PIŠE: Ermina Ribić
Ljubav i smrt – dvije najobrađivanije teme u cjelokupnoj filmskoj umjetnosti. Heteroseksualna ljubav (nerijetko i heteroseksualna smrt) prikazana kroz poeziju, slikarstvo, skulpturu, film, muziku. On i ona, suđeni jedno drugome, dok ih smrt ne rastavi. Ovu dobro poznatu formulu i danas viđamo na ekranima iz vrlo jednostavnog razloga – profitabilna je i svakome prihvatljiva. No, kako on i ona postoje oduvijek, isto tako postoje i drugi romantični odnosi među ljudima, neovisno o njihovom spolu i rodu. U temu ljubavi uvukla se i ona manje profitabilna, itekako manje prihvatljiva – istospolna ljubav, žanrovski zanemarena i korjenito stereotipizirana otprilike onoliko koliko i u društvenim okvirima.
Kratak historijski pregled LGBTI+ kinematografije
Historija holivudskog filma kasno je počela otvoreno prikazivati LGBTI+ zajednicu na svojim platnima. Revolucionarne, no i dalje konzervativne šezdesete godine prošlog vijeka postepeno su uvodile gay parove, da bi se velika promjena desila tokom sedamdesetih – krucijalnog perioda kako za aktivizam na polju LGBTI+ prava, tako i za nešto masovniji prodor već tada duboko marginalizirane zajednice.
S druge strane, evropska kinematografija se istih tih šezdesetih i sedamdesetih godina uveliko bavila temama homofobije i gay odnosa, ispreplićući ih s temama ksenofobije, rasizma i seksizma. Rainer Werner Fassbinder ili Pier Paolo Pasolini, kao najpoznatiji i, uslovno rečeno, najradikalniji primjeri, direktno su prikazivali lezbijske i gay odnose u svojim filmovima, i to često kroz prizmu društvene stigmatizacije i kompleksnih psiholoških dinamika među likovima.
Devedesete godine su, pak, intenzivirale narative o istospolnim parovima i problemima na koje one nailaze. Doba okarakterizirano kao post-AIDS donijelo je značajne promjene u percepciji i reprezentaciji istospolnih parova u filmu. U tom kontekstu, prikazivali su se ne samo romantični i plošni aspekti istospolnih veza, već i stvarni izazovi, strahovi i društvene predrasude. Slično se ne bi moglo reći za američko ostvarenje iz ne tako daleke 1996. godine – The Birdcage.
Jednostavno skrojena radnja
Radnja ovog filma zasnovanog na francuskoj drami (La Cage aux Folles) poprilično je jednostavna: gay par, Armand (Robin Williams) i Albert (Nathan Lane) vode drag klub, smješten u naselju South Beach, Miami. Zaplet se uvodi vrlo brzo kada Armandov sin Val (Dan Futterman) objavi da se želi oženiti Barbarom (Calista Flockhart), kćerkom konzervativnog senatora (Gene Hackman). Ove dvije porodice se moraju upoznati, a kako bi izbjegli skandal, Armand i Albert pristaju pretvoriti svoj eklektični dom i odnos u heteronormativni okvir.
U biti, ostatak radnje gravitira ka što bezbolnijem prerušavanju već stereotipno prerušenih Armanda i Alberta, njihovog doma i načina ponašanja. Taj proces je težak jer se ova dva lika ne srame svoje seksualnosti, no za Armandovog sina spremni su u potpunosti preokrenuti cijeli način života i to samo za jedan dan. U ovoj privremenoj i usiljenoj transformaciji počivaju elementi komike, a odnosi među likovima u potpunosti su potisnuti.
Utopija van heteroseksualnog svijeta
The Birdcage kao da je u cijelosti režiran s jednom idejom na umu: predstaviti LGBTI+ zajednicu kroz različite perspektive. Tako je, na primjer, South Beach u Miamiju znakovito mjesto radnje. Često nazivano žilom kucavicom LGBTI+ zajednice savezne države Floride, ovo naselje poslužilo je kao opisni motiv za film i svojevrsno opravdanje za tematizaciju gay odnosa. Nisu samo Albert i Armand dio ove zajednice, već i njihov batler, mnogobrojni prijatelji, posjetioci kluba, pa čak i lokalni konobari u restoranima. Šareni dio Miamija je queer i ova utopija funkcionira sve dok se ne pojavi republikanski senator i njegova heteronuklearna porodica.
No, predstavljanje, kao primarni zadatak filma, mnogo više se izjednačava s polovičnošću i nedovoljnom smjelošću da se ovoj temi pristupi na ispravan način, a da se pri tom zadrže i svi elementi komedije. Perspektive kroz koje bismo trebali doznati više o Albertu, Armandu i njihovoj maloj gay utopiji nestale su pod pritiskom idealizacije i LGBTI+ zajednice i heteroseksualne zajednice. Oni sami sebe ponosno nazivaju „pederima“ (engl. fags), veličaju falus kroz umjetnost i jednostavno nemaju ama baš nikakvih prijetnji. S druge strane, u sceni kada zadrti i homofobni republikanac Keeley postaje drag queen kako bi izbjegao novinare i spasio porodicu, nije riječ o realizmu, već o nevjerodostojnom liku koji se, poput mnogih drugih, samo povinuje radnji nauštrb svojih ideala i živahne zajednice South Beacha.
