Povodom #TransAwarenessWeek-a razgovarali smo sa Nikolom Ilićem, koordinatorom omladinskog programa Spektre iz Podgorice. U aktivizam je ušao 2017. godine. Bavi se programima koji su okrenuti ka mladim trans ljudima iz zajednice i pruža vršnjačku podršku, sa željom da osnaži trans osobe kroz razmjenu iskustava, međusobnu podršku, građenje samopouzdanja. Takođe je okrenut medijskoj vidljivosti trans osoba i zalaže se za što veći doprinos trans osoba u društvu, usmjeren je ka iskorjenjivanju diskriminacije trans osoba u obrazovnom sistemu, ali i uopšte. Nikola je posvećen podizanju svijesti o trans osobama i sprovođenju edukativnih aktivnosti, te samim tim širi mrežu savezništva.
PIŠE: Vanja Šunjić
Iza nas je jubilarni, 10. Montenegro Prajd. Šta se promijenilo u tih 10 godina i na koji način su osvajani prostori slobode?
Iza nas je deset dugih godina neprestane borbe za jednakost svih ljudi. Kad se vratimo na prvi organizovani Montenegro Prajd možemo viđeti slike kamenica, kordona policije, navijačke grupe sa bakljama i jednu sveopštu mržnju i netrpeljivost koja se širila ulicama. Nasuprot tome posljednji prajd protekao je u šarenilu i sreći, na išaranim ulicama punim ljudi koji pozivaju na ljubav, jednakost i slobodu. E sad, da bi se došlo do ove posljednje slike proteklo je dosta vode, znoja, a i krvi. Nevladine organizacije Juventas, Queer, Spektra i Stana u Crnoj Gori, neke više od deceniju a neke godinama unazad, zajedno sa brojnim saveznicama, ispravljaju krive drine i pokušavaju da kreiraju sigurno okruženje za sve a sa posebnim naglaskom na pripadnike/ce LGBTIQ+ zajednice koja se usljed različitih političkih struja i društvene opresije nalazi na posebnoj margini. Prije deset godina ideja o Zakonu o životnom partnerstvu lica istog pola činila se kao nešto što nikad neće zaživjeti u crnogorskom društvu, a danas se ipak možemo pohvaliti time da je rad naših aktivista/kinja urodio plodom i da pripadnici/e LGBTIQ+ zajednice u našoj zemlji mogu sklopiti partnerstvo. Saradnja institucija sa nevladinim sektorom, po pitanju prava LGBTIQ+ osoba, značajno je napredovala, ali je ne ocjenjujem kao dovoljnu jer je Crna Gora još uvijek jedna od samo 9 zemalja Evrope koja zahtijeva sterilizaciju transrodnih osoba. Bezuspješno pokušavamo da riješimo problem nestašice hormonske terapije lijeka estradiol valerat (koji se u regionu jedino prodaje kao Neofolin), koji je potreban svim ženama u našem društvu a posebno transrodnim ženama kojima je ovaj lijek neophodan za nesmetan proces medicinske tranzicije.
Ono što je značajno pomenuti jeste da je broj vidljivih pripadnika/ca zajednice porastao u posljednjih 10 godina što je jasan indikator da se ljudi osjećaju komfornije i osnaženije da kažu da su gej, biseksualni/e, lezbejke, transrodne osobe..
Asocijacija Spektra djeluje već pola decenije. Na koji način ste se organizovali i koliko ste sproveli u djelo viziju koju ste imali tada? Ko su vam bili saveznici/e i koliko su vas zvanične politike ograničavale?
