Nezamislivo slične su te priče homoseksualaca koje sam upoznala. Toliko slične da mi se čini kao da sam u koncentracionom logoru, gdje se svi žale na iste teme. Kukaju zbog sredine, zbog bolesnika oko njih, zbog loših ljudi, zbog toga što ne mogu ovdje nikako biti ‘ono što jesu’. Slušala sam ih namjerno, obično bih preuzela kontrolu nad razgovorom ili otišla jer ne trpim predavanja iz nečega na čemu sam poslije godinu dana skoro diplomirala, magistrirala i doktorirala. Ali sličnost, sličnost me zapanjuje.
Sve su iste, sve su tako dosadne, naporne, predvidljive, a ja ih pustim na kafama, večerama, šetanjima i sastancima da mi objasne kako svijet funkcionira. Nesretni su. Iza njihovih rožnjača u očima vidim tugu. Nije to klasična tuga koju netko može samo isplakati, iznijeti na stol i izliječiti. To je vječna tuga. Tuga uzrokovana muškarcima i ženama koji su u njihovim životima ostavili trag, ali nikad i svoja stopala da se zadrže na pješčanoj plaži zvanoj ljubav. Jer kad bi dvoje ljudi istog spola stalo na takvu plažu veliki valovi bi se srušili na njih, valovi veći od njih samih a takve valove i udare samo prava ljubav može izdržati.
Dok ih slušam kako bi voljeli imati nekog stalnog partnera uz svoj život, da nitko ne zna, da ta osoba postoji u zaključanoj sobi dok ne odu gosti sa kafe, sa neke zabave, dok mama ne počisti stan – oni bi voljeli imati nešto poput lutke na puhanje. Dok slušam kako je teško jer bi ih neki homofob mogao prebiti, ubiti, zaklati, ja šutim. Kao da se to i ovako ne može dogoditi. Slušala sam ja te priče iz koncentracionog logora, iz logora zvanog izolacija, iz logora gdje umiru šuteći milioni LGBT ljudi svaki dan. Slušala i zaključila da su ti ljudi kukavice, paćenici, nesposobni, jadni, preplašeni, očajni i da su gori od svoje familije, sredine i cijelog svijeta. Sve sam zapisala. ‘Ako si u stanju brati kruške i jesti ih a ne saditi drvo i ne zaliti ga vodom, nisi zaslužio ni ukus kruške – glođite drveta pseta!’
Havariju koju prežive drugi ljudi jer su ‘dugačiji’ razumijem. Sama sam jedva preživjela. Jedva sam doslovno ostala živa. I nastavila sam.
To je jedan dio mene a ne samo ja. Ja sam veća od svoje seksualnosti, svog tijela, svog života. Ja sam rođena sa istim pravom da budem na ovoj Zemlji kao i svi drugi ljudi. I nikad se nisam borila, ja sam odabrala živjeti a život je najveća i najteža borba. Nemam mjesta za taj ‘sloj’ ljudi. Ne. Svaki put kad bi završili svoj monolog i pitali me gdje idem samo bih se zahvalila i rekla – Naše odvajanje počinje ovdje a ne u nekoj sredini, ne sa tvojim roditeljima, ne sa tobom, ne sa čitavim svijetom. Naše odvajanje počinje ovdje gdje stojiš ti u svojoj lijepo ispeglanoj i uštirkanoj košulji a ja u svojoj dugoj haljini koja se viori na vjetru zajedno sa mojom dugom kosom.
Nikad me nisu razumjeli ali ja sam znala da nikad me ne bi zagrlili dovoljno jako da nas ne unište valovi koji bi došli nakon tog zagrljaja. I zato je bolje samo moj otisak u pijesku nego netko uz mene tko čeka valove da se naši otisci što prije izbišu.
Piše Hainsia Olindi
