Pišu: Jasmina Čaušević i Elvir Šahić
“Saznao sam da seksualnost nije seks, već da u drugim zemljama mladi u okviru tog predmeta uče o svom odrastanju i promjenama koje mogu očekivati.”
(Zdravi životni stilovi, str. 71)
Kontekst
Iako se o potrebi i pravu na seksualno obrazovanje počelo govoriti prije ravno 40 godina (1975. godine u dokumentu Svjetske zdravstvene organizacije), u osnovnim školama u BiH se vrlo svedeno, jer planovima i programima za osnovne škole gotovo nikako nije predviđeno, spominju najosnovnije činjenice o temama koje se tiču spola, roda i seksualnosti, podupirući tako sustavno razvijanje i održavanje predrasuda i stereotipa, koji se vezuju za razne društvene pojave, kao i odnose među spolovima. Teško je ponuditi jednostavan odgovor zašto je tako, posebno ako se ima u vidu da zakon izričito kaže: “(1) Nadležne vlasti, obrazovne institucije i druge pravne osobe obezbijedit će da planovi i programi i metodologije osiguraju uspostavu obrazovnog sistema, koji će garantirati eliminaciju nastavnih programa koji sadrže stereotipnu društvenu ulogu muškarca i žene, a koji za posljedicu imaju diskriminaciju i nejednakost spolova. (2) Sadržaji, koji promoviraju jednakost spolova, sastavni su dio nastavnog programa za sve nivoe obrazovanja. (Član 11. Zakon o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini, Službeni glasnik BiH, br. 32/10) Još jednom svjedočimo situaciji da su nepisani zakoni snažniji od pisanih, a odgovor na pitanje zašto se o seksualnosti tako nedovoljno i tako konzervativno uči u školama, nalazi se negdje u prostoru između odgovora naših sagovornica i sagovornika.
S obzirom da su upoznati sa širom slikom stanja, odgovor na pitanje kroz koje predmete i kako se o temama vezanim za seksualnost i tijelo uči u osnovnim školama u Bosni i Hercegovini, potražili smo u Asocijaciji XY: “Predmeti kao što su biologija ili religija tretiraju neke segmente seksualnosti kroz nekolicinu nastavnih jedinica ali na neutralan i površan način, ili pak o seksualnosti govore kroz rodne norme utemeljene u religijskim načelima ili pak običajima. Zabrinjavajuća je činjenica da više od 90% učenika/ca osnovnih škola pohađa upravo predmet Vjeronauk gdje uče o “ispravnoj” seksualnosti, odnosima između muškaraca i žena koji često narušavaju disparitete. Nastava vjeronauka i biologije učestalo koristi dihotomiju dobro/loše kako bi definirala seksualna ponašanja, odnose između spolova i rodne uloge, a takva učenja su poduprijeta sadržajima čitanki maternjeg jezika i manje ili više sadržajima drugih udžbenika.”
Tri lekcije
Dok ne dođu u srednju školu i na času biologije nauče da je “zreo čovjek spreman da prihvati brak i odgovorno roditeljstvo” (Biologija, Sarajevo, 2007, str. 215 u: 1+1=0, 30 str.) u prvom razredu osnovne škole ih dočeka lekcija iz Moje okoline (Rusmira Gazdić et al, Vrijeme, Zenica i NAM, Tuzla, str. 35.) sa slikom koja predstavlja važne faze života i koja treba da inicira učenike/ce na razgovor sa roditeljima.
Šta će samohrane majke ili očevi odgovoriti svojoj djeci? Šta razvedeni roditelji? Šta oni koji se nikad nisu vjenčali? A pitanje je šta bi se moglo odgovoriti i na pitanje koje je jedno dijete postavilo roditeljima: “Šta ova žena sa cvijetom čeka?” Bez ulaženja u dalju analizu, ono što skreće pažnju jeste koncept života u dvoje, ideja da su najvažniji događaji vezani za egzistenciju svedenu na goli produžetak vrste, bez asocijacija na značaj obrazovanja ili kulture u jednom životu.
Dok u srednjoj školi iz psihologije ne nauče da se “seksualne potrebe javljaju kao potrebe za oslobađanjem seksualne napetosti i potrebom za održavanjem vrste” (Psihologija za III razred Gimnazije, Tuzla, 2005, str. 173 u: 1+1=0, 38 str.), u četvrtom razredu iz Moje okoline (Sabaheta Bijedić, Zinaida Livnjak, Sarajevo Publishing, 2009.) u osnovnoj školi mogu da pročitaju slijedeće:
Upadljiva je i znakovita svedenost objašnjenja, kao i prateće ilustracije.
