Pamtim moj prvi poljubac. Sramežljiv, ali odvažan. Ljubile smo se najmanje dvadeset minuta bez prekida zato što ja nisam znala kako se ljubi i tvrdoglavo sam odlučila da neću prva prekinuti poljubac. Pamtim i vrijeme mog prvog poljupca: ljeto, raspust između kraja osmog razreda i polaska u srednju školu. Ali iznad svega, najjasnije pamtim mjesto mog prvog poljupca: ispod mlade samonikle divlje trešnje dozrelih plodova, na šinama stare i obrasle pruge nedaleko od mog naselja.
PIŠE: Nikolina Todorović
Pripadam skupini onih koji/e slave i veličaju uspomenu na prvi poljubac. Zapravo, jedna sam od onih koji/e proslavljaju svaki poljubac, svaku i najsitniju nježnost. Ali ne pripadam grupi onih koji/e kažu da je romansa slađa kada je tajna, da je skrivanje ljubavi romantično, da izazovi prikrivanja i sakrivanja čine vezu uzbudljivijom i zabavnijom. Moje vlastito iskustvo podučilo me je jednome: da ne postoji ništa što bi se moglo i trebalo glorificirati u tajenju ljubavne veze; da su te tajne, skrivanja i prešućivanja, koje se drugima vrlo često čine toliko privlačnim i erotičnim, zapravo neopisivi teret u razvijanju i napredovanju ljubavnog odnosa. Dakle, ne samo da ne dijelim senzibilitet sa onima koji/e romantiziraju ideju tajne ljubavi, nego sam oštro suprotstavljena toj ideji.
Ne – ljubav koja se drži u tajnosti i mraku nije romantična niti erotična, ona je neproduktivna, destruktivna i haotična. Ljubav je kao biljka – treba sunce i svjetlo da bi rasla, treba i toplinu oko sebe i ugodan ambijent da bi se razvijala i opstala.
Ali da – nažalost, postoje ljubavi koje se mogu održati jedino ukoliko se skuče i sakriju. I to je posve drugačije od romantiziranja tajnih ljubavi.
Naime, to je ono protiv čega se ustrajno treba boriti, to je ono zbog čega izlazimo na ulice, prosvjedujemo, to je ono za što se borimo u svakodnevnom životu na različite načine i u različitim oblicima. To je, dakle, suprotstavljanje uskogrudnoj i plitkoj patrijarhalnoj i heteronormativnoj ideji da postoje ljubavni odnosi koji su prihvatljivi samo kad se kriju i kada se pretvaraju da ne postoje.
Takva je sudbina istospolnih ljubavnih partnerica i partnera: njihova je ljubav sigurna samo dok se razvija u vrlo uskim i definiranim kvadraturama: u četiri zida. A šta su četiri zida? To nije ni dom, ni cijela kuća niti cijeli stan, to je jedna soba, kutija sa poklopcem, prostor bez vazduha i bez slobode. To, dakle, nipošto nije mjesto za ljubav koja diše i koja živi od slobode.
Iako nikada nisam pristajala na ideju ljubavi u četiri zida, moram priznati da se neprestano, na različitim mjestima, sudaram sa teškim, debelim zidovima. Iako su mi sloboda i ljubav dvije najvažnije stvari za dostojanstven i potpun život, polako počinjem shvatati da možda nikada do sada, u svojoj zemlji, u svom gradu, nisam proživljela slobodnu ljubav. Nijednom nisam doživljela da moja ljubav bude priznata, u društvu su moje djevojke bile dobro došle, istina, ali ipak se nikada nismo opustile toliko da bismo se mogle poljubiti pred nekim. S druge strane, nikada nisam mogla ni pomisliti da svoju ljubav, ma koliko iskrena i snažna bila, objavim pred porodicom.
