Simon de Bovoar, Nerazdvojne, KONTRAST, Beograd, 2021.
Piše: Nikolina Todorović
Simon de Bovoar (1908-1986) zasigurno je jedna od najznačajnijih intelektualki, filozofkinja, teoretičarki, aktivistica i spisateljica, feminističke i egzistencijalističke orijentacije. I dan-danas gotovo je nemoguće pročitati ili napisati bilo kakvo feminističko-teorijsko promišljanje a da se u njemu ne referira na teorije i korpus djela ove značajne intelektualke dvadesetog vijeka.
Bez dvojbe, razmatranja Simon de Bovoar predstavljaju središnju, ali i prijelomnu tačku u povijesti feminizma. Naime, njenom paradigmatskom studijom Drugi spol (1949) započinje nešto što se danas označava i prepoznaje kao drugi val feminizma. Svojom duboko razrađenom studijom o tome šta znači biti ženom – u pogledu biologije, psihologije, povijesti, umjetnosti – pa sve do problematiziranja krupnih pitanja poput – majčinstva, seksualnosti, zaljubljenosti, homoseksualnosti – filozofkinja Simon de Bovoar utemeljit će drugi val feminizma, ali i posve novi, beskrajno pametan, oštar i precizan, kritički pogled na to šta znači biti ženom u patrijarhalnim i naučenim matricama neslobode.
Egzistencijalistička i feministička tematika ostat će srž gotovo svih djela koje je napisala ova filozofkinja (Tuđa krv, Gošća, Drugi spol…). No ipak, postoje i ona djela, u kojima Simon de Bovoar otkriva nešto od vlastite intimnosti. Upravo takav je nedavno objavljen nevelik roman Nerazdvojne (2020).
Zanimljivo, uprkos tome što je napisan još 1954. godine, roman Nerazdvojne objavljen je tek nedavno, zahvaljujući Silvi Le Bon de Bovoar, kćerki Simon de Bovoar, koja je pronašla ovaj roman u autoričinoj zaostavštini. Nedugo potom, roman je preveden i na naše jezike, zahvaljujući izdavačkoj kući Kontrast iz Beograda, te izdavačkoj kući Hena iz Zagreba.
Premda, dakle, roman nije objavljen za autoričinog života, tema ovoga romana itekako jeste bila njena kontinuirana i doživotna opsesija.
Naime, roman Nerazdvojne govori o ličnom odrastanju i formiranju Simon de Bovoar, njenim najranijim godinama, koje je, jednako kao i njenu ličnost, uveliko obilježio njen odnos sa Elizabet Lakoan, zvanom Zaza.
Zaza i Simon se upoznaju kao devetogodišnje učenice iste katoličke škole. Od tada započinje njihovo prijateljstvo i vrlo kompliciran i nerazriješen odnos koji će trajati sve do prerane Zazine smrti – u dvadeset drugoj godini života. Upravo ta tragična smrt, učinit će da se Simon de Bovoar neprestano i opsesivno vraća Zazinom životu i njihovom odnosu. Čini se da je i ovaj roman, samo još jedan u nizu, možda i najintiminijih, autoričinih načina da se bori protiv zaborava i ispovijeda proturječnosti koje ovaj odnos uistinu podrazumijeva: Postoji samo jedna stvar koja može da poništi ništavilo i zaborav: čarolija književnosti (Predgovor, str. 6).
Dakako, priča o odnosu Zaze i Simon u ovome romanu je filtrirana kroz fiktivnu obradu, koju svaka uspjela književnost, uostalom, neumitno zahtijeva. Stoga, Nerazdvojne predstavljaju roman koji za građu uzima autobiografske elemente iz autoričinog života, no ipak se mora čitati sa sviješću da to nije autobiografija Simon de Bovoar, nego književnost kroz koju je autorica pokušala progovoriti o mnogo kompliciranom i, nesumnjivo, posebice značajnom periodu svog života.
