PIŠE: Vanja Šunjić
Klitoris, mali organ ženskog tijela, često je bio ignorisan, podcijenjen ili pogrešno shvaćen kroz historiju, ne samo u medicinskim već i u društvenim diskursima. Žena je jedino živo biće koje, zahvaljujući klitorisu, može da doživi seksualno zadovoljstvo koje nije vezano za reprodukciju. Dakle, žena može da uživa, a da ne rađa. I to će se možda zauvijek morati odbranjivati i argumentovati.
Prva anatomska upotreba riječi klitoris pronalazi se kod Rufa iz Efesa, grčkog ljekara s kraja 1. i početka 2. vijeka. Riječ se u francuskom jeziku pojavila 1575. godine kod Ambroaza Parea, zapisana u obliku “cleitoris”, a onda je tajanstveno nastala iz njegovih radova, te je Gabriel Falopi 1561. pripisao sebi otkriće ovog malog neukrotivog i pohotnog organa, brisanog već toliko puta jer je njegova jedina funkcija užitak. Međutim, klitoris je postao simbol mnogo šire društvene borbe – borbe za ženska prava, seksualnu autonomiju, i ravnopravnost.
Brisan i vraćan kroz historiju
U drevnim kulturama, seksualnost žena često je bila tema koja se izbjegava, ili joj se pristupa iz muške perspektive, što podrazumijeva da samo potrebe muškarca treba zadovoljiti. U grčkoj mitologiji, nimfe su snaga prirode utjelovljene u polubožanske mlade žene i ideal su muških fantazija. Osim što riječ nimfa označava mitološko božanstvo, naziv je i za male usmine vulve, koje su se ranije nerijetko miješale s klitorisom. Iako se nimfe u mitologiji najčešće pojavljuju kao plašljiva i tajanstvena stvorenja koja ne postižu seksualni užitak i zbog toga su vrhunac erotskog fantazma, bile su prikazivane i u suprotnom svjetlu i odatle potiče termin nimfomanija.
Klitoris je u mnogim kulturama bio tabu, a njegovo postojanje zanemarivano je ili čak demonizovano. Tek u 20. vijeku, s pojavom feminističkog pokreta i seksualne revolucije, počelo se otvorenije govoriti o ženskoj seksualnosti, uključujući i klitoris. Referišući se na nimfe i muze, koje ne postižu erotsko zadovoljstvo i ne piške, u Drugom polu Simon de Bovoar piše kako je uzdizanje žena na ovaj pijedestal ništa drugo do oduzimanje njihove samostalnosti.
Nepoznat i nepotreban medicini i biologiji
Medicina je dugo je ignorisala klitoris, fokusirajući se uglavnom na reproduktivne funkcije ženskog tijela. Prvi oblici prepoznavanja klitorisa su dodatno povećali nesporazum, izjednačavajući ga s penisom. Čak i kod Frojda, početkom prošlog vijeka srećemo teoriju o djevojčici, kao nedovršenom dječaku, sa zakržljalim penisom, čiji razvoj napušta klitoralni stadij uživanja zarad vaginalnog. Jednopolni model, s tezom da su anatomske razlike između žena i muškaraca beznačajne, a da je muški spolni organ izvana, a ženski iznutra, bio je prisutan od antike do 18. vijeka.
To što je vjekovima brisan i ignorisan na različite načine, klitoris nije spasilo da bude i kastriran u onom najbukvalnijem smislu. Klitoridektomija, uklanjanje klitorisa, taj brutalni čin simboličnog ubijanja žene se ranije koristio kao terapija protiv histerije, jarosti i nimfomanije žena, a i danas u nekim kulturama djevojčice obrezuju kako bi im bilo uskraćeno uživanje.
Tek relativno nedavno, zahvaljujući istraživanjima i sve većem interesiranju za žensko zdravlje, klitoris je prepoznat kao ključni organ za žensko seksualno zadovoljstvo. Ova promjena perspektive značajno je doprinijela boljem razumijevanju ženskog seksualnog zdravlja i osnažila žene da otvoreno govore o svom tijelu i potrebama.
Simbol borbe i autonomije
U posljednjem vijeku, pomjerajući borbene linije feminizma, klitoris je postao prisutniji u popularnoj kulturi. Diskurs se mijenja nakon drugog i trećeg vala feminizma, sve do savremenog transfeminizma. Klitoris više nije isključivo žensko, nego je i kvir, interseksualno i trans obilježje. Ne pripada više nužno ženama i ruši tradicionalno viđenje seksualnosti, uživanja i rodova.
Sredinom prošlog vijeka, Simon de Bovoar se među prvim feministkinjama i filozofkinjama usudila da govori o uživanju koje nije nužno povezano s reprodukcijom, uvodeći klitoris u polje umjetnosti i filozofije. Ova transformacija nije samo oslobodila seksualni diskurs, već je postavila klitoris u centar diskusija o rodnoj jednakosti, seksualnim pravima i tjelesnoj autonomiji.
Karla Lonci, radikalna feministkinja i osnivačica kolektiva “Rivolta Femminile” sedamdesetih godina prošlog stoljeća je pisala o afirmaciji klitoralne žene, uspostavljajući vezu između mišljenja i klitorisa, tvrdeći da klitoralna žena misli u prvom licu. U manifestu “Vaginalna žena i klitoralna žena” zastupa tezu da klitoris mora izgubiti sporednu ulogu i ne treba da se podčinjava vagini, jer je on zapravo ženski pol. Ženski pol je klitoris, a muški penis. Zadobivajući ovu libidalnu autonomiju, klitoris se suprotstavlja heteronormativnosti muške seksualne kulture.
Klitoris kao političko pitanje
Razumijevanje klitorisa kao društvenog fenomena nije samo pitanje seksualnog zdravlja, već i pitanje moći i kontrole. Patrijarhalni sistemi često koriste neznanje i stigmu kako bi kontrolisali žensku seksualnost. Međutim, osnaživanje žena kroz edukaciju i otvorene razgovore o seksualnosti postalo je sredstvo borbe protiv ovih struktura moći. U tom kontekstu, klitoris postaje simbol otpora i emancipacije.
Klitoris, nekada zanemaren i podcijenjen, ili s druge strane nepravilno optužen za podstrekača nemira jer prkosi političkom i društvenom poretku, danas je prepoznat kao ključan element ženskog seksualnog identiteta i autonomije.
Njegova evolucija u društvenom diskursu reflektuje šire promjene u načinu na koji društvo doživljava žensku seksualnost, moć i jednakost. Katrin Malabu, autorica knjige “Izbrisano uživanje, klitoris i mišljenje”* koja je poslužila kao inspiracija i građa za ovaj tekst ističe da su za nju klitoris, anarhija i ženskost neraskidivo povezani i da formiraju front otpora koji je svjestan autoritarnih skretanja samog otpora. Ona smatra da je poraz dominacije jedan od najvećih izazova našeg vremena.
Iako je pred nama još dug put ka potpunoj ravnopravnosti, priznavanje i detabuiziranje klitorisa predstavljaju važan korak ka oslobađanju ženskih tijela i umova i otpor moći, autoritetu i patrijarhatu. Nemaju samo muškarci “drugu glavu”.
*Katrin Malabu, “Izbrisano uživanje, klitoris i mišljenje”, Fakultet za medije i komunikacije, Univerzitet Singidunum, Miltumedijalni institute, Beograd/Zagreb, maj 2021.
