Ponovo sam, uoči još jedne bosanskohercegovačke Povorke ponosa, uradila ono što se nikako ne bi smjelo: osluškivala i pratila popratne komentare i javna mišljenja. Da kojim slučajem ne započinjem tekst za kojeg znam da će sutradan biti u publikaciji, moja bi naredna rečenica bila ona u narodu posebno mila – da je mišljenje poput onog dijela tijela kojeg svi/e imamo. Međutim, uprkos tome što znam da je pravo na sopstveno stajalište i mišljenje nešto posve podrazumijevajuće, teško mi je da se naviknem na to da i dalje, neosporno i većinski, postoje osobe koje sumanuto i okamenjeno vjeruju da je njihovo viđenje i mišljenje – jedno, jedinstveno, nepogrešivo i jedino valjano.
PIŠE: Nikolina Todorović
Jako dobro pamtim da je ranije, u konverzacijama, bilo sasvim uobičajeno čuti Ja možda griješim, ali… U međuvremenu, ruku na srce, ne pamtim kada sam posljednji put čula da je neko u mojoj blizini izgovorio možda ili čini mi se. Nasuprot toga, svijet je postao prepun apsolutnih istina, kao da su, pobogu, svi do svojih mišljenja došli preko teških znanstvenih metoda i teorija.
Onoga trenutka kada je zavladala apsolutna istina, postalo je, jasno, sasvim nemoguće da unutar stisnutih i uskogrudnih gledališta može postojati i najmanji procjep za razumijevanje, uvažavanje, prihvatanje i ne izrugivanje – različitosti.
Postoji, naime, na svijetu jedna toliko jednostavna istina: svako ima pravo na svoje mišljenje, na osmišljanje svoga svijeta, na vrednovanje dobrog i lošeg, moralnog i nemoralnog. Ali isto tako, rame uz rame, niko nema pravo ušutkivati tuđe mišljenje, negirati ga i podcjenjivati, omalovažavati i poricati mišljenje i stajalište drugoga samo zbog toga jer je suprotno od onoga vlastitog.
Tek uoči Povorke, iznova svake godine, podsjetim se na to koliko je značajno imati hrabrosti da, kao pojedinac ili pojedinka, izneseš svoje mišljenje u okolini i okruženju koje, u većini, zagovara mišljenje i viđenje suprotno tvome.
Nije se desilo jednom, bezbroj puta sam se našla oči u oči sa neistomišljenicima, istresajući iz rukava nebrojeno argumenata kojima osmišljavam vlastitu životnu filozofiju. Ali uzalud… valjda smo suviše svikli na to da osuđujemo i ušutkavamo, ponižavamo i ismijavamo, ne prihvatamo i izbacujemo sve što je izašlo iz okvira tradicionalne heteronormativne normalnosti.
Pišem ovaj tekst, ne da bih nekome poručila da nije dovoljno upućen u povijest vlastitog roda onoga trenutka kada kaže da su kroz cijelu historiju, porodicu činili samo muškarac i žena; ne pišem ovo da bih poručila da istospolna ljubav nije postala kad i neki moderni izum, možda mikrovalna, pa se onda proširila po cijelom svijetu; ne pišem ovo da bih bilo kome objasnila da čovječanstvo neće izumrijeti zbog toga jer se neko voli, da se djeca neće prestati rađati ako se danas u cijeloj jugoistočnoj Europi sklope dva istospolna braka… Naprotiv, pišem ovo da bih posljednjim atomom snage izvrištala u papir da će nas, nastavimo li ovako, mržnja, netolerancija i neukost onesposobiti za svaki segment produktivnosti, suživota, sreće, miroljubivosti, otvorenosti, osjetljivosti, empatije i humanosti.
I ovaj put sam, velim, naslušala se i načitala različitih vrsta uvreda, stigmi, pogrda, sprdnji i kletvi. Jedni/e zazivaju Boga, a drugi/e batine. I samim time, na žalost, malo ko uspijeva u svemu tome učitati dobro znanu matricu. Jer da: ista je matrica – ono što pokreće ratove, pokreće i stigmatiziranje drugoga. Ako ljubav, sudeći po Danteovim stihovima, pokreće nebo i sve zvijezde, onda je mržnja upravo ta matrica koja pokreće ratove, izdaje, uništenja, i svaki drugi oblik devastacije.
Ono nemumorno i nikad zagašeno ostanite u svoja četiri zida, samo je savršeno ogledalo ljudske sebičnosti, poltronstva i dvoličnosti. Ostanite u četiri zida, vi koji/e ste drugačiji/e, u bilo kojem pogledu, ostanite zatvoreni i nevidljivi, da bismo mi razbahaćeno i slobodno šetali ulicama, donosili zakone umjesto vas, uživali u vlastitim povlasticama, privilegijama i slobodama.
Pederi zatvorili ulice, šta sada hoće – veli jedan od komentatora. Na primjer, možda samo jednom u godini želimo iskoristiti svoja demokratska prava, pa prošetati mirno ulicom u znak protesta. Da li iko od građanki i građana koji se protive Povorki, zapravo misli o tome da mi samo iskorištvamo naše građansko pravo – da ne budemo zadovoljni. Da li iko od njih ima svijest o tome da mi želimo da prošetamo zajedno da bismo se okupili/e i kolektivno poslali/e poruku da ne želimo biti nevidljivi/e u javnom prostoru, da želimo istupiti izvan četiri zida u zajednički prostor svih građanki i građana naše zemlje.
Na koncu, dok šetam, ja ne mislim samo na svoj seksualni identitet. Ja šetam za sve obespravljene. I koračam za svaku nepravdu koja ovu državu i nas, građanke i građane, teško ranjava. Ja šetam da bih rekla ne onima maminim i tatinim sinovima koji jurcaju autima i ubijaju nedužne, mlade; ja šetam za svako povrijeđeno dijete, za svaku nezaposlenu osobu, za sve one koji/e ne znaju da imaju pravo na borbu i povišen glas. Za sve nas koji/e iza debelih zidova živimo naše živote i vodimo najraličitije svakodnevne borbe, eto, za to šetam. Ali prije svega, šetam jer ne želim i ne mogu pristati na svijet prepun mržnje, netolerancije, nepravde i isključivosti. Ja šetam jer želim da branim svoju i slobodu svih ljudi oko mene.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