Spektra je započela kao grupa samopodrške dva trans muškarca koja je kroz vrijeme porasla na 10 osoba kada smo postali/e poznatiji pod nazivom Transovci, zanimljiva priča iza ovog naziva jeste baš narativ koji je postojao i još uvijek postoji u društvu, da smo svi mi koji/e smo drugačiji/e sa Marsa odnosno da smo marsovci pa smo tako preuzeli ovaj naziv i učinili ga svojim. Naša vizija je društvo u kojem sve osobe uživaju jednaka prava, u kojem se svi identiteti i tijela poštuju, a razlike slave. Kao i mi, naša vizija se kroz godina mijenjala, transformisala i dobila druge odlike. Spektra je prva i jedina nevladina organizacija u Crnoj Gori koja se bavi ljudskim pravima specifično transrodnih osoba i kao takvi/e smo i djelovali u samom startu. Ono što se desi, vjerujem svim grupama i pojedincima/kama kada kontinuirano rade na osvješćavanju društevnih problema i njihovih korijena, jeste da shvatamo da nijesmo u poziciji da lobiramo samo za svoja prava već konceptu ljudskih prava pristupamo intersekcionalno i shvatamo širu društvenu odgovornost. Tako je i Spektra kroz godine izgradila svoje kapacitete i transformisala se u feminističku organizaciju koja se bori za aktivne trans ljude u društvu koji žive dostojanstvene živote i bolje društvo za sve uopšte. Ono što je važno naglasiti jeste da nijesmo bili sami/e u ovoj borbi te da je bilo mnogo saveznika/ca kako u civilnom društvu tako i u našim porodicama i prijateljima, koji su nad podržavali u ovoj dugoj i teškoj borbi.
Politike su ograničavajuće jer nemamo pravo na zdravlje, zdravstveni sistem kontinuirano vrši nasilje nad transrodnim osobama time što nemamo dostupnu hormonsku terapiju, nemamo trans specifično obučene doktore/ke, mimo njih nekoliko koji/e svakako nijesu dovoljni/e da ispune potrebe jedne cijele zajednice. Dodatno transrodne osobe su primorane da se autuju svaki put kad predaju svoja lična dokumenta te nerijetko prolazimo neprijatne situacije i ispitivanja koja često dovedu do diskriminacije. Ipak, uprkos svemu navedenom mi I dalje biramo da se borimo za bolje društvo svih nas i to je duh koji pokušavamo da širimo svojim aktivizmom.
Budući da paralelno djelujete na više frontova koji se istovremeno bave izgradnjom zajednice i promjenom zakona, na kojem frontu je teže djelovati?
Definitivno izgradnja zajednice. Zajednice se, posebno sad, nalazi u nepovoljnoj poziciji iz više aspekata, ljudi često ostaju bez domova, odvajaju se od svojih najbližih, nemaju prilika za sigurno školovanje, zdravstvo, dostojanstven život i sve ovo dovodi do ozbiljno ugroženog mentalnog zdravlja što zahtijeva ozbiljne napore kako bi se unaprijedilo. Rad sa zajednicom je nešto što takođe zahtijeva i ogromne, kako ljudske tako i mentalne kapacitete a često je jako teško doprijeti do ljudi koji su sebe izolovali/e i/ili nemaju volju, želju da učestvuju u aktivnostima i koriste servise koji postoje. Ipak nastojimo da kroz naše socijalne servise ali i saradnju sa saveznicima/ama ostvarimo što bolje rezultate kada je u pitanju izgradnja kapaciteta ljudi iz zajednice te unaprijeđenje njihovog mentalnog zdravlja.
Za razliku od Bosne i Hercegovine u kojoj su trans osobe potpuno neprimjetne u društvu i zakonodavstvu, vi ste izvojevali čitav set prava za ovu skupinu. Koja sve prava trans osobe imaju u Crnoj Gori, kako ste došli do toga i postoji li neka vrsta iskustva koji mi u BiH možemo prepisati?
Zakon o zabrani diskriminacije prepoznaje rodni identitet i interseks karakteristike kao osnov diskriminacije, takođe, imamo zločin iz mržnje i govor mržnje na osnovu rodnog identiteta, Zakon o rodnoj ravnopravnosti prepoznaje našu jednakost sa muškarcima i ženama i jasno nas prepoznaje kao lica drugačijih rodnih identiteta. Zakon o zdravstvenom osiguranju pokriva 100% troškova procesa prilagođavanja pola, u Zakonu o radu prepoznat je rodni identitet… Ono što je problem jeste to što se zakoni ne implementiraju u praksi uprkos našoj vidljivosti i zalaganju. Da bi se došlo do adekvatnih zakonskih okvira koji garantuju prava transrodnoj zajednici bile su potrebne godine rada i saradnje sa instuticijama, jasne zagovaračke politike te mreža saveznika/ca i ono najbitnije mnogo napora.
Bavite se i zagovaranjem za poštovanje tjelesnog i ličnog integriteta u svim sferama života, te ukidanje medicinskih intervencija nad interspolnim osobama bez informisanog pristanka. Kako izgleda ta borba?
