Ovo nije priča o izlasku iz ormara, nije priča o otkrivanju seksualnosti i borbi sa “primitivnim društvom oko nas“ ne. . . Ovo je drugačija priča.
Oduvijek znam za sebe da me privlače muškarci, i s tim se taj dio života završava. Kao što znam da volim čokoladu, bijelo meso, majonezu, pečene krompire i zelenu salatu. Volim horore, trilere i ponekad neku komediju. Volim Brenu, ali slušam i Placebo. Imam bijelu kožu, katolik sam iako ne idem na misu i ne prakticiram svoju vjeru izuzev paljena svijeća i osobnih molitvi, ne vjerujem u Crkvu, ali vjerujem u Boga. Moja nacionalnost, državljanstvo, religija sve je pomiješano i nedefinirano i to je uveliko otežalo, ali i olakšalo, neke okolnosti u mom životu. Pomoglo mi je da shvatim kako ne treba da se opterećujem. Da su nekad stvari jednostavno takve kakve jesu. Moram ovo napisati jer mi u nekim okolnostima stalno dolaze ovakva i slična pitanja, ankete, zahtjevi itd. . . . Zašto? Znate li da je gay lobi jedan od najačih na Zemlji? Znate li da gay ljudi upravljaju medijima, modom, trendovima, politikom, pravima i slično? Kao da ne znate. . . Male udruge koje se bore za neka prava su samo podružnice te velike kompanije “Gay is OK“. Uredu je biti gay. Nije uredu kad to postane propaganda, parada, nasilno nametanje stila života drugim ljudima koji nisu gay. Osjećam se neugodno kad se ljudima gay orijentacije toliko pozornosti pridaje preko medija, a ljudima na margini života, na rubu egzistencije, najugroženijim slojevima društva ni jedna minuta dnevno. Svaki dan imamo vijesti o „nama“. . . I s tim se također mogu pomiriti. Osobno nikad neću reći da sam gay. Nikad. Zašto? Zato što se to podrazumijeva, zato što normalan čovjek to vidi i zna ili barem pretpostavlja. Nikad neću reći da sam katolik, Hrvat, vjernik, nikad se neću opredjeliti politički, nacionalno, a da mogu, izbrisao bih i boju kože. Opet to vječno zašto? Zato što to ograničava čovjeka. Sami sebi postavljamo omču oko vrata.
Svaka propaganda rađa svoju suprotnost. Svako opredjeljivanje znači da jednu stranu gubiš, da jednu obalu ostavljaš da bi prešao na drugu, da praviš za sebe svijet unutar svijeta u kojem živiš. . . Nedavno se moj prijatelj „deklarirao“ kao gay. Ta riječ „deklariranje“ mi je poražavajuća. Jesmo li mi neka roba? Sirovina? Meso? Da nas netko markira i deklarira i sortira? Onda su slijedili komentari kako ga brojni podržavaju. Tko su oni da podrže ikoga? U čemu ga podržavaju? U njegovom seksu sa muškarcima? U njegovom načinu života? Pa nije invalid da mu treba podrška prijatelja, roditelja i društva. . . On samo spava sa muškarcima i to je sve. Mnogo ljudi me nekad pitalo za moju seksualnu opredjeljenost, ali nažalost u negativnom smislu, s tim se čovjek izbori. Mnogo ljudi posprdno gleda na mene. Mnogo ljudi ne „podržava“ moje ponašanje. . . Ali isto tako – mnogo ljudi ne voli debele, crne, žute, vegetarijance, tetovirane, rokere, turbofolkere, muslimane, katolike, pravoslavce, Indijce i sve ostale. . . I to je sasvim uredu. Nije uredu mržnja, nasilje, ubojstvo radi takvih stvari. Radi vlastitih predrasuda ubiti nekoga, povrijediti nekoga svakako nije uredu, ali kad se mir postigao ratom protiv bilo čega, pa čak i ratom protiv homofobije – nikad. Dopustite ljudima da ne vole “naš način života“. Dozvolite im da imaju pravo reći kako im to nije normalno i kako to nije uredu. Dopustite drugima da nas ne prihvate, ne podrže i ne žele u svojoj blizini. Isto kao što sami želimo tu neku slobodu, dajmo je drugima konačno. Jer meni je sasvim ugodno u vlastitoj koži, u vlastitom životu, s ljudima koji me okružuju, sa sredinom koja me ne voli i voli. Meni je normalno da nekome idem na živce, da me netko ne voli, ne opravdava, ali to je njegov ili njen izbor, a moj je da takve ljude nemam u svojoj blizini i s poštovanjem ih ostavljam u njihovim uvjerenjima. Dopuštam im da me ne vole. Jer šta imam od tuđe podrške? Od nečije ljubavi? Od nečijeg pristanka i nečijeg OK? Ništa. I taj trenutak sam shvatio da ne moram izaći nikad iz ormara, jer ormar zapravo ne postoji ako ga sam sebi čovjek ne napravi, pa da mora izaći iz njega. Ormari, zidovi, prepreke se moraju prvo napraviti da bi se prešle. Nisam imao vremena da sebi napravim neki ormar da bih kasnije morao izlaziti iz njega. Ne. Znate tko je napravio najviše revolucija? Oni koji su živjeli svoj život na svoj način – ne tražeći pristanak, odobrenje, potvrdu za vlastite postupke. Svijet nije mijenjajo svoja prava u knjgama zbog ljudi koji su čekali u redovima, udrugama, pisali pisma i beskrajne peticije – ne. Pravo čovjeka se mijenja kad čovjek živi po svojim pravilima. Da nije bilo slavnih, uticajnih ljudi, revolucionara u očima svijeta, danas prava homoseksualaca nikad ne bi bila ovako blizu ostvarenja na cijeloj Zemlji, a živimo od kad traje sama Zemlja i njen ljudski rod. Da nije bilo ljudi koji su živjeli onako kako su htjeli bez pitanja žive li kako bi trebali. . . I zato – dopustite i drugima koji nisu poput nas – da nas ne vole. . . Volite vi njih. Volimo mi njih, i prihvatimo za promjenu mi njih, ne tražeći ništa zauzvrat, ionako smo dobili gotovo sve što smo htjeli.
Imanuella Imanno
Tekst preuzet iz publikacije 18+. Knjiga o nešto drugačijim muškarcima.
