PIŠE: Nikolina Todorović
Obećala sam sebi da ću početi život gledati s vedrije strane. Predugo sam svojim preosjetljivim pipcima čeprkala po najtananijim mjestima nelagode. Izranjavala sam samu sebe, to je nešto što sam utvrdila kada je već bilo prekasno. Zbog toga, kada me poznanice i poznanici odnedavno zapitkuju kako sam, ja bih najradije odgovorila kako sam u stanju oporavka. Jer još se liječim od rana koje sam sama sebi nanijela svojom osjetljivošću, empatijom, brigom i nekontroliranim nagonom za ispravljanjem krivih Drina.
Kada se okrenem unazad, cijeli život sam provela u tihoj i nevidljivoj borbi. Znam, svi mi potiho i osamljeno vodimo svoje ratove. Ali ja sam, čini mi se, išla iz boja u boj, iz ringa u ring, iz jednog samoubilačkog zaleta u drugi.
Sada sam umorna. Naposljetku, sada, u trenu kada se ponajviše trebam boriti i izboriti za sebe, ja sam umorna.
Istina, iznalazim načine i, srećom, razloge, iz dana u dan, da se još uvijek ne predajem i ne posustajem. Ponekad, ovih dana, kada se strahovito naljutim postane mi naprosto drago što sam dogurala do tolikog stepena ljutnje. To zapravo znači da nisam postala pomirena i ravnodušna. Jer pomirenost i ravnodušnost su dva stanja kojih se ponajviše plašim.
Na tom tragu je nastala ideja za ovaj tekst. Poželjela sam, zapravo, osvijestiti kako me čak i gotovo uobičajene i svakodnevne rečenice mogu uznemiriti, naljutiti i, napose, dovesti do stanja u kojem bih s njima rado polemisala. A, kako je to već poznato, ja najviše volim polemisati sama sa sobom – na papiru.
Ovdje, u tekstu, izredat ću nekoliko rečenica koje sam u posljednje vrijeme čula od mojih sagovornika/ica i s kojima sam poželjela polemisati. Drugim riječima, poželjela sam ne prešutjeti na ono što smatram sistematski problematičnim i neutemeljenim.
Usprkos svim LGBTI pokretima, za djecu su ipak potrebni – muškarac i žena:
Evo, baš ovim riječima nedavno je moj dugogodišnji poznanik sam odgovorio na svoje pitanje koje se, naravno, ticalo toga da li planiram imati djecu.
Jedan sasvim obični razgovor pretvorio se u noćnu moru, kamenčić u cipeli, kada je neko meni samo površno blizak, dao sebi za pravo da zapitkuje o mojoj najstrožijoj intimi. Tobože, on se brine za mene jer je uočio koje sam seksualne orijentacije, pa bi, čini mi se, na vrijeme da me upozori. I zaista, otkrio mi je nešto što, u suštini, nisam znala: dvije žene ne mogu imati dijete.
Gledala sam u njega, slušala ga, slušala… A u sebi mislila jedno: Gospode, koliko je ovo smiješno! Kako iko može više i govoriti o rađanju djece kao isključivo posljedici heteroseksualnog odnosa. Zaista duboko vjerujem da je u ovom momentu svima jasno na koliko je to načina i nivoa prevaziđeno uvjerenje. Samo kada bismo malo pogledali oko sebe, vidjeli bismo da u vlastitom okruženju zasigurno poznajemo bar dvije-tri žene koje nisu postale majke tako što su imale direktan fizički odnos s muškarcem. Postaje mi ustinu zamorno i gotovo smiješno slušati govorkanja poput – Kada ćeš se udati i rađati djecu? Nedavno sam na jedno ovakvo pitanje odgovorila riječima – Možda ću prvo roditi dijete, pa se udati ili ne udati… Jer, da, naprosto je tako.
A možda je bio gej…
Na vijest da se sa sedmog sprata bacio osamnaestogodišnjak, iza mojih leđa, u kafiću, grupa nepoznatih muškaraca, počela je da niže komentare. Nisam željela to slušati. Nisam imala dovoljno snage. Jer, da se vratim na početak, moja osjetljivost i osjećajnost prema unesrećenima svake vrste u ovom je momentu toliko nadvladala da mi je bilo teško slušati kako neko uz kaficu, laganini, komentašiše tragičnu pogibiju.