Smatramo da je poštovanje tjelesnog i ličnog integriteta u svim sferama života od krucijalnog značaja za sve građane/ke. Da bismo mogli tvrditi da živimo dostojanstveno moramo imati pravo da o sebi i svojim tijelima odlučujemo lično mi i niko drugi. Trenutno smo u procesu kreiranja i lobiranja za Zakon o pravnom prepoznanju roda baziranom na samoodređenju i pokušaćemo da se zabrana medicinskih intervencija nad interpolnim osobama normira u okviru ovog zakona.
Na koji način radite na postizanju visokog stepena vidljivosti trans, rodno varijantnih i interpolnih osoba u javnoj sferi Crne Gore, te povećanju broja javno vidljivih trans i rodno varijantnih osoba u medijima?
Mi uvijek uključujemo ljude u naš rad, dijelimo resurse i staramo se da posjeduju zajedničke odluke. Sazivamo sastanke sa članovima/cama zajednice kako bismo ih u kontinuitetu držali upućenima i uključenima u sve aktivnosti koje organizujemo. Smatramo da je važno da kao organizacija koja postoji prvenstveno radi zajednice uvijek dajemo zajednici prostor da bude pristutna, pružimo neophodne resurse onima koji/e su zainteresovani/e za neku specifičnu temu i organizujemo veliki broj aktivnosti za zajednicu poput grupa psihološke podrške, grupa samopodrške, radionice na različite teme kao što su zapošljavanje, medijska pismenost, izgradnja kapaciteta za rad sa zajednicom, druženja, filmske večeri, umjetničke radionice itd. Sve ovo dovodi do toga da se ljudi osnažuju i odlučuju na korake poput outovanja, medijskog istupanja itd.
Nedavno je počela sa radom Radna grupa za izradu nacrta Zakona o pravnom prepoznavanju roda baziranog na samoodređenju. Do gdje ste stigli i šta planirate u budućnosti?
Radna grupa za pisanje ovog zakona je formirana te se već jednom sastala kako bi isplanirala naredne korake kada je ovaj proces u pitanju. Nacrt Zakona napravljen je te predstavljen na panel diskusiji a sami Zakon se piše u decembru nakon čega krećemo sa lobiranjem. Prema strategiji za unapređenje kvaliteta života LGBTIQ u Crnoj Gori za period 2019 -2023 isplanirano je da ovaj Zakon bude donešen do kraja 2023 godine.
Na koji način pružate psihološku podršku članovima/cama zajednice i koliko je to važno? Je li podrška besplatna?
Usljed različitih poteškoća sa kojima se TIRV zajednica suočava, poput napuštanja porodičnih domova, beskućništvo, siromaštvo, nasilje i diskriminacija, mentalno zdravlje transrodnih osoba je ekstremno ugroženo te je neophodno ulagati što više kapaciteta i resursa u unapređenje istog. Članovi/ce zajednice našoj orgaizaciji mogu se obratiti za pomoć i podršku kroz socijalne servise poput individualnih konsultacija koje su povjerljiv prostor peer podrške za bilo koju temu od značaja, takođe, postoji grupa samopodrške koja se bavi različitim temama važnim za psihološko zdravlje, ono što nam se do sada pokazao kao izuzetno koristan servis jeste servis grupne psihološke podrške, vođen od strane stručnjakinje iz oblasti mentalnog zdravlja, u okviru kog grupa ima siguran prostor za dijeljenje ličnih priča, dijeljenje iskustava, edukaciju i podršku od strane nekog obučenog konkretno za pružanje iste. Svi servisi su besplatni.
Da li je trans zajednica u CG na margini ekonomske ljestvice? U BiH većina trans osoba je prisiljena da radi ili za strane kompanije, ili ne uspijeva pronaći posao nikako.
Trans zajednice u Crnoj Gori se definitvno nalazi na margini ekonomske ljestvice. Veliki broj osoba iz zajednice nema podršku i prihvatanje porodice te se nerijetko dešava da napuštaju porodične domove i postaju beskućnici/e. Ono što je karakteristično za trans zajednicu jesu lična dokumenta koja se često razlikuju od rodnog identiteta osobe. Lična dokmenta su, kao što nam je svima poznato, naša karta za razne sfere sistema pa tako i za zapošljavanje. Opšte je poznato da trans osobe trpe diskriminaciju i nerijetko nasilje prilikom pokazivanja svojih ličnih dokumenata te se često nađu u nelagodnim situacijama u kojima su primorani/e da objašnjavaju svoja dokumeta. Sve navedeno dovodi do toga da trans osobe često bivaju zapošljenje na crno, bez adekvatnih uslova za rad i sa minimalnim primanjima. Do sada smo imali i nekoliko slučajeva osoba koje su ostajale bez poslova i nijesu imali/e mogućnost da pokrivaju svoju kiriju i osnovne potrebe te im je organizacija pružala podršku u smislu kirije, paketa sa hranom i higijenskim proizvodima itd.
