U historiji LGBTIQ pokreta, gej i lezbejskim barovima pripada istaknuto mjesto. Nerijetko, radilo se o jedinim prostorima u kojima su se LGBTIQ osobe mogle osjetiti sigurnim i prihvaćenim, pronaći osobe slične sebi koje su, za razliku od ostatka okoline, dobro razumjele šta znači živjeti na margini i svakog dana se boriti s neprihvatanjem. Za njih, ova mjesta, koja su još krajem 19. stoljeća zaživjela u Cannesu, Parizu, New Yorku, a nešto zatim i u Berlinu, Londonu, Amsterdamu i drugim evropskim metropolama, bila su mjesta pripadanja.
Piše: Tamara Zablocki
„Za većinu LGBTIQ osoba, porodica i dom nisu mjesta prihvatanja, ljubavi i podrške, već nasilja, sramote i pokušaja konverzije. Ukoliko ste out, velike su šanse da mjesta na kojima se cisrodne i heteroseksualne osobe socijaliziraju – škola, fakultet, posao, kafane, barovi i kafići – neće biti mjesta na kojima se možete družiti sa drugim LGBTIQ osobama, ponašati slobodno i osjećati prihvaćeno. LGBTIQ friendly barovi su stoga mjesta koja, kroz druženje i razgovore, pružaju priliku LGBTIQ osobama i da se osnaže i suprotstave opresiji i nasilju“, pojašnjava Emina Bošnjak, direktorica Sarajevskog otvorenog centra koji u posljednjih desetak godina stoji iza organizacije većine LGBTIQ evenata u Sarajevu.
I premda se društvene okolnosti u kojima LGBTIQ osobe žive općenito mijenjaju nabolje, klubovi i kafane s ovim predznakom za zajednicu još uvijek imaju nemjerljiv značaj, dodaje. „Pored online prostora, LGBTIQ friendly mjesta postaju jedine prilike za slobodno druženje, zabavu i upoznavanje za lezbejke, gej, biseksualne, transrodne i queer osobe, te mjesta gdje među članovima_cama zajednice možete pronaći svoju drugu porodicu, onu koja razumije, zna šta znači odrastati sa strahom, ali zna i šta znači hrabro živjeti uprkos svemu. Ne zaboravimo i da je Stonewall ustanak, protest koji je pokrenuo niz daljnjih povorki ponosa, započet upravo u kafani.“
‘LGBTIQ friendly su mjesta na kojima se ne moramo samocenzurisati’
I dok u prijestolnicama nama susjednih zemalja odavno možete posjetiti gej i lezbejske barove i klubove s jasno istaknutim simbolima i ikonografijom koji se ne izvinjavaju i ne dodvoravaju nikome, u Sarajevu takvo nešto ne postoji i najviše čime se LGBTIQ osobe mogu zadovoljiti su LGBTIQ friendly prostori. Najistaknutiji takav prostor u gradu godinama je bilo Art kino Kriterion, koje je ugostilo niz dešavanja iz sfere LGBTIQ kulture, izložbi, festivala, koncerata, konferencija, zbog čega je bilo i metom homofobnih napada.
„Kriterion, koji je nažalost zatvoren, bio je mjesto koje ćemo pamtiti, ne samo po održavanjima Međunarodnog festivala queer filma Merlinka od njegovog prvog izdanja u Sarajevu, već i po odluci da javno stoji uz LGBTIQ zajednicu kada se desio napad na Merlinku 2014. godine, a i kada se desio napad na goste 2016. godine. Te vrste solidarnosti danas nema, a bojim se da će biti ključna u našoj daljnjoj borbi za bh. društvo koje zaista prihvata LGBTIQ osobe, sa svim našim problemima, ljubavima, dramama, rodnim izražavanjima i onim što donosimo kao jedna cijela zajednica i supkultura“, navodi Bošnjak.
Zatvaranjem Kriteriona, LGBTIQ zajednica u Sarajevu ostala je bez vrijednog prostora bezuslovnog prihvatanja. Ipak, Emina ističe da u gradu postoji nekoliko LGBTIQ friendly mjesta na koja zajednica može računati. „U sarajevska LGBTIQ friendly mjesta mogu ubrojati Klub 1, Meeting Point, Trezor, Jazzbinu, Galeriju Boris Smoje, Gastro pub Vučko i Zelenu dolinu. Postoji i niz sarajevskih hotela i hostela koji su bili sretni što kod njih organizujemo događaje. To nisu nužno kafane ili mjesta koja to posebno ističu, već jednostavno tretiraju svoje LGBTIQ goste isto kao i druge, LGBTIQ zajednica se ondje osjeća ok, sigurno i dobrodošlo, te se ne mora samocenzurisati u ponašanju, govoru i oblačenju.“
Saša Naprta, menadžer Kluba 1, potvrđuje nam da je upravi ovog ugostiteljskog objekta od prvog radnog dana bilo važno da se svaki gost i gošća osjećaju sigurno, bez obzira na rodni, nacionalni, rasni, seksualni i bilo koji drugi identitet, te da su u skladu s tom politikom otvoreni i za organizaciju događaja s LGBTIQ predznakom.