Jedino što nam je preostajalo jesu skrivena mjesta na kojima se slobodno volimo, upoznajemo i razgovaramo. Kada danas razmislim o tome, čini mi se da bi bilo posebno uzbudljivo i dirljivo kada bih napravila topografiju mjesta na koja sam izlazila sa djevojkama i na kojima smo slobodno razmjenjivale nježnosti. Ta bi mapa možda i ponajbolje progovorila o položaju LGBTI parova u našem društvu – jasno bi se pokazalo da uistinu obitavamo na marginama, da smo skriveni/e po ćoškovima, da nas prikriva gusti mrak, razgranate krošnje, puste livade, pokazalo bi se, naime, da još uvijek nismo dobro došli/e u napučene centre, kanonizirana mjesta za poljupce poput autobuskih i tramvajskih stajališta, kao i da smo izbačeni/e iz svakidašnjih i sitnih nježnosti poput držanja za ruke u najdražem kafiću.
Koja su to, zapravo, mjesta u ovome gradu na kojima sam bila sloboda sa svojim djevojkama? Mračni, hladni i memljivi haustori i stepenice na kojima sam se sigurno ljubila sa djevojkom tek kad mi je sopštila da svjetla na stepeništu ne rade. Guste šume u koje niko ne zalazi, bar ne radnim danima, bile su najodanije svjedokinje. Ne pamtim koliko sam puta ležala na mekanoj travi i šuškavom lišću, ispod visokih borova, i maštala o nekom toplijem mjestu. Iznajmljeni stanovi u kojima je moja bivša djevojka, studentica, živjela sa još tri cimerke. Ti blistavi trenuci kada nijedna od njih nije kod kuće, pa se možemo zajedno istuširati i zajedno kuhati, i danas su mi živo pred očima kao najtoplija sjećanja. Prazne tribine na kraju predgrađa. Toaleti kafića i restorana. Napuštena mjesta u mom kraju. Automobil u gustom mraku… Sve su to mjesta na kojima sam voljela i bila sretna. Ali, suštinski gledano, to su i mjesta na kojima sam se skrivala – skloništa za nježnosti.
Naravno, ono što smatram najvećim problemom u istospolnim ljubavnim vezama nisu mjesta za poljubac niti improvizirana skloništa za nježnosti. Ono što me najviše zabrinjava i plaši jeste potpuni izostanak slobode.
Kako bih drugačije mogla opisati taj strašni osjećaj nelagode koji me pratio dok sam sa djevojkama sjedila u kafićima ili noću šetala ulicama. Neprestano sam mislila o tome da li će nas neko, žargonski rečeno, provaliti, vide li drugi u našim pogledima i osmijesima da smo više od prijateljica, hoće li nas neko napasti, vidi li neko hitre i nježne dodire, spajanje naših ruku, vidi li se na nama da smo lezbejke – eto, čak sam i to ponekad mislila, u strahu i u zebnji…
Sigurna mjesta za LGBTI parove, važna je tema kojom se treba predano i analitično baviti. Osnaživanjem i organiziranjem takvih mjesta, zasigurno će se ojačati i ljubavni odnosi istospolnih partnerica i partnera, kao i potpiriti mogućnosti upoznavanja i širenja mreže prijateljstava i iskustava.
S druge strane, naravno, svi/e mi sami/e kroz svoje ljubavi prolazimo individualno i učimo na vlastitim iskustvima. Svi/e mi moramo iznaći samostalan način kako da sačuvamo i održimo ljubavne odnose, prokrčimo vlastite slobode i otkrijemo neka nova sigurna mjesta za poljupce i nježnosti. Jedino na šta ne smijemo pristati jeste da se pretvaramo da ne postojimo, da se plašimo ljubavi, novih susreta i upoznavanja. Naprotiv, slaviti ljubav na subverzivan način i na subverzivnim mjestima ne znači degradirati vlastitu vezu, već prkositi nametnutoj normi koja bi istu tu ljubav htjela omeđiti i sakriti, učiniti je nevidljivom, odnosno nepostojećom.