Ipak, pojedine osnovne škole u Kantonu Sarajevo su od prošle godine uvrstile izborni predmet Zdravi životni stilovi i rade ga prema istoimenom udžbeniku (Zdravi životni stilovi – vodič za učenike, knjiga za peti, šesti, sedmi, osmi i deveti razred osnovne škole, Lamija Husić … [et al.]. Sarajevo: Asocijacija XY, 2013.) U samom uvodu u 4. poglavlje knjige, piše i sljedeće: “Kroz prvi dio ovog poglavlja uvodimo vas u svijet Seksualnosti gdje ćete pronaći informacije o tome šta je to seksualnost, kakve promjene mladi ljudi mogu očekivati kada govorimo o periodu adolescencije, zašto neke od promjena plaše mlade ljude i kako se suočiti sa strahovima i suprotstaviti im se. Na razvoj seksualnosti ali i ponašanja u velikoj mjeri utiče društvo.”
O tome koliko je ovaj udžbenik ispred ostalih kada je u pitanju svijest o mogućim životnim prilikama i problemima četrnaestogodišnjaka/inja svjedoči i jedna od ilustracija u knjizi, čiji je cilj da utiče na problem maloljetničkih trudnoća koje su u porastu, jer, kako piše u spomenutom uvodu, “Mladi ljudi često odluke o svom seksualnom životu donose bez dovoljno znanja o tome kakve posljedice mogu očekivati ukoliko se budu rizično ponašali. Baš iz tog razloga smo uvrstili dva poglavlja koja pokrivaju tematske oblasti koje vas upoznaju sa rizicima i posljedicama rizičnih seksualnih ponašanja.”
Dokle god se u školama – generalno govoreći – o seksualnosti govori samo u kontekstu bioloških razlika između dječaka i djevojčica i to kroz spolne organe, dotle će se ove biološke datosti uzimati kao osnova drugih osobina. Ovi konstrukti muškosti i ženskosti u okviru seksualnosti unaprijed opravdavaju svako buduće fizičko/psihičko nasilje nad onima koji nisu pravi dječaci/djevojčice. Udžbenik Zdravi životni stilovi je jedini koji spominje i seksualne orijentacije. Koliko je nama poznato, niti jedan drugi predmet ne govori o različitim seksualnim orijentacijama, iako je ova tema prisutna u društvu i medijima. Nedostatak seksualnog obrazovanja samo pokazuje i ono što od ranije znamo – obrazovni sistem nove generacije ne priprema za život u skladu sa trenutnom društvenom situacijom i trendovima.
Stavovi
Na pitanje kakav je stav Prosvjetno-pedagoškog zavoda kada je riječ o učenju o temama vezanim za seksualnost u osnovnim školama, direktorica Borovina je rekla da je zavod uradio program rada Odjeljenske zajednice, koji se tiče reproduktivnog zdravlja mladih, koji je dobar, jer su teme prilagođene uzrastu učenika/ca. Dodala je i to da Zavod, nažalost, ne može znati koliko se te teme redovno i detaljno obrađuju u školama. “Budući da se u doglednom periodu neće uvoditi novi predmeti već samo promjene sadržaja kurikuluma postojećih predmeta, smatram da bi se u okviru predmeta Biologija i Moja okolina trebalo uvesti više sadržaja i časova koji se odnose na reproduktivno zdravlje”, zaključila je Dina Borovina. Od direktorice smo saznali i da Srednja medicinska škola iz Sarajeva ima program u okviru kojeg učenice/i četvrtog razreda idu po osnovnim školama u Kantonu Sarajevo i razgovaraju sa učenicima/ama o temama vezanim za seksualnost, što je svakako odlična ideja.
Na pitanje kakva su iskustva nastavnica/ka kada sa djecom govore o temama vezanim za seksualnost, iz Asocijacije XY objašnjavaju da se nastavno osoblje, školovano na fakultetima u Bosni i Hercegovini, gotovo nikako nije susretalo sa temama vezanim za seksualnost tokom svog obrazovanja, niti su stekli znanja i vještine kako razgovarati sa djecom o tome.