„Bitno nam je da se Klub percipira kao potpuno otvoren i siguran za LGBTIQ populaciju, koliko i za sve druge. Bitno je biti čovjek, a ujedno u potpunosti shvatati pojam ugostiteljstvo – ugostiti drugoga s najboljim manirima i poštovanjem. Stoga, svako ko ne podstiče na netrpeljivost prema drugima, uvažava razlike među ljudima i spreman je poštovati pravila naše kuće, ista za sve, dobrodošao je organizovati event“, navodi Naprta dodajući da je jedina prepreka po ovom pitanju trenutna pandemija.
On naglašava da su uslovi organizovanja evenata u Klubu isti za sve, ali da bi u slučaju LGBTIQ događaja mjere sigurnosti vjerovatno bile podignute na viši nivo. „Možda bi u slučaju organizacije LGBTIQ događaja broj zaštitara bio malo veći jer pamtim da su se pri organizaciji svakog takvog eventa dešavale određene prozivke, ružni komentari i nažalost prijetnje, te mi kao savjesni domaćini ne bismo mogli rizikovati i ne napraviti određene korake u smjeru unapređenja sigurnosti, iz predostrožnosti.“
‘U mojoj kafani radim šta hoću’
Nakon što je Kriterion kao tradicionalno mjesto održavanja Merlinke zatvoren, osmo izdanje festivala održano je početkom februara u Kinu Meeting Point. Andriana Copf, šefica odnosa s javnošću Kina Meeting Point i Sarajevo film festivala, podsjeća da su se u ovom kinu još od 1999. godine, u okviru festivalskog programa Panorama, prikazivali filmovi LGBTIQ tematike, te da su sve od tada odlučni u svojoj namjeri da Meeting Point bude prostor slobode, umjetnosti i različitosti.
„U tom smislu je ugošćavanje Merlinke i sličnih događaja neupitno. Svi koji djeluju po načelima humanizma, ravnopravnosti, poštenja, solidarnosti dobrodošli su u Meeting Point, koji je u javnosti već godinama poznat upravo po tim vrijednostima“, navodi Copf, dodajući ipak da se LGBTIQ događaji organizuju uz pojačane sigurnosne mjere, ali i da kino ponekad i za druge događaje koje prati veliki interes publike mora angažovati zaštitarsku službu.
Prateći program osme Merlinke održan je u Jazz & blues klubu Jazzbina, čiji vlasnik Tarik Karačić bez premišljanja odgovara da su događaji s LGBTIQ predznakom u Jazzbini uvijek dobrodošli, kao i pripadnice i pripadnici LGBTIQ populacije. „Merlinka se održala dvije noći zaredom u Jazzbini, a posjećenost je bila tolika da svi zainteresovani nisu mogli ni stati. Između ostalih, bio je tu i američki ambasador u BiH, Eric Nelson, sa svojim partnerom. U Jazzbini su svi dobrodošli, to je moj vid podrške LGBTIQ populaciji, te mojim prijateljima unutar zajednice“, navodi Karačić.
Upitan da li je možda naišao na negativne reakcije zbog toga što se u Jazzbini organizuju LGBTIQ eventi, odgovara: „Kakve negativne reakcije? U mojoj kafani ja radim šta hoću. Kome se ne sviđa, neka ide negdje drugo.“
Nažalost, barovi i klubovi koji se ne libe svoj prostor javno označiti kao LGBTIQ friendly suočavaju se ne samo s potencijalnim negativnim reakcijama nekog od posjetilaca_teljki, već i sa strukturnom homofobijom koju LGBTIQ osobe jako dobro poznaju iz svoje svakodnevice. Sanja Deanković, vlasnica nekadašnjeg sarajevskog kluba Pussy Galore i današnja voditeljica njegovog nasljednika, kluba Silver & Smoke, ističe da mjesta koja se žele pozicionirati kao LGBTIQ friendly moraju voditi bitke na više frontova.