No, ipak, čula sam. Čula sam, na koncu, i to da je jedan od njih na kraju prokomentarisao: Pa možda je bio gej…
Kako Kafka veli, kao sjekirom me prerezala ta misao. Od tog događaja su prošle tri godine, ali ja nikada nisam prestala misliti o tome. Zaprepastilo me s kakvom lakoćom je neko dao sebi za pravo da zaključi da se osamnaestogodišnja djeca odlučuju na samoubistvo jer su istospolne orijentacije. Zaprepastila me spoznaja da ipak kao društvo, generalno, jesmo prihvatili i pomirili se s time da djeca i tinejdžeri oko nas uistinu sebi oduzimaju živote zbog toga što su istospolne orijentacije ili transrodne osobe. Dakle, daleko od toga da mi, kao društvo, nismo svjesni te činjenice. Ali smo je, sudeći barem po komentaru kojeg sam ja čula, odmah i normalizirali. Jer dečko za susjednim stolom, koji je to izgovorio, niti u jednom momentu nije problematizirao činjenicu da se tinejdžer ubio jer je gej. Naprotiv, on ju je iznio kao jednu od vrlo postojanih mogućnosti. Kao da je rekao – Ubio se jer nema novca da vrati kredit.
Vidi se iz aviona da je lezbejka…
Kada sam zadnji put čula ovu rečenicu, pošteno sam se morala ismijati prije negoli sam išta uspjela progovoriti. A je li? Zaista se vidi? I s takve visine? Zaista se može pročitati ko je lezbejka, ko je gej? Na osnovu čega? Recite mi, jer ne bi mi bilo mrsko da ima to umijeće.
Iz aviona se može prepoznati ko je lezbejka, jednako kao što se inače u životu može prepoznati na pogled – ko od čega boluje, koliko ima novca na kreditnoj kartici, a koliko trenutno kod sebe u džepu, šta mu je zapalo između zuba, a šta vari u stomaku.
Umara me i ljuti to što sebi dajemo za pravo da na osnovu šabloniziranih i stereotipiziranih predstava o ženama koje vole žene donosimo zaključke. Ta odokativna metoda prepoznavanja, sjetit ćete se, nedavno je u Hrvatskoj rezultirala tako što su pretukli ženu samo zbog toga što je s leđa ličila na muškarca koji šeta s drugim muškarcem.
Pa da li bi to ti bila sa ženom…
Svi/e koji/e me poznaju, znaju i to koliko sam osjetljiva na one besmislene šale i aluzije na temu homoseksualnih i homoerotskih odnosa. Doslovce, studiju bih mogla ispisati o tome koliko me nerviraju i ljute te koliko su problematične neduhovite aluzije na temu homoseksualnih odnosa.
Pred samu Povorku ponosa, moja prijateljica je došla do mene da bi mi ljutito ispričala sve što joj se desilo na poslu. Između ostaloga, i to da je za vrijeme doručka cijeli kolektiv komentarisao Povorku ponosa – žalio se što je grad zatvoren, malo proklinjao pedere, malo najavljivao smaknuće svijeta.
No, između ostalog, u jednom trenutku, govori moja prijateljica, kada je ona istupila i rekla da se ne može složiti s onim što govore, prvo što su joj rekli bilo je: Ooo, pa bi li to ti bila s ženom? Jer, da, to je duhovito. Zabavno. Čak i da to ne misle ozbiljno, ovakva vrsta šale je krajnje uvrijedljiva. Jer, zaboga, nisu svi/e koji/e se suosjećaju s ranjivima i unesrećenima iz jednakih predznaka kao i oni/e. Iz posve drugih svjetova možemo suosjećati s drugima samo ako smo dovoljno empatični/e i osviješteni/e.
Ali, ja bih se isto ovako pobunila i da muslimani i muslimanke nemaju gdje obaviti namaz u nekom evropskom gradu, kao što sam se pobunila i sada kada govore protiv LGBTI zajednice i protesta – veli mi moja drugarica.
Odgovaram joj da znam. I da je to jasno svakome ko želi išta shvatiti. Uvijek se i iznova, uistinu, trebamo vraćati na isto: sloboda i ljudsko pravo nisu selektivni pojmovi.
Sloboda znači jedno. Uvijek isto. Za sve. Misliti drugačije, misliti da se sloboda treba darivati selektivno, ko je više zaslužuje, to je – licemjerje.
Ovim tekstom sam, barem dijelom, željela osvijestiti upravo to: s koliko se licemjerja svakodnevno moramo boriti i koliko njega, zapravo, svaki dan stane u rečenice koje nam upućuju sugovornici/ce ispred nas.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