Na tom tragu, protagonistice ovoga romana jesu dvije djevojčice/djevojke: Silvi – koja je, kako dosjetljivo veli kćerka Simon de Bovoar u predgovoru, književna inkarnacija Simon i ujedno pripovijedačko ja unutar romana, te Andre – koja je književna inkarnacija Zaze. Nadalje, izmijenjena su mnoga imena, činjenice o porodicama, nazivi škola, ali ne i suštinska sudbina junjakinja niti priroda njihovog odnosa. Simon de Bovoar knjigu posvećuje Zazi, ali odmah ispod posvete piše: Ako su mi večeras oči pune suza, je li to zato što ste Vi mrtvi, ili pak zato što ja živim? Trebalo bi da Vam posvetim ovu priču: ali znam da Vas nigde nema, i ja Vam se obraćam kroz ovu književnu mudroliju. Osim toga, ovo zapravo nije vaša priča već samo priča inspirisana nama. Vi niste bili Andre, ja nisam ova Silvi koja govori u moje ime (str. 15).
Priču inspirisanu stvarnim licima, iznose dvije protagonistice koje su vrlo osobite i izuzetne. One su ono što se ne viđa dva puta, individualne, nesvakidašnje, pametne, sa izrazito kompliciranim duhovnim životom i proturječnostima koje ih razdiru.
Da bi se shvatila proturječnost i usamljenost koju osjećaju ove junakinje, a ponajviše Andre, potrebno je shvatiti kontekst u kojem se ove djevojčice upoznaju, te u kojem se formiraju i sazrijevaju.
Simon de Bovoar, kao i uvijek, ne zanemaruje upravo taj aspekt. Slijedom toga, neke od najznačajnijih tema ovoga romana i jesu kritika licemjernih društvenih konvencija, očekivanja, klasne razlike, te pitanje granica slobode, osobito granica slobode mladih žena, komplicirani međuljudski odnosi i, na koncu, emotivni odnosi i ljubavna prožimanja.
Nadalje, osjećanja poput unutrašnjeg izgnanstva, nepripadanja nigdje i nikome, nemogućnosti potpune vjere, egzistencijalna usamljenost, duhovna odvojenost od porodice – sve su to osjećanja koja junakinja Andre nosi u sebi i koja su presudno važna u doživljaju ovoga romana. Sama svoja mučiteljka – tako se unutar korica opisuje junakinja Andre. Uzgred, roman Nerazdvojne, intimno ću možda i ponajviše pamtiti upravo po Andre, koja je, u mome utisku, jedna od najmelanholičnijih i najosobitijih junakinja u svijetu književnosti.
Želela sam da razumem o čemu razmišlja dok šeta gudalom preko žica svoje violine – Silvi i Andre: široko prijateljstvo i nježna, neprekidna ljubav
Centralna tema ovoga romana jeste odnos između Silvi i Andre. Od trenutka kada je Andre prvi put sjela na klupu pored nje i upitala je – Jeste li Vi najbolja učenica?, Silvi nije prestajala da se očarava njome.
U istom mahu, Andre je zbunjivala i fascinirala. No, kako su obje, tada devetogodišnje djevojčice, imale mnogo sličnih tema za razgovor, formirana mišljenja o mnogo čemu, ubrzo započinju intenzivno druženje. Profesori/ice će ih vrlo brzo prozvati: nerazdvojne. A upravo to će i ostati do kraja.
Zanimljivo, već po povratku sa prvog raspusta, u trenutku kada ugleda Andre nakon nekoliko mjeseci odsustva, Silvi shvata da je praznina koju je osjećala sve te mjesece prouzrokovana time jer joj je nedostajala Andre: Dva dana kasnije sam začas shvatila istinu. Ušla sam u salu Svete Katarine i Andre mi se osmehnula; i ja sam se osmehnula i pružila joj ruku (…) Izgovarale smo banalnosti, kao odrasli; ali odjednom sam sa čuđenjem i radošću shvatila da su praznina u mome srcu i bljutavost mojih dana imale samo jedan uzrok: Andreino odsustvo. Bez nje život nije bio život (str. 26).