Dominantni stereotipi i karikature
Armand je u ovom ostvarenju prikazan kroz odnose s drugim likovima i odnos sa svijetom. Dakle, o njegovoj seksualnosti ne saznajemo zbog njegove odjeće, gestikulacije, glasa ili čega već ne. Ovaj lik govornom radnjom obavještava gledateljstvo da je u vanbračnoj zajednici s muškarcem, da je gay i da je ponosan na to. S druge strane, stereotipno prikazivanje gay lika očituje se posebno kod Alberta, koji je skoro predstavljen kao karikatura —emocionalno je preosjetljiv, feminiziran, ekstravagantan i fokusiran na vanjski izgled.
Izrazito stereotipizirane su i njegove gestikulacije poput dignutog malog prsta, hoda, šminkanja, te mogu djelovati komično na prvi pogled. No, valjalo bi se zapitati da li je on smiješan zbog „prepoznatljivih“ stereotipnih gay pokreta ili je smiješan jer se radi o pokretima koji su univerzalno komični? Prije da je riječ o ovom prvom, jer gestikuliranje rukama, malim prstom kao i visoki feminizirani glas mogu biti smiješni samo onoj publici koja u ovome prepoznaje stereotipne gay muškarce – gay karikature. Na koncu, ovakvo slikanje gay muškaraca stvorilo je istu pogrdnu sliku koju danas često susrećemo i u fikciji, ali i u društvenoj stvarnosti, a koja je sve samo ne karikaturalna i smiješna.
Gay is okay, ali…
Još jedan stereotip može se iščitati u ovom filmu. Radi se o tzv. „paravanu“ iza kojeg se gay zajednica mora kriti ukoliko želi opstati. The Birdcage suptilno perpetuira ideju da su istopolni odnosi manje vrijedni ukoliko ne zadovoljavaju heteronormativne standarde. To je očito u sitnim detaljima ostvarenja: sve od života u izolovanom naselju/LGBTI+ utopiji, pa do glavnih likova koji bespogovorno pristaju na jednodnevnu identitarnu šaradu kao da sutra ne postoji.
Drugim riječima, kroz pokušaj da se prilagode društvenim očekivanjima, Armand i Albert su prisiljeni skrivati svoje identitete, što dalje signalizira da je prihvatanje ljubavi između istih spolova moguće samo kroz maskiranje i laž. U tom smislu, The Birdcage ne uspijeva u potpunosti osloboditi se okova odveć homofobnih stereotipa, već podliježe prikazivanju istopolne ljubavi kroz heteronormativnu perspektivu. Moglo bi se reći da razlog i krivica leže u adaptiranju drame iz sedamdesetih, no sve su prilike da je ova adaptacija istovremeno podrazumijevala i kulturološko prilagođavanje američkoj i holivudskoj publici iz devedesetih.
Suviše kompleksno za komediju, za devedesete, za publiku
Iako ovaj film doprinosi vidljivosti gay likova na ekranu, on, ipak, odražava i specifičan pogled na LGBT+ zajednicu, i to prije svega kroz žanrovski izgovor komedije. Okvir komedije definitivno uskraćuje dublju karakterizaciju likova, no samo zato što je nešto smiješno (u ovom slučaju je to sintagma „biti gay“), ne znači da ne nosi potencijalne posljedice u obliku banalizacije ozbiljnih tema, poput homofobije, marginalizacije i neprihvatanja seksualnog identiteta. Ovi likovi su jednodimenzionalni, svedeni na nekoliko pokreta, površnu teatralnost i stereotipno ponašanje. Nije potrebno dodatno naglasiti kako ovakvo portretiranje pogoduje negativnim predrasudama o gay muškarcima i o tome kako se, zapravo, svi gay muškarci ponašaju u očima heteroseksualaca.
Na kraju filma, stereotipizirano ponašanje za dva glavna lika u jednu ruku postaje izvor njihove snage. Senator i njegova žena olako pređu preko dva gay muškarca, a mladi par se vjenča bez značajnog uplitanja roditelja. Posebno je problematično to što izostaje veći i dublji ideološki sukob sa senatorom Keeleyem, koji bi se očekivano razvio. Umjesto toga, The Birdcage se oslanja na polovično i ugodno razrješenje fabule, gdje su svi sretni i puni podrške, jer ljubav, najobrađivanija i lako svarljiva tema, uvijek pobijedi, čak i kada je između dva srednjovječna muškarca.
Smijeh iz neznanja i predrasude
Možda je najbolje zaključiti mišlju da seksualnost nikada ne može biti svedena na prepoznatljivu gestikulaciju, boju odjeće ili drugu površnu karakteristiku, niti može biti simbol jedne zajednice, upravo onako kao što filmovi s premisom sličnoj onoj u The Birdcage ne mogu vjerodostojno predstaviti složen koncept kakav je seksualnost. Komedija kaže: “Smijte se…”, a mi se smijemo, ne razumijemo, preziremo, dok stvarna iskustva LGBTI+ zajednice promiču.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
