Tekst preuzet sa bloga sitanvez.mooshema.com.
Odlazak na otvaranje prvog Queer Sarajevo festivala, na Akademiju likovnih umjetnosti u septembru 2008., za mene je bila obaveza i dio građanske odgovornosti.
Svjesna atmosfere koju su kreirali određeni mediji i političari/ke dajući vjetar u jedra nasilnicima iz reda vjerskih i navijačkih skupina, očekivala sam ono što me je pred ALU zateklo. Navijački urlici uz pozive na ubijanje s jedne strane Obale, a ispred Akademije dugobradi propovjednici života po njihovim standardima. U samoj galeriji ALU draga lica i osjećaj kratkotrajne nadmoći nad provincijalizacijom, fašizmom, napadima koji su kreirani a ne spontano ‘organizovani’, nad besmislom filozofije nema veze sa mnom -znači ne tiče me se.
Kamera koju sam nosila kako bih snimila otvaranje bila je očigledno štit zahvaljujući kom sam bezbolno stigla kući.
Znamo šta je bilo poslije. Nasilje i prekid festivala. Policija je bila oko ALU ali ne i nekoliko metara dalje, a napadačima nije bilo teško učesnike/ce pratiti do adresa prebivališta.
Sutradan sam zahvaljujući povjerenju organizatora/ca u učestvovala u internom razgovoru uz prisustvo povrijeđenih od kojih su neki/e bili gosti iz inostranstva. Bilo me je sramota a činjenica da nismo ekskluzivni u toj vrsti ispoljavanja nasilja nije ublažila osjećaj stida.
Jedino što sam mogla učiniti tada je obećati sebi da ću učiniti sve u okviru vlastitih mogućnosti da se slično u Sarajevu više nikada ne ponovi.
Stalni pritisci, prijetnje i različiti oblici zlostavljanja učinili su da jedna od dvije najviše eksponirane osobe iz organizacionog tima prvog Queer Sarajevo festivala odustane i ode iz zemlje.
Druga je danas ponovo pretrpjela nasilje.
Njih dvije su kao i većina aktivistkinja diskriminirane najmanje po dva osnova, zato što su žene i zato što se zalažu za LGBT prava.
Godinu prije mračne 2008. osnovan je Sarajevski otvoreni centar a njegova vidljivost veže se za 2010. godinu. Sjećam se dana kada su Saša i tada mali tim djelovali iz privatnog stana i znam kako sve izgleda danas. Koliko su uradili/e na promociji LGBT prava, producirali istraživanja, organizovali radionica, promijenili postojećih negativnih praksi, animirali različite predstavnike/ce državnih institiucija, ohrabrili LGBT osobe u BiH.
Najviše me radovalo kada su putem umjetnosti promovisali LGBT prava.
Prošlogodišnje otvaranje sarajevske Merlinke, javni razgovor sa Jasmilom Žbanić i Želimirom Žilnikom, projekcija filma Merlinka, konfete i osmijeh na licima…djelovalo je kao ispisivanje svijetlih stranica borbe za ljudska prava u našoj palanci.
Juče je otvorena druga sarajevska Merlinka.
Danas je u 15 sati, u okviru festivala počela diskusija na temu transeksualnosti u Art kinu Kriterion, mestu u kom smo se zadnje dvije godine okupljali, družili, gledali, slušali, pričali, predstavljali, promovisali…
Nakon subotnjeg ručka, umjesto da odaberem popodnevni san ili nešto iz kablovske lakozabavne ponude, otišla sam na konferenciju. Još uvijek je to za mene stvar odgovornosti i građanske obaveze.
A svakako je bila i prilika čuti kako razmišljaju učesnici/e koje ranije nisam imala priliku sresti te nakon formalnog djela popiti kafu sa dragim ljudima i upoznati nove, sve jednako hrabre i odlučne u namjeri da žive po vlastitoj mjeri a ne aršinima po kojima bi heteropatrijarhalna sredina da kreira svijet.
Obradovalo me kad sam vidjela kako izgleda Goca, transeksualna osoba o kojoj je snimljen odličan film, koja je do juče hodala u odjeći za muškarce iz straha, pokupljene kose u rep ispod kape, danas je u Sarajevu bila puštene njegovane duge crne kose, dotjerana na visokim potpeticama, mislim i jedina besprijekorno obučena među nama koji između ostalog i ne cijenimo mogućnost da se obučemo kako želimo, bez straha od toga kako će neko drugi reagovati.
Konferencija je trajala pet minuta. Maskirani napadači učinili su da se ponovo strah vrati u Sarajevo.
Po načinu na koji je ‘akcija’ izvedena stiče se dojam da su instrukcije nalogodavaca bile vrlo precizne.