Kritički osvrti na ovaj roman uglavnom su suzdržani kada treba progovoriti o tome kakva je zapravo vrsta emotivnog odnosa između Silvi i Andre. Ipak, čini se da za takvu vrstu premišljanja nema potrebe jer je tekst, odnosno roman, izrazito eksplicitan. Silvi i Andre su iskrene prijateljice, od početka do kraja, njihov odnos ne prerasta ni u šta drugo. Ali, istovremeno, sa druge strane, Silvi se zaljubljuje u Andre još kao djevojčica, a nastavlja je voljeti tijekom svih godina. U blistavoj epizodi, u kojoj, sada već odrasle, Andre i Silvi ostaju same u kuhinji, spremaju kolač i piju liker, Silvi, pripita, po prvi put izrijekom izjavljuje ljubav Andre:
– Samo me je Bernar na ovome svetu voleo zbog mene same, takve kakva jesam, i baš zbog toga što sam takva – rekla je žestoko. / – A ja? – rekoh. / Reči su mi se otele: bila sam ogorčena tolikom nepravdom. Andre je iznenađeno buljila u mene: / – Vi? / – Zar meni nije stalo do Vas zbog Vas samih? / – Naravno – reče Andre nesigurnim glasom. / Vrelina alkohola i ogorčenje su mi davali hrabrost; želela sam da kažem Andre stvari koje se govore samo u knjigama. / – Nikada to niste shvatili: ali od dana kad sam Vas upoznala, bili ste mi sve – rekoh. Odlučila sam da ću umreti onoga trenutka kad Vi umrete. // – Mislila sam da su Vaše knjige i Vaše studije jedine zaista važne. / – Vi ste bili na prvom mestu – rekoh. – Odrekla bih se svega kako Vas ne bih izgubila. / Ćutala je, a ja sam je pitala: / – Niste posumnjali? / – Kad ste mi poklonili onu torbicu za rođendan, pomislila sam kako sam Vam zaista draga. / – Bilo je toliko više od toga! – rekoh ja tužno. / Izgledala je dirnuto. Zašto nisam umela da joj pokažem svoju ljubav? Delovala mi je tako zanosno da sam mislila da joj ništa nije potrebno. Htela sam da zaplačem i nad njom i nad sobom. / – Čudno je to – reče Andre – toliko godina smo nerazdvojne, a čini mi se da Vas tako loše poznajem (str. 50).
Silvi je uistinu uvijek bila ta koja je razumjela Andre, gledala je sa strane i pokušavala shvatiti. Zapažala je najsitnije detalje o njoj, grizla se onda kada ne bi mogla protumačiti zašto, na primjer, ima zamagljen pogled ili kada ne bi mogla dokučiti o čemu razmišlja dok sjetno svira violinu. Silvi je nježno i neprekidno voljela Andre. Sa druge strane, Andre, sa svojim kompliciranim i melanholičnim karakterom, nije uspjela shvatiti, pa možda čak niti doživjeti Silvinu ljubav. Uprkos tome, njihovo prijateljstvo, nakolonost i briga jedne za drugu, ostat će beskompromisne i neupitne.
Svi smo je voleli na svoj način, zaključuje Silvi razmišlaljući o Andre. S tim u vezi shvata da nijedan od tih načina ljubav možda nije bio onaj koji je priželjkivala Andre. U tome se, čini se, krije i suština njenog tragičnog svršetka.
Nerazdvojne – roman je u kojem autorica Simon de Bovoar započinje izrazito važne i kompleksne teme. Premda se na prvu može učiniti da je roman, mahom zbog svog nevelikog obima, ostao neodrečen i pomalo sjenovit, ipak se, bez sumnje, radi o djelu u kojem se veoma uspješno progovara o krupnim feminističkim temama. Prva od njih jeste važnost djetinjstva u formiranju ličnosti, seksualne i čulne emancipacije i promišljanja u ranom dobu; pa sve do važnosti prijateljstva, između žena, kao ključnog događaja i odnosa za preispitivanje vlastitih egzistencijalnih pitanja; jednako kao i rano samootkrivanje i samopropitivanje kod djece, osjećanja platonske zaljubljenosti, ali i opipljive čulnosti, koje zaista jesu svojstvene djeci, ma koliko da izbjegavamo o tome govoriti.
Iznevjeravanje nametnutih očekivanja, nekonvencionalna ljubav i smjelost da se preispituju zabranjene teme – to su, također, centralne teme koje se otvaraju na stranicama ovoga romana, a koje imaju svoju posebnu težinu i dragocjenost jer ih besprijekorno iznose dvije nezaboravne ženske protagonistice.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
