pripadnost – svi su bili jedno.
*Dakle, kruzing je važan deo gej istorije?
Marc: Činjenica da je jedan LGBT muzej u svoju postavku uključio i moje fotografije, ukazuje da je tako. Istina je da je ova tema dugo bila, i još uvijek jeste, nešto što se krije, razlog za sram, čak i među pripadnicima gej zajednice, a to je zbog toga što moderan čovjek često brzo zaboravlja nevolje iz prošlosti, te tako i činjenicu da je homoseksualnost dugo bila zabranjena zakonom, a u nekim zemljama još uvijek jeste. Tako muškarci nisu imali izbora do da se nađu u javnim toaletima, koji su smatrani neutralnom teritorijom. Da li je i danas tako u zemljama u kojima je homoseksualnost i dalje zabranjena? Ne znam, još uvijek ne znam.
*Kako objašnjavaš distancu koju većina savremenih gej muškaraca pravi u odnosu na ovu aktivnost?
Marc: Srećom, mlađe generacije gej muškaraca u većini zapadnih zemalja danas mogu da se upoznaju mnogo prirodnije, i bezbjednije. Razlog za moju izložbu nije nostalgija, jer rijetko ko žali za tim vremenima. Ne uopšte. Queer zajednica danas žestoko promoviše nove načine upoznavanja, trudeći se da se što više udalji od prošlosti, ali su mlađe generacije u svijetu aplikacija potpuno izgubile spontanost koja je nekad postojala, a i hrabrost. U javnim toaletima je neočekivano i nepoznato bilo sastavni dio rituala, pa i seksualnog uzbuđenja. Bilo je neophodno da se učini neki potez, da se rizikuje kako bi se došlo do kontakta. I nije se radilo samo o ispunjavanju fantazije, dobro, možda u nekim slučajevima jeste, već i o povezivanju i razmjeni. Mlađe generacije misle da se mnogo razlikuju, iako se na njihovim online profilima sve vidi, nema više nikakve misterije. Mnogo prije nego što i pomisle da se upoznaju već znaju svaku tačku na tijelu onog drugog. Mislim da tu nema ničega uzbudljivog, o bliskosti i da ne govorim.
Kada su u pitanju moje fotografije, čak i na onim najeksplicitnijim ostavim određenu količinu nepoznatog, jer želim da ilustrujem tu neizvjesnost, napetost. Zato i biram modele ametere koji se ne poznaju, te se prvi put sreću na mjestu snimanja, i od toga krećemo.
*Kako vidiš kruzing u savremenoj kulturi? Na primer u scenama iz filma Beach Rats?
Marc: Super mi je što moje fotografije povezuješ baš sa scenama iz tog filma. Još uvijek ga nisam pogledao, ali u trejleru sam mogao da prepoznam istu dozu tenzije, mračnu atmosferu kruzing scene. Da, sjajan kompliment.
Zanimljivo mi je i što je taj film napravila žena, budući da tokom svog rada razmišljam i o pravima žena. Koliko god da su muškarci rizikovali anonimnim susretima, queer žene nisu imale ni tu mogućnost, jer je, još jednom, bila osmišljena od strane muškaraca i isključivo za muškarce. To je negdje i u vezi sa ranim borbama za ravnopravnost, koja se ticala i zahtjeva za jednakost u toaletima. Ali to nije otišlo daleko. Tako je pišanje u nekom velikom gradu XIX vijeka bila samo muška stvar, što nas negdje vraća na rana pitanja o rodu i ravnopravnosti.
I žene odlično reaguju na moj projekat. Kažu da im pruža pogled u svijet koji im je uvijek bio zabranjen, i mogućnost da čuju anegdote iz ovakvih avantura, a sve pričaju jednu priču: priču o slobodi.
***
Postavka Public Toilets, Private Affairs se nalazi u berlinskom muzeju Schwules, a izložba traje do 19. februara. Postoji i istoimena monografija, a oni koji budu poželjeli da saznaju više o radu ovog umjetnika mogu to da učine na njegovom web-sajtu.
