Vladavina prava predstavlja jedan od bazičnih načela demokratije. Podrazumijeva da niko nije iznad zakona, ali i da smo svi_e jednaki_e pred zakonom, bez obzira na naše identitete. U izvornom svojstvu, javilo se kao alat ograničavanje vladavine autokrata i njihovog tlačenja običnog puka. Međutim, u modernom kontekstu demokratije i ljudskih prava, ovo načelo podrazumijeva da zakonodavni i pravosudni sistem prepoznaje različite manjinske grupe i pruža im odgovarajuću zaštitu u skladu sa njihovim potrebama. U tom kontekstu, LGBTI zajednica sa posmatra kao manjinska grupa kojoj je potrebna posebna zaštita zbog vjekovnog tlačenja i negiranja, ali i zbog potreba svojstvenih toj grupi.
Piše: Amila Husić
Načelo vladavine prava, kao i u mnogim drugim modernim demokratijama, integrisano je u unutrašnji sistem Bosne i Hercegovine kroz Ustav BiH, kao najviši pravni akt. Dakle, vladavina prava jeste jedno od glavnih principa koje zakonodavci moraju imati na umu prilikom usvajanja zakona, ali i ostali državni organi prilikom njihove primjene. Drugim riječima, vladavina prava ne prepoznaje mogućnost bilo kakve diskriminacije ili nejednakog postupanja zbog seksualnog, spolnog, rodnog ili bilo kojeg drugog fundamentalnog, ličnog identiteta. Međutim, praksa u BiH je suprotna tome. LGBTI osobe svakodnevno doživljavaju nasilje i diskriminaciju zbog svog identiteta, nerijetko od samih institucija država koja je proglasila poštivanje tih istih prava. Uprkos tome, ipak je značajno integrisanje vladavine prava u Ustav BiH, a posebno način na koji je to učinjeno – kroz integraciju općih pravila međunarodnog prava i Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (EKLJP) u unutrašnji pravni sistem BiH. To znači da EKLJP ima istu pravnu snagu kao Ustav unutar BiH, što uključuje i praksu Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP), koja direktno primjenjuje Konvenciju.
U kontekstu LGBTI prava, postoje mnogobrojni slučajevi koji potvrđuju da su prava propisana Konvencijom itekako prava koja pripradaju LGBTI osobama, te utvrđuju kršenja spram osoba koje su podnijeli tužbu protiv svoje države. Međutim, pored direktne primjenjivosti presuda na te pojedince, odluke i preporuke mogu poslužiti kao smjernice drugim državama kako da razviju bolju zaštitu, odnosno bolji pristup LGBTI zajednici njihovim pravima. Nadalje, BiH, pored navedenih ustavnih karakteristika, je Zakonom o zabrani diskriminacije dodatno učvrstila unutrašnji pravni poredak u kontekstu zaštite i poštivanja ljudskih prava LGBTI zajednice, kroz izmjene i dopune iz 2016. godine, eksplicitno se zabranjuje diskriminacija na osnovu, između ostalog, seksualne orijentacije, rodnog identiteta i spolne karakteristike.
Iz priloženog primjeti se da BiH ima zakonodavstvo koje pruža punu zaštitu LGBTI zajednici u kontekstu pristupa i poštivanje njihovih prava. No, praksa predstavlja suštu suprotnost. Postavlja se pitanje: da li je uzrok toga slaba vladavina prava ili prosto izražene heteronormativne i partrijarhalne društvene norme? Kao i u drugim državama u kojima religija igra značajnu ulogu u javnom i društvenom životu, u BiH brak se posmatra u “tradicionalnom” smislu, kao zajednica između muškarca i žene. U skladu s tim, Vijeće muftija Islamske zajednice BiH je povodom prvog javnog okupljanja LGBTI zajednice izdalo saopštenje u kojem se navodi da: “Prema učenju islama brak je ugovor o zajedničkom životu između muškarca i žene zaključen uz obostrani pristanak s ciljem osnivanja porodice, moralnog uzdizanja i zadovoljenja materijalnih, tjelesnih i duhovnih potreba među supružnicima i njihovim potomstvom”. Sličan stav o pitanju prava ima i Katolička crkva u BiH, dok Pravoslavna crkva u BiH je u većoj mjeri suzdržana po pitanju prava LGBTI osoba. Pored toga, političke elite u BiH na sličan način posmatraju brak, kao ekskluzivni institut namijenjen samo zajednici muškarca i žene, jer na taj način smatraju da štite “tradicionalne vrijednosti” društva. Općenito, političke elite u BiH smatraju da “tradicija” ima prioritet nad ljudskim pravima LGBTI osoba, a “tradicija” ne može predstavljati legitiman cilj u smislu ograničavanja prava LGBTI osoba.
Općenito, političke elite se samo deklarativno zalažu za vladavinu prava, dok u praksi, sintagmu “vladavina prava” koriste samo kako bi opravdali vlastite postupke. U BiH sav teret izvršenja međunarodnih obaveza nose zakonodavna tijela, gdje često ne postoji politička volja za rješavanja pitanja značajna za ljudska prava, a naročito ne za pitanja prava LGBTI zajednice. Stoga, sudski aktivizam je neophodan u uslovima ustavnog sistema koji postoji u BiH. Nažalost, sudovi u BiH, ali i upravni organi, uslijed formalističkog djelovanja, djeluju samo kao organi koji “slijepo” provode zakon, bez uzimanja u obzir njihove usklađenosti sa Ustavom i EKLJP.
Sveukupno gledajući, LGBTI osobe u BiH nemaju onaj obim prava koji im garantuje Ustav BiH i međunarodni dokumenti. BiH ne ispunjava međunarodne obaveze kada je riječ o pravima LGBTI osoba. Također, sudska vlast drži pasivan stav kada je riječ o direktnoj primjeni EKLJP i drugih međunarodnih standarda ljudskih prava. Uzrok tome je dvojak – vladavina prava kao princip nije prihvaćena od strane vlasti u BiH, te izraženo heteronormativno i partrijarhalno shvatanje ustaljeno u pravne i društvene norme u BiH. Iako patrijahalne i heteronormativne društvene norme imaju značajnu ulogu u ograničavanju prava LGBTI zajednice, ključni uzrok koji onemogućava zaštitu i ostvarenje prava LGBTI osoba u kontekstu BiH je nedovoljno prihvaćeni koncept vladavine prava od strane vlasti u BiH. Stoga je bitno da nevladin sektor, kao korektiv vlasti, nastavlja ispunjavati svoju ulogu u borbi za vladavinu prava, koja uključuje i poštivanje prava LGBTI osoba.
Članak je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka/bloga isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