Po tome kako se osjećam dok tri sata pokušavam napisati nešto suvislo mogu samo naslutiti kako se osjećaju ljudi za čiju smrt se napadači i njihovi nalogodavci zalažu.
Prije dvadesetak dana sam u razgovoru sa dvoje prijatelja iz SOC-a tvrdoglavo tvrdila da medijska eksponiranost SOC tima i njihovih aktivnosti mora biti veća.
Danas sam vidjela šta se desi kad sve tv kuće objave da je Merlinka u Sarajevu otvorena.
I ne znam šta da kažem osim da im danas i svaki naredni dan treba pružiti podršku, ohrabriti ih da nastave.
Sjajno je što su projekcije otkazane samo danas i što se sutra festival nastavlja, ali i da nije tako, NIKO nema pravo da sudi. To je samo SOC-ova odluka i samo oni imaju pravo da je donesu.
Niko iz udobnosti svojih fotelja, angažovan nad tastaturom, ne smije da u ovoj situaciji pokušava biti pametniji od onih koji rizikuju vlastiti život da bi sutra svima bilo bolje.
Šta je bilo sa policijom, pitaće se mnogi.
Događaj je bio najavljen, policija pozvana, došli su tek onda kad su ponovo obavješteni, ovaj put o napadu.
Čak i da ih nisu organizatori/ce obavjestili, njihova je dužnost da obezbjeđuju događaj koji se na žalost ocjenjuje kao onaj od visokog rizika.
Nakon napada, besmislenog uviđaja i odlaska povrijeđenih na pregled, sjedila sam u Kriterionu i razmišljala o svim fizičkim napadima na moje prijatelje/ce diljem bivše domovine, o strahu sa kojim žive cijeli život, o borbi koja je svakodnevna a daje tek male rezultate i podrazumijeva maraton da bi neka sljedeća generacija živjela slobodno.
Posmatrala sam jednog dečka nakon pretrpljenog šoka, njegov strah na licu i tugu u očima i pitala se kako neko ko živi sa strahom može na bilo kom polju biti produktivan, šta mu je motiv da ujutro kad se probudi i ustane iz kreveta, koji je smisao življenja u okruženju u kom se nasilje ne osuđuje, ne sankcioniše već motiviše iz različitih centara moći.
Na odlasku iz Kriterionu, dva metra od njega (za one van Sarajeva riječ je o centru grada) iz turobnih misli trgnuli su me ‘veseli’ zvuci. U restoranu Doma sindikata igralo se kolo, taj svebalkanski vid primitivnog opuštanja među narodima koji se ne bi pobunili kad bi im zajednička himna bila ‘Mali mrav’. Očigledno je heteroseksualna većina proslavljala sklapanje nečijeg braka, te svete dužnosti namijenjene očuvanju porodice, osnovne ćelije društva, rađanju djece heteroseksualnih parova, od kojih će, vjeruju to dok igraju, svi biti nasljednici/e heteroseksualnog društvenog poretka.
I ne bih ja imala ništa protiv kola da me ne bi pogrešno shvatili, ne bih da ne znam da je kolo tek pauza između dva turbo- folk srceparajuća hita koji i jesu kreirani među onima kojima će mržnja biti osnovna emocija. Vjerovatno i sad đipajuj. Starom svatu je već kravata zavezana na glavi, mlada je izula štikle i obula ravne papuče, kumi se nabacuje pijani kum, stari neženja. I nikome ništa ne smeta. Ni glasna muzika, ni primitivnost, ni licemjerje, ni krhkost današnjih brakova. Svi moramo da se radujemo kada dvoje odluče da su zajedno dok ih smrt ne rastavi, ili barem dok neko od njih dovje ne nađe nekog boljeg.
Slično kao danas sam se osjećala u Sava centru u Beogradu pred premijeru Jasmiline Grbavice kad me je samu, dok sam čekala kolege, grupa žena, pripadnica Srpske radikalne stranke ispitivala da li sam Kristina iz Sarajeva ili Srpskog Sarajeva, da li sam Kristina Srpkinja ili Hrvatica.
Tada je bio najavljen dolazak 200 pripadnika Srpske radikalne stranke. U Sava centar je došlo dvije hiljade gledatelja filma. Kako je 2000 više od 200 tako ni nereda na svu sreću nije bilo, već ovacije i naklon publike predvođene pokojnim Srđom Popovićem i intelektualnom i umjetničkom elitom Beograda.
Sutra u 16h u Art kinu Kriterion se nastavlja festival.
Ukoliko želite dati doprinos dođite, razularenu masu samo masa može uplašiti i zaustavljeni.
Ako vam je svejedno ne morate da dođete. Samo nemojte, tako vam demokratije i fejzbuka da podržavate, apelujete i iznosite svoje cijenjeno mišljenje na društvenim mrežama u udobnosti i zaštićenosti vlastitih domova.
Piše Kristina Ljevak
