„Meni se to ne može desiti. Pazim. Ne trzam na prvu.“ Koliko puta smo upravo ovako razmišljali kada bismo čuli za situaciju koja je nekom drugom prouzročila brige, dileme ili patnje? U svijetu „različitih“, svaki stres i svaka opasnost često su pojačani. Nažalost, lako previdimo te rizike, što nas čini još ranjivijima. Sve je više onih koji tu ranjivost zloupotrebljavaju. Budite oprezni!
Nedavno sam otkrio da me privlači isti spol. Nisam se „outovao“ – smatram da je intima nešto lično, što druge ne bi trebalo zanimati, a ni ugrožavati. Vjerovao sam, možda naivno, da i drugi tako razmišljaju.
Takvog uvjerenja i u potrazi za opuštanjem posjetio sam stranicu za upoznavanje. Javio se muškarac, 35 godina, pristojan, pismen. Razmijenili smo nekoliko poruka i našli zajedničke interese. Ubrzo me pozvao na kafu kod njega. Pristao sam.
Kod njega, kako će se poslije ispostaviti u unajmljenom stanu, smo razgovarali. Sve je djelovalo ugodno. Predložio je intimno druženje – pristao sam… No, ubrzo nakon toga, njegova priča se promijenila. Kazao je da mora pomoći kolegici koja će uskoro doći. Napustili smo stan, razmijenili brojeve, i činilo se da je sve u redu. Ali samo nekoliko minuta kasnije, primio sam poruku koja je promijenila sve: „Druže, zarazio si me. Prijavit ću te policiji – imam dokaze!“
Šokiran, pokušavam ga nazvati. Panika raste. Šta sad? Čime sam ga zarazio? Šta ako se ovo sazna? Hoće li se sve što sam godinama gradio urušiti zbog nekoliko trenutaka užitka, nepromišljenosti?
Javio se i tvrdio da mu trebaju novci za testiranje kako bi dokazao da ga nisam zarazio. U stanju potpunog stresa i straha, pristao sam. Susreli smo se kod bankomata, dao sam mu novac, a on mi obećao da će mi ga vratiti „ako nalazi budu u redu“.
„Druže, ja sad svojim putem, ti svojim, da nikoga ne zaboli glava“, poručuje.
Tu ipak nije bio kraj. Ubrzo su počele pristizati nove poruke. Ovaj put, optužio me za silovanje, prijetio objavama na društvenim mrežama i info-portalima. Telefonski pozivi stizali su s različitih brojeva. Prijeti kako će se „čuti o meni, kako će mi uništiti život ako se ne javim“.
Panika! Šta raditi? Kako se osloboditi prijetnji?
Zovem prijatelja, žalim se šta me je snašlo. Prvo što me je pitao je da li sam slučaj prijavio policiji i Sarajevskom Otvorenom Centru (SOC)?
Nisam mnogo razmišljao, a pomoć mi je trebala odmah, pa sam odmah kontaktirao SOC. Detaljno sam objasnio šta se desilo i šta preživljavam. Izvan svih očekivanja, odgovori i savjeti počeli su pristizati vrlo brzo. Radilo se o minutama. Priznajem, ni sam ne znam šta sam očekivao u tim momentima, ali zasigurno sam dobio neočekivano.
Čini mi se kako je pokrenut cijeli jedan operativni protokol, uz učešće dobro obučenih i organiziranih ljudi, jednog pravog, efikasnog sistema. Odmah su me uputili na policiju, a o mom dolasku obavijestili inspektore, kao i tužitelja. Uz sve to, bili su tu i da me umire, da mi objasne značaj prijavljivanja takvih slučajeva.
U trenutku izgubljenosti, SOC mi je pružio snagu. Tačnije, preuzeo je veliki dio mog vlastitog tereta i upravljao me kroz policijsko-sudski sistem, u koji često nemamo povjerenja.
Premda izgubljen i sluđen, izuzetno me je iznenadio odnos policijskih inspektora – jako profesionalan, ali i „ljudski“ – bez osuđivanja, propitivanja, čudnih pogleda. Zadobili su moje povjerenje, otvorio sam se, objasnio sve do u najmanji detalj. Pokazao poruke, od onih početnih, pa do prijetećih. Forenzičari su sve te poruke uredno pregledali, kopirali, a inspektor je o svemu uredno obavještavao tužitelje.
