Piše: Selma Kešetović
Foto: TED.com
Tada mlađahni Keanu Reeves u filmu Parenthood iz 1989. godine, kada je govorio o zlostavljanju koje je trpio od strane svog oca, iznio je pimjedbu kako čovjek treba test ako želi voziti auto, a svaki idiot može imati dijete. Naravno, implikacije ove naizgled naivne primjedbe duboko su fašističke, jer svaki čovjek bezuvjetno ima pravo na reprodukciju. Prisilnu sterilizaciju i kontrolu rađanja su izvodili samo diktatorski režimi. To je više poznat način da se izrazi frustracija što roditelji, umjesto da daju podršku i ljubav svom djetetu, mu daju emotivne posljedice i rane koje nikada ne zacjeljuju. Za LGBT dijete, prve osobe koje bi trebale da mu daju oslonac i snagu kako bi se moglo boriti u heteronormativnom svijetu, obično zakažu uslijed istog imperativa heteronormativnog i patrijarhalnog društva koji se ne propituje, nego samo dalje reproducira. S obzirom da su i oni/e odgajani/e u istom toksičnom okruženju, i nisu naučili/e kako se na neštetan način nositi sa emocijama i izazovima koje dijete donosi, kreira se začarani krug grča, nepovjerenja i otuđenosti.
Outanje nije samo osobni čin. To je politički čin u svakoj situaciji, jer kreira uvjete gdje svako involviran/a pokazuje svoju (ne)homofobiju. Ali više od šefa/ice, kolege/ice, prijatelja/ice, homofobija roditelja/ica najviše pogađa LGBT osobe. U BiH nije ništa drugačije, a s obzirom na situaciju sveprisutne homofobije, rijetki su primjeri pozitivnog outanja u obitelji. Mnogo mladih LGBTI osoba nije reklo roditeljima svoju seksualnu orijentaciju i nema namjeru. “Razlog kojeg se ne mogu outovati svojim roditeljima su negativne reakcije koje bi bile zastupljene duži vremenski period, obzirom da su veoma konzervativni”, podijelio je sa nama svoja razmišljanja H.Z., student i aktivist. “Iako nemam zavidan i otvoren odnos sa roditeljima, vjerujem da bi nastala još gora situacija ukoliko bih im to priznao. Imam želju da budem prihvaćen od strane svojih roditelja, tačnije samo od mame jer s ocem nemam nikakvu povezanost (niti želim da je imam), međutim, morao sam se pomiriti s tim da to nikad neću doživjeti. Jedna stvar koju jedva čekam jeste da završim fakultet i da se osamostalim, da budem ono što jesam, da napokom izbjegnem atmosferu ispunjenu napetošću i hladnoćom, što bi mi dalo prostora da radim na sebi više jer mi je to jedan od glavnih ciljeva u životu.”
Mnoge osobe, pak, su imale to neugodno iskustvo da sticajem okolnosti ili roditeljskom kontrolom njihovih privatnih kanala komuniciranja, budu outovani. Tada obično nastaje pakao. “Nakon što su roditelji našli pjesme koje sam pisala tadašnjoj djevojci, outovala sam se. Burno su reagovali, nisu mi dali da izlazim napolje, izolovali su me, izbacivali iz kuće i slali na terapiju. U momentu kad mi je psihijatar rekao da sam tu jer moji roditelji žele da me izliječe od homoseksualnosti, shvatila sam da nemam nikakvu prihvaćenost od njih”, iznijela je svoje iskustvo D.K., studentica i aktivistica. Slično iskustvo dijeli i A. Č. koji se morao outovati nakon što su mu roditelji našli prepisku sa bivšim dečkom. Nakon što su ga roditelji vodili psihijatru, načinili su mu teške fizičke povrede. Nakon toga, prestao je da se nada prihvaćanju. Student N.M. je također outovan mimo svoje volje. “Zamisao da se njihov sin može zaljubiti u drugog muškarca njima nije prihvatljiva. Od majke uvijek dobivam pitanja kad ću naći djevojku, kada ću se oženiti, kad će ona dobiti unučad. Otac sa mnom ne priča o tim stvarima, samo ponekad spomene kako ne valja samački život i kako bi svako trebao da ostavi nešto iza sebe, da pusti korijenje. Imam mlađu sestru i mislim da je ona trenutno ok što se tiče moje homoseksualnosti. Prilično sam siguran da će me s vremenom potpuno prihvatiti.”
Činjenica je da većina roditelja zna da su im djeca LGBT orijentacije, ali smatraju da, ako ne razgovaraju sa njima o tome, to neće postati stvarno. Zbog toga je važno da se sa roditeljama radi jednako kao i sa LGBT populacijom. Rijetki su primjeri, ali moguće je razbiti dotadašnji blok razmišljanja i emotivno približiti roditelje sebi i svom načinu bivstvovanja. M.H. je to učinio mukotrpnim razgovorima i strpljivošću: “Kada sam se outovao mami, njena reakcije je bila prilično očekivana, ishitrena i burna. Nekako sam uspio sve to podnijeti uzimajući u obzir sredinu, okolnosti i utjecaj koji su oni imali na nju, pa to nisam primio toliko lično. Mjesec ili dva poslije, poslije dugonoćnih razgovora, odgledanih filmova i poentiranja života, osjetio sam i čuo prvo artikulisano prihvatanje. Danas, i dalje razgovaramo o tome, naravno, na drugi način, promišljamo budućnost, prava i život LGBTIQA osoba generalno.”
Negativna iskustva koja su proživjeli/e ne ukidaju im vjeru u instituciju obitelji koju i sami/e, većinom, žele stvoriti u budućnosti. Učeni greškama prethodnih generacija, za sebe žele obitelj na principima iskrene podrške, razumijevanja i povjerenja. “Volio bih u budućnosti osnovati porodicu sa svojim budućim partnerom. Ono što bismo pružili svojoj djeci definitivno bi bila pozitivna klima koja bi pružila mjesta sopstvenoj identifikaciji djetetu, gdje on/a može da izražava sebe u skladu sa svojim osjećanjima. Pružio bih prostor gdje se mogu iskazivati emocije i neće se smatrati za slabost. Pružio bih im ljubav i pažnju, jer znam da je meni toga falilo u djetinjstvu”, rekao nam je H.Z.
D.K. želi veliku porodicu sa čak troje djece. “Želim da se vjenčam sa svojom ženom i da imamo sretnu obitelj. Iako znam da ću roditelje tad potpuno izgubiti, idem da ganjam svoju sreću.”
Tradicionalna obitelj sa strogo zadatim rodnim ulogama i patrijarhalnim sustavom vrijednosti pokazala se pogubnom za veliki dio društva. Današnji aktivizam kroz feminizam i LGBTI pokrete nastoji da redefinira rodne uloge i obitelj kao tradicionalnu zajednicu muškarca i žene. Jer obitelj nije unaprijed određena slika koju ćete pokazivati susjedima i okruženju, obitelj je sigurna luka u koju se uvijek možete vraćati.