U svoj ovoj nedovoljnosti, ima i onoga o čemu razmišlja Viktor Zahtila, kada kaže da “malo tko pokazuje interes za primarnu metu neokonzervativne seksualne politike – djecu. Iako samo oni u patološkom odnosu sa vlastitom spolnošću mogu tako agilno osporavati činjenicu da su djeca seksualna bića, njihova strategija je upalila: danas sam termin ‘dječja seksualnost’ zvuči poput ljigavog oksimorona s pedofilskim primjesama koji baca sjenku sumnje na svakoga tko ga izusti.”[1]
U ovom neskladu – zvaničnog školskog prešućivanja seksualnosti, estradne ekspolozije u javnom prostoru tema vezanih na najrazličitije načine za polje seksualnosti, vršnjaka koji sve znaju o tome i najčešće zbunjenih roditelja – djeca uče o seksualnosti. Djecu sve zanima, a nastavnici/e se boje tabu tema i prijetnje stigmatizacije i obilježavanja ukoliko slobodno počnu da razgovaraju sa učenicima/ama o seksualnosti.
U neformalnim razgovorima sa tri učiteljice iz različitih škola u Kantonu Sarajevo saznali smo da se u 5. razredu, u okviru odjeljenske zajednice, samo sa djevojčicama razgovara o tome šta se dešava sa njihovim tijelima prilikom ulaska u pubertet, sa fokusom na menstruaciju. Dječaci tada ne prisustvuju času. Praksa odvajanja dječaka i djevojčica postoji samo zato što bi bilo nemoguće ozbiljno razgovarati, jer se dječaci smiju i dobacuju, a djevojčice se stide. U razgovoru sa jednim nastavnikom iz istočne Bosne, može se čuti da je seksualnost tabu u školi – nastavnici/e ne pričaju o tome i tema se izbjegava. Kada se na biologiji radi lekcija o reproduktivnim organima, djeca se crvene kad odgovaraju. Na kraju, ističe se da školski pedagozi i psiholozi treba da se pozabave temama i pitanjima seksualnosti, ali da oni to najčešće ne rade. Opšti utisak jedne mame učenice 5. razreda osnovne škole u Sarajevu je da se o seksualnosti uopšte ne govori i da mlađa djeca o tome najviše saznaju iz domaćih humorističkih serija, a starija iz stranih serija poput Will i Grace, Moderna obitelj ili Dva i pol muškarca.
Iako zakoni preporučuju da se stereotipni prikazi osoba u udžbenicima izbjegavaju, oni su neizostavni dio sadržaja školskih udžbenika – u kojima se piše, eksplicitno ili prikriveno, na omalovažavajući način. Moćni aparat preko kojeg se širi dominantna konzervativna etno-nacionalna ideologija jesu i udžbenici i školska lektira. Obrazovanje bi trebalo da omogući oblik socijalizacije koja ne bi bila zasnovana na proizvođenju stida, stigme, nelagode i straha od otvorenog razgovora o temama koje se direktno tiču seksualnosti. Opasno je iz osnovnih škola izlaziti sa ubeđenjem da prave dječake/muškarce određuju osobine poput nezavisnosti, ambicioznosti, dominantnosti, agresivnosti, sakrivanja emocija i samopouzdanja, dok prave djevojčice/žene karakteriziraju osobine poput suosjećanja, nježnosti, osjetljivosti, usmjerenosti na osjećaje drugih, urednosti, obzirnosti i topline. Kako god, djeci trebamo omogućiti da nauče makar osnovne koncepte i ideje koje se tiču tako složene teme kakva je seksualnost, kako tokom puberteta, dok im tijela prolaze brojne fizčke i psihičke promjene, ne bi bili previše uplašeni, zbunjeni ili podložni uticajima vršnjaka/inja. U neznanju sasvim sigurno nije spas.
Za dalje čitanje o problemima obrazovanja u BiH, preporučujemo Školegijum, kako i publikacije na stranici http://www.osfbih.org.ba/index.php/arhiv/publikacije/obrazovanje, posebno studiju Čemu učimo djecu: Analiza sadržaja udžbenika nacionalne grupe predmeta, Dženana Trbić (ur.), Sarajevo, 2007. Takođe i 1+1=0 : analiza srednjoškolskih udžbenika o LGBTIQ pojmovima u Bosni i Hercegovini, Svetlana Đurković, Sarajevo: Udruženje Q, 2010. godina.
[1] Viktor Zahtila, http://www.voxfeminae.net/cunterview/politika-drustvo/item/8471-djeca-i-seksualnost
Ovaj tekst je dio kampanje povodom 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava, koju vode Sarajevski otvoreni centar i Fondacija Mediacentar Sarajevo, u okviru projekta “Unapređenje prava lezbejki, gej muškaraca, biseksualnih i transrodnih osoba u BiH u skladu s EU standardima” koji finansira Europska unija uz finansijsku podršku Fondacije Astraea.