Pored svega, inspektor me je umirivao i objašnjavao da se radi o blefu, o ciljanom napadu koji će izazvati, a potom iskoristiti moju ranjivost.
SOC je, od Amila, Darka, Emine, ali i brojnih drugih čija imena nisam zapamtio uslijed stresa, cijelo vrijeme bio uz mene. Obavještavao sam ih šta se dešava, a oni su bili tu da pruže dodatnu podršku i savjete, svakako u bliskom kontaktu s policijom i tužiteljima.
Pored izuzetno profesionalnog odnosa policije i tužitelja, jako me je iznenadila brzina kojom je istraga tekla. Na osnovu mog iskaza i nekoliko susreta s inspektorima, počinitelj je uhapšen u roku od sedam dana. Pravosudni organi obavljaju svoj dio posla, također nevjerovatnom brzinom, pa presuda slijedi manje od dva mjeseca nakon počinjenja krivičnog djela.
Nisam bio jedini. Tužitelj mi pojašnjava da je prevarenih bilo mnogo više, u cijeloj Bosni i Hercegovini, te da se počinitelj isključivo time bavio i od toga živio, a napadi na pripadnike LGBTIQ zajednice samo su dio njegovih aktivnosti. Operirao je po više gradova u BiH, na razne načine pokušavajući ustrašiti žrtve, kako bi im iznudio novac. Stoga je bio tražen u više gradova, pa je njegovim hapšenjem zapravo riješeno više slučajeva.
Nije rijetko ciljao LGBTIQ populaciju, ali su se rijetki pripadnici te zajednice usuđivali prijaviti ga, zatražiti pomoć. Dijelom je to iz straha od vlastitog izlaganja poznatim i nepoznatim ljudima, straha od reakcija ovoga ili onoga, nepovjerenja prema istražnim i sudskim institucijama. Nema osuđivanja, jer onaj tko se nije suočio sa ovakvom situacijom, teško će razumjeti količinu tog straha, ali i preispitivanje samoga sebe, što je ponekad i najteže.
Bio sam u naizgled bezizlaznoj situaciji koju ni najgorem neprijatelju ne bih poželio. Iz komunikacije s policijom saznao sam da se ne radi o usamljenom slučaju, već da je sve više predatora koji koriste osjetljive grupacije, što zbog vlastitog profita kroz ucjene i iznudu, što iz bolesnog poriva da na nekoga istresu svoje frustracije.
Nije mi cilj, a ni želja, reklamirati bilo koga. Moj cilj i moja želja su poručiti da rješenja ima, samo treba malo više povjerenja i odlučnosti da se osujete svi pokušaji i razotkriju oni koji koriste predrasude društva u vlastitu korist – kriminalnu.
Iz svega sam naučio koliko je važno prijaviti ovakve zločine. Podrška SOC-a, njihov sistem pomoći i razvijen protokol s policijom pokazali su da rješenje postoji – samo je potrebno povjerenje i odlučnost.
Stoga, ne treba se dvoumiti, već reagirati odmah. Nije jednostavno. U teškim momentima teško je razabrati vlastite misli, ali i bar malo vjerovati da rješenje postoji. Svakako treba znati da prijetnje i napade ne treba trpjeti, već ostati pribran, koliko je moguće, i obratiti se policiji.
Još važnije, obratite se SOC-u. Osim što s policijom i pravosudnim organima neprestano radi na izgradnji i unapređenju protokola u slučajevima protiv pripadnika LGBTIQ zajednice, SOC-ovi djelatnici su tu da pruže podršku, smanje stres i pomognu osigurati pravdu. Zapamtite – niste sami!
Autor je želio ostati anoniman, a njegov identitet poznat je redakciji. Ovom prilikom ohrabrujemo sve osobe da se u slučajevima kada su ugrožena njihova prava i ne osjećaju sigurno jave na neki od kontakata pravnog savjetovanja Sarajevskog otvorenog centra.