Na vašem sajtu sam vidjela rubriku Prijavi nasilje. Kako funkcioniše prijava nasilja i koliko zajednica u Crnog Gori vjeruje organima vlasti?
Rubirka Prijavi nasilje postoji upravo jer zajednica u Crnoj Gori nema dovoljno povjerenja u organe vlasti. Prijava nasilja funkcioniše tako da jedino uz saglasnost osobe organizacija podiže prijavu na institucionalni nivo. Do sada smo uspjeli da ostvarimo dobru saradnju sa upravom policije Crne Gore, te organiizacija Queer Montenegro obezbjeđuje besplatnu pravnu podršku za sve LGBTIQ osobe koje se susretnu sa bilo kojom vrstom nasilja i diskriminacije. Usljed negativnih iskustava koja su članovi/ce zajednice imali/e te očekivane stigme i straha kakav će tretman imati, zajednica se najčešće obraća NVO sektoru.
Sve radite u Crnoj Gori, u kojoj je snažno patrijarhalno, hetero-normativno i cis-normativno društvo, sa naglašenom muškom i nasilnom kulturom. Kako to postižete, je li vas strah i da li se nekada umorite?
Mislim da je strah nešto što neodvojivo ide uz jednu ovakvu borbu. Ono što je važno jeste da ne dozvoljavamo da nas strah parališe i biramo da uporno gradimo bolje društvo za sve nas. Umor je, ponovo, nešto što takođe ide uz jednu ovakvu borbu i u ovom segmentu je važno naučiti pravilno se odmoriti, napuniti baterije i nastaviti dalje.
Postoje li u Crnoj Gori antagonizmi između trans i femi pokreta, kojima svjedočimo diljem Balkana? Koliko to otežava našu zajedničku borbu i koliko je besmisleno, budući da nas sve zajedno patrijarhat jebe u dupe?
Na sreću ne postoje. Spektra, kao feministička organizacija, sarađuje uspješno već godinama sa drugim feminističkim organizacijama iz države.
Postojanje antagonizama između trans i feminističkog pokreta je suludo i apsolutno besmisleno. Interesantno je da se u centru ove diskusije nalaze trans žene kao i pitanje šta je uopšte feminizam i da li on znači samo borba bijelih cis hetero žena za prava bijelih cis hetero žena? Kada govorimo o feminizmu govorimo o vrijednostima, govorimo o istorijskom nasljeđu i borbama koje su se bile i biju se i danas. Transrodna zajednica istorijski je pokazivala otpor svim vrstama nametnutog i ograničavajućeg i suočavala društvo sa pogrešnošću sistema, podrazumijevala borbu za ženska prava i neđe se nalazila u korijenu feminizma. Kada govorimo o vrijednostima koje ovi pokreti promovišu te problemima sa kojima se bore, nije li suludo da dolazimo u situaciju da ulazimo u diskusije koje se graniče ili čak prelaze u fašizam, poput toga da trans žene nijesu dobrodošle u određene feminističke krugove i slično. Ljevica i antifašizam ne mogu uspjeti sve dok postoje bilo kakvi antagonizmi ove vrste a desne struje jačaju na račun istih.
I sam si prišao kroz proces tranzicije, šta je ono što Ti je bilo najteže s čime su se suočio? Koliko svoje iskustvo koristiš u promjeni zakonskih regulativa? Na koji način pomažeš zajednici?
