Predivan dan. Na meni zelena haljina, duga raskošna plava kosa i ogrlica od velikih egzotičnih školjki koju sam kupila u Tunisu. Naravno na visokim sam petama i kosa mi pada sa strane u velikim loknama obavijena Chanelom 5. Kažu da je taj za babe ali ja ga obožavam. Uglavnom, ljudi moji, stojim ja pred liftom. Visine sam se oduvijek bojala. To sam otkrila kad sam ostala doslovno paralizirana na dubrovačkim zidinama i morali su me snijeti i dati lijekove zbog šoka. Fobija od visine. S godinama sam pobijedila fobiju ali tragovi uvijek ostaju. Kasnije sam posjetila Dubrovnik i bez problema se prošetala zidinama ali nisam sigurna bih li se smjela prošetati Avazovim tornjem čak i pored onolike ograde…
Kako ljudska civilizacija napreduje, raste i širi se naravno uz to ide i porast fobija, poremećaja i različitih vrsta strahova. Držim se zadate teme dok čekam lift. Čovječanstvo se vjekovima borilo sa raznim uvjerenjima. Sjetimo se doba baroka kad se vjerovalo da se od čiste vode dobija sifilis, a najveće dame su bile one koje se ne operu po dvije godine. Čekam lift i razmišljam o svojoj fobiji. Ispod mene će biti prazan prostor, ja u kutiji koja visi na nekim žicama. Događa se da žice puknu, da se lift zaglavi ili jednostavno otkači. Ne bih bila prva ni posljednja. Ali ne mogu i neću na 14. kat u štiklama, pa makar i poginula!
Neke fobije dobijemo, neke imamo od rođenja a s nekim fobijama živimo čitav život i ne shvaćajući da ih imamo. Čula sam milion puta za nasilnike koji su ‘homofobični’ kako im je to opravdanje da razbiju nekome glavu. Evo i ja imam fobiju od visine pa idem raznijeti sve nebodere u gradu! Kad završim s tim idem na više destinacije sa nuklearnim glavama, brda, planine i najviše vrhove svijeta. Možda su i teroristi raznijeli Blizance u New Yorku jer ih je bilo strah visine i tu smo – nije ih bilo strah ući u avion?! Kao što ja ulazim u lift i pritišćem dugme s brojem koji me vodi na visinu znajući da me dijeli samo nekoliko centimetara poda od provalije, ambisa i smrti. Ali ja sam ušla. Nisam raznijela lift a mogla bih. Naravno, pa nisam luda treba se vratiti liftom na zemlju. Možeš razbiti jednog geja na svom putu ali drugi te opet čeka na tvom povratku.
Poštujem homofobiju kao i svoju fobiju, i vjerujem da neki ljudi imaju strah od LGBT osoba. Bože moj! Šta se može? Ako su ljudi homofobični pa neka se lijepo sklone od svojih fobija ili ih prihvate kao što sam ja prihvatila lift. Ali ne. Oni idu da ‘sve treba raznjeti’. Oprostite, ako namjeravate raznijeti sve homoseksualce na Zemlji onda ste očito dobro neustrašivi, neprepadnuti i ne-homofobični! Jer valja vama jadnima homofobičnima izaći u tom silnom strahu na ulicu pa baciti jedan koktel s benzinom u boci na svoju fobiju! Prvi put čujem da ljudi tako liječe fobiju. Ako imam strah od nečega ja od toga bježim, sklanjam se i nestajem ili se borim da to pobijedim prihvaćajući to i noseći se s tim. A ovdje jadni homofobičari svom snagom udaraju da se izliječe, to baca kamenje, to vrijeđa, uništava, udara, tuče, ubija… Bogami, taj psihijatar koji je propisao terapiju bi se mogao zapitati šta se dešava s ‘oboljelima’?
Moj lift je stigao do svog kata, normalno se, uz sve moje fobije otvorio, pustio me da izađem živu i zdravu, držao me, vukao me ovako fobičnu sve do 14. kata i nije ni njemu sigurno bilo lako kad je primijetio da bi najradije svu dugmad i njega raznijela. A evo fino smo zajednički došli, on me pustio da izađem, lijepo mi zatvorio vrata i ja otišla na kafu kod prijateljica sa fobijom od visine koju sam prihvatila a da nisam raznijela nijednu zgradu. Lijepo sam popila kafu, pojela kolač, popila vino i pomislila kako se homofobija kao poremećaj nažalost upotrebljava za nasilje, predrasude, zlobu i uništavanje. Nisu jadni oni krivi što su homofobični. Kriva je njihova pogrešna dijagnoza na kojoj treba zapravo pisati – Nalazi pokazuju da je s pacijentom sve uredu pored umišljene homofobije i ostalih strahova, pacijent pokazuje veliku dozu agresije, snage i volje da se izliječi od svojih fobija na neprikladne i društveno neprihvatljive načine. Naziv poremećaja – Ljudska stoka, dijagnoza – jedno kopanje duluma zemlje na dan. Terapija – druženje s ovcama istog poremećaja na istoj ispaši dalje od grada, sela i naroda uz nadzor naoružanih stočara, po mogućnosti LGBT orijentacije kao motivacija da se poremećaj izliječi u što kraćem roku uz pjesmu I will Survive, Cher, Celine Dion, Mariah Carey i ostale umirujuće skladbe.
Piše Hainsia Olindi