„Klub Silver & Smoke počiva na istim principima kao i Pussy Galore, te nam je na vrijednosnom nivou važno da se percipira kao LGBTIQ siguran i friendly. Međutim, ostali su isti problemi kao i u Pussy Galore koji je bio otvoreno LGBTIQ friendy mjesto: policajci koji vrijeđaju i izražavaju gađenje prema LGBTIQ osobama i prema vlasnicima, zaštitari koji otvoreno izražavaju negodovanje uz komentare da „ne žele štititi pedere“, verbalni napadi i vrijeđanje mene kao vlasnice „pederskog mjesta“, nazivanje pogrdnim imenima. Zbog svih tih okolnosti, prelaskom u novi prostor, promijenili smo ime i logo kluba jer je bilo poprilično teško nositi se sa svim pritiscima jednog dijela javnosti, a i institucija.“
Deanković kaže da bi organizacija LGBTIQ događaja u Silver & Smoke podrazumijevala dodatni oprez. „Rado bismo organizirali takav event ukoliko s organizatorima možemo otvoreno pričati o svim rizicima i načinima kako da se zajednički nosimo s potencijalnim problemima. Recimo, u Pussy Galore smo primali otvorene prijetnje navijačkih skupina i bili smo, radi sigurnosti svih prisutnih, prisiljeni zamoliti ljude da se ne ljube javno, na šta bismo i sada bili primorani. Ne zato što osoblje i vlasnici s tim imaju problem, nego zato što nikad ne znaš ko se nalazi unutra i ko s čim ima problem. Uslovi organiziranja LGBTIQ događaja bili bi, stoga, malo drugačiji, jer bi to značilo da tog dana klub nije komercijalno otvoren za sve posjetitelje i bilo bi potrebno jače osiguranje i provjere na vratima, kao i liste uzvanica.“
‘Ne pada nam na pamet vraćati se nazad u ormar’
Mjesta otvorena za organizaciju LGBTIQ događaja prije su iznimka nego pravilo, a vlasnici sarajevskih barova i klubova najčešće navode kako se ne bi željeli ni na koji način politički profilisati jer bi to značilo zatvaranje vrata za druge goste, a u političke događaje ubrajaju i LGBTIQ izložbe, projekcije filmova, koncerte i drag showove. Senad Dreković, vlasnik kluba Mash, kaže da je sam liberalnih pogleda, te da u Mash dolaze ljudi različitih opredjeljenja i orijentacija, ali da LGBTIQ događaj ne bi ugostio. „Nadam se da je u Mashu svima ugodno, niko nikada nije imao problema. Ipak, ne bih organizovao nikakav event koji ima bilo koji politički predznak, a u to ubrajam i LGBTIQ, jer se trudim da Mash ostane otvoren za sve.“
Emina Bošnjak potvrđuje da Sarajevski otvoreni centar u posljednje dvije godine u pokušajima saradnje s klubovima, barovima, ali i javnim institucijama nailazi na više odbijanja nego prihvatanja, uz gotovo obavezne posebne uslove. „Ili nas direktno odbijaju „jer smo sigurnosni rizik“ ili nam postavljaju uslove koji LGBTIQ zajednicu – koja se teškim individualnim i aktivističkim pristupima borila da bude out i vidljiva – vraćaju nazad u ormar: nemojte se ljubiti, nemojte objavljivati tagovane fotke, nemojte postavljati rainbow zastave, ne bismo da neko pomisli da smo „pederska“ kafana, itd.“
Prema njenim riječima, najteža odbijanja doživjeli su na mjestima na kojima se LGBTIQ zajednica okuplja i smatra ih otvorenim, a čiji su vlasnici_e percipirani kao otvorene osobe i saveznici_e. „Ovo nam se u posljednjih pola godine desilo s klubom BIS i Kutchom i mislim da smo došli_e do momenta u kojem se više ne borimo (samo) protiv institucionalne homofobije i transfobije, već homofobije i transfobije koja se krije ispod plašta urbanosti. Nismo ih tu očekivale, ali mislim da je bitno da LGBTIQ zajednica zna koje kafane bi uzele njihov novac i uzimaju ga, ali pod uslovom da se ne ponašamo na bilo koji način koji je „previše queer“ u njihovoj interpretaciji.“
Iz concept storea Kutcha odgovorili su nam da nisu spremni na organizovanje LGBTIQ evenata i da općenito izbjegavaju tematska dešavanja jer su tek ove godine postali samoodrživi te bi u ovom trenutku svako ograničavanje i profilisanje ugrozilo taj rast.
„Većim, etabliranijim mjestima u gradu je lakše da organizuju LGBTIQ dešavanja, mi smo još uvijek premali da bismo se odvažili na takvo što. Odbijali smo i upite za organizaciju npr. velikih dječijih rođendana jer želimo ostaviti prostor otvorenim da se svi u njemu osjećaju dobro, ali bez da se na nas vežu predznaci“, navodi Adna Ahmedić, direktorica Kutche, dodajući da bi njoj i dvjema kolegicama s kojima vodi ovaj prostor prijetnje ili nasilje koje bi dovelo do smanjenja broja gostiju ugrozilo egzistenciju.
Pozivajući se na svoje dugogodišnje aktivističko iskustvo, Emina Bošnjak ističe da je sigurnosni rizik pri organizaciji LGBTIQ evenata za kafane i barove te njihove vlasnike_ce minimalan, a svakako neuporedivno manji od rizika s kojim LGBTIQ osobe žive svakodnevno. „Niko s kim smo do sad sarađivali nije imao loše iskustvo na koje bi se požalili. Štaviše, kad su se desili napadi u dva navrata, i to posljednji prije pet godina, stali su solidarno uz nas. S druge strane, za nas kao LGBTIQ osobe rizik od nasilja je svakodnevan, a s ovim izgovorima broj mjesta na koja možemo slobodno otići se smanjuje, umjesto da se povećava. Prošle smo dug put: od napada, preko intenzivnog dugogodišnjeg rada s institucijama i saveznicima_cama, pa sve do Povorke ponosa, da bismo se vraćale nazad u ormar. Ne pada nam na pamet.“