Meni je bilo najteže čekanje, čekanje punoljetstva kako bih napokon mogao ući u proces tranzicije jer po zakonu prije 18. moramo imati odobrenje roditelja za ulazak u ovakav proces. Dodatno, izuzetno je naporno prolaziti ljekarske preglede i odgovarati na razna pitanja koja se tiču samog identiteta, plus, jako često nijesmo dovoljno informisani o samom procesu, svemu što se tokom istog događa tijelu. Ono što je dodatno teško jeste kada željene promjene krenu, maljavost, mutacija glasa, preraspodjela masnih naslaga itd. Tada je često teško biti u okruženju onih koji te oduvijek poznaju. Ja sam morao da se nosim sa raznim komentarima, diskriminacijom i nerijetko nasiljem. Moje iskustvo, kao i iskustvo svake trans osobe, od velikog je značaja za lobiranje za promjene jer su živi ljudi upravo oni zbog kojih su nam promjene i potrebne. Loše prakse i negativna iskustva treba da budu pokretači pozitivnih promjena. Ja sam u našoj organizaciji dominantno zadužen za rad sa zajednicom, radim sa zajednicom direktno tako što pružam vršnjačku podršku, facilitiram grupe samopodrške i okupljam zajednicu oko raznih drugih aktivnosti. Ono kako indirektno pomažem zajednici jeste rad sa institucijama, npr edukacija prosvjetnih radnika/ca, zdravstvenih radnika/ca, policije, sudstva, tužilaštva itd. Dodatno koristim metodu žive biblioteke za senzibilizaciju i informisanje opšte javnosti.
Kako je izgledala promjena Tvojih ličnih podataka? U BiH trans osobe nemaju tu mogućnost još uvijek, ali smatram da je važno da podijelimo iskustvo.
U Crnoj Gori, za transrodne osobe, moguće je bez procesa sterilizacije ili bilo kog drugog medicinskog zahvata/procesa promijeniti lično ime u dokumentima dok za oznaku pola i promjenu matičnog broja osoba je primorana da prođe proces sterilizacije. Promjena mojih ličnih dokumenata odnosila se na promjenu ličnog imena, kako ni sam još uvijek nijesam prošao proces sterilizacije. U MUP-u je potrebno podnijeti zahtjev za promjenu ličnog imena, koji se plaća nekih 23 eura, onda nakon toga potrebno je ispuniti dokumentaciju i potpisati potvrde o promjeni ličnog imena, fotografisati se i onda nekih mjesec dana čekati na preuzimanje novih dokumenata, svaki dokument koji se mijenja se pojedinačno i plaća.
Imaš li problema sa prihvatanjem? Ukoliko je to lakše budući da danas izgledaš kao cis muškarac, šta je sa osobama koje se ne uklapaju u rodne stereotipe?
Rekao bih da sam, baš u odnosu na taj opis – izgledam kao cis muškarac, u privilegovanoj poziciji što se dijela prihvatanja tiče. Mogu reći da prolazim sa manje problema na ulici i sa ljudima koje ne poznajem ali uzevši u obzir činjenicu da sam vidljivi trans muškarac u Crnoj Gori, postoje i situacije koje nijesu ni najmanje prihvatajuće i često moram biti na oprezu da se ne nađem na pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme. Moja porodica me danas prihvata, što nije bio uvijek slučaj, trebale su godine ubjeđivanje i međusobnih borbi kako bi do toga došlo ali sam srećan da danas mogu da kažem da imam porodicu koja me suštinski prihvata i poštuje. Kada govorimo o tome kako bi jedna trans osoba trebala da izgleda lako upadamo u to da smo svi mi tu kako bismo ispunili određene stereotipe odnosno uklopili se u njih, u suprotnom smo – neuspjeh.
Često možemo čuti komentare Nikad ti se ne bi reklo ili Izgledaš kao PRAVI/A muškarac/žena. Šta je to pravi muškarac ili prava žena i šta mi se to nikad ne bi reklo? Da sam muškarac? Da sam rođen kao beba ženskog pola?
Mi, kojima se nikad ne bi reklo zasigurno prolazimo bolje u ovom ograničenom društvu koje u svim sferama vrjednuje fizički izgled, standardizuje ga i veliča samo one koji/e se uklapaju. Nasilje i diskriminaciju najčešće proživaljvaju one trans osobe koje se ne uklapaju u rodne stereotipe te bi im se ipak reklo da su trans, šta god to značilo. Sve ovo je pokazatelj koliko imamo usađena određena očekivanja i koliko nemamo kapacitet da shvatimo da je ljudsko pravo svakog od nas da izgleda onako kako želi, izražava se onako kako želi bez straha da će zbog toga biti matretiran/a i/ili ubijen/a.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
