Piše: Ana Dragozet
Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima.
Tako je to na papiru, ali u stvarnosti je nešto drugačije. Imamo li, doista, svi prava kakva zaslužujemo? Nažalost, nemamo. Nekima je ono osnovno pravo, pravo slobode, oduzeto. Bojimo se “izaći” u stvarnost, bojimo se živjeti. Zbog koga? Treba li to tako biti? Zar su “drugi ljudi” bolji od nas? I zar oni zaslužuju svoja prava, a mi ne?
To što smo “drugačiji”, zar je to doista najveći problem koji u ovome svijetu postoji? Uostalom, svi živimo u posebnom svijetu. I svi smo različiti, jedinstveni. Ali, ako pogledamo zvjezdano nebo, svi ti različiti svjetovi se spajaju u jednu galaksiju. I naši svjetovi ne bi trebali biti iznimka.
Ali, jesu… Drugi svjetovi ih guše.
Pa se pitam: “Zar je različitost problem, a mržnja nije? Zar je LJUBAV problem, a RAT nije?!”
Zašto ljudi koji pripadaju LGBTI populaciji nemaju ista prava kao i svi ostali? Postoji li valjan razlog???
Zatvaramo oči pred svim zlom koje nas okružuje, još uz to dižemo bune zbog nečeg čemu trebamo dati slobodu. Dokle više?! Svijet u kojem živimo prepun je nerazumijevanja, a nitko ništa ne poduzima s obzirom na to. Ne trudimo se čuti. Slušamo, ali ne čujemo. Gledamo, ali ne vidimo.
U ovom svijetu u kojem su svi krivi i dostojni osude, zar postoji čovjek kojemu bi bilo dopušteno osuditi drugoga? I umjesto da živimo u bratstvu, živimo u ropstvu vlastitih uvjerenja i mišljenja.
Doista, najljepše se duge kriju iza najtamnijih oblaka. Tako se i mi, najljepše duše, krijemo iza onih ružnih, pomalo strašnih duša. I umjesto da pokažemo svoje žarke boje, moramo skrivati njihovu ljepotu od mraka onih koji nam njime prijete. Ali, te boje ipak svijetle, najprodornijom svjetlošću ikad viđenom. Ne mogu nam drugi ljudi tu svjetlost ugasiti, ma koliko se trudili i pokušavali, ne mogu. Ne damo mi svoje boje. Ne damo mi svoju dugu. Ne damo mi ono što jesmo i što u srcima nosimo. Moja duga ponekad želi biti viđena. Ali, moja duga, ma koliko hrabra bila, boji se. Boji se onog mraka koji je osuđuje, a koji ljudi oko nje u sebi nose. Pa tako moja duga bježi u lijep, šaren svijet, pristupan onima koji su ga u stanju vidjeti. Kad bi mogli svi ljudi znati kako je lijep taj svijet… Kako u tom svijetu nema ništa loše. Možda drugačije, iako drugačije jedino od općeg mraka. Zapravo je obično, a tako jedinstveno i posebno.
Stvarnost ne pruža naročito ružičaste perspektive za ljude “moje vrste”. I ma koliko kopali i grebali golim rukama po zemlji, uskraćeno nam je ono bez čega ovaj zemaljski život nema smisla. Uskraćena nam je sloboda. I čemu život bez slobode? U ropstvu živimo, a robujemo, ni manje ni više od prijekog i nepravednog suda ljudi. Robujemo od nezdravih umova. Robujemo od nezdravih razmišljanja. I robujemo od pritiska. Nedostaje nam zraka, nedostaje nam prostora da živimo, i da se izrazimo. Doista ne razumijem zašto ljudi osuđuju sve ono što se kosi s njihovim svjetonazorom?! Zašto ljudi osuđuju nešto što ne mogu i ne žele shvatiti? Ljudi se zatvoriše u “okvire kutije” koja ih “guši” i koja im “ubija” svu ljepotu koja se nalazi “van kutije”. Potrebno je samo “otvoriti prozor”, “izaći iz kutije”. Mogu li to ljudi? Zar je to previše?
Svijet bi bio ljepše mjesto. Svijet bi bio mjesto pristupačno svim ljudima, pa i nama “drukčijima”. Svijet bi bio mjesto duga koje nesmetano pokazuju svu ljepotu koju nose. Ovako se duge skrivaju iza tamnih oblaka.
Ja naročito volim gledati kako pada kiša. Poslije svake kiše čekam dugu da se pojavi. I ako mi se posreći i duga me obraduje svojom posjetom, izlazim vani i pomno promatram svu onu ljepotu koju donosi sa sobom. Svu onu ljepotu koju ja nosim u sebi, i ljepotu koju ljudi poput mene nose u sebi. Nadasve posebnu ljepotu. Ispuni me promatranje duge. Ona je dio mene, ona je ono što sam ja, a ja sam dio nje. JA SAM DUGA.
I da vam kažem, ne stidim se što sam duga. Stidim se što živim u svijetu u kojem se duge “kamenuju”. Stidim se ponekad, što sam čovjek. Stidim se toga, a na dugu, na nju sam ponosna.
Ovo je moj glas za ljude “moje vrste”. Ovo je moj glas za sve nas kojima su prava uskraćena.
Ovo je moj glas za sve one duge koje se kriju, a trebaju biti viđene!
