Piše: Ana Brakus
Foto: Zagreb Pride, privatna arhiva sugovornika
Povijest Povorki ponosa u Republici Hrvatskoj počela se pisati 29. lipnja 2002. godine kada je održan prvi “Gay pride: Iskorak kontra predrasuda”. Do prve splitske Povorke čekali/e smo sve do 2011. godine, a prva osječka održana je 6. rujna ove godine. Organiziranje prve Povorke u Zagrebu zasigurno je bilo sasvim drugačije iskustvo, no to je bio slučaj i s jednim od gradova koji je uslijedio. Nakon brojnih održanih Povorki ponosa, za potrebe temata portala Lgbt.ba i Diskriminacija.ba kroz razgovor s članovima/cama Organizacijskih odbora triju različitih Povorki ponosa u Republici Hrvatskoj doznajemo kako izgleda proces prikupljanja svih potrebnih dozvola danas.
Daniel Martinović iz Zagreb Pridea jasno daje do znanja kako se, barem u Zagrebu, situacija s organiziranjem Povorke i poštivanjem prava na javno okupljanje popravlja iz godine u godinu. “Proces dobivanja dozvola za Povorku ponosa iz godine u godinu je sve jednostavniji što se tiče odnosa institucija prema nama kao organizatorima – prošle godine je ‘najteži’ dio bio hodanje po gradskim uredima, dok bilo kakvih komplikacija, neugodnosti ili zahtjeva sa strane institucija nije bilo”, kaže Daniel.
Daniel nastavlja objašnjavati kako je administrativno i tehnički prema Zakonu o javnom okupljanju potrebno prijaviti javno okupljanje najkasnije pet dana prije planiranog održavanja okupljanja. “Službeno, Povorka ponosa je javno okupljanje sa ciljem izražavanja sociopolitičkih uvjerenja i ciljeva. Dozvolu za javno okupljanje od policije tražimo zadnju, nakon što smo dobili/e sve ostale relevantne dozvole Grada Zagreba”, dodaje.
Ove godine bez sastanka s policijom u Zagrebu
“Osim od policije, dozvole tražimo od Grada Zagreba za postavljanje pozornice na Zrinjevcu nakon Povorke. U tom zahtjevu moramo kratko obrazložiti o čemu se radi – navodimo da planiramo održati koncert i javni skup kojem prethodi prosvjedna šetnja centrom grada te da ćemo se mi pobrinuti za razglas, info štand i štand sa besplatnom hranom i pićem. Baš kao i policija, i Grad je već sada upoznat sa procedurom, a kako bi osigurali dozvolu na vrijeme, zahtjev za postavljanjem pozornice šaljemo u veljači ili ožujku.”
“U tom razdoblju šaljemo i zahtjev za postavljanjem zastava duginih boja na glavnom gradskom trgu, kako bi si osigurali mjesto u razdoblju prije Povorke ponosa.” Doduše, sa smiješkom prepričava Daniel, ove godine dijelili su ograničen broj mjesta za zastave sa udrugom navijača ‘Uvijek vjerni’ koji su ih zamolili da im ustupe dva mjesta kako bi proslavili za sebe važan dan. “Budući da je tema ovogodišnje Povorke bila solidarnost te da su nam iz udruge ‘Uvijek vjerni’ zauzvrat obećali pustiti spot na Trgu bana Jelačića u trenutku prolaska Povorke, nakon kraće rasprave, to se i dogodilo.”
Od gradskog ureda za prostorno uređenje potrebna je dozvola za privremeno zaustavljanje prometa, gdje se mora navesti ruta kretanja Povorke. “Gradski ured tu dozvolu šalje policiji, tako da kada smo prikupili/e sve dozvole, policija je već upoznata sa događanjima”, kaže Daniel.
Do 2013. godine svaki put prije Povorke prethodio je sastanak sa policijom, gdje bi prošli zajedno kroz program, rutu povorke, možebitne sigurnosne rizike i sve ostale relevantne detalje; u počecima se radilo i o više sastanaka. Ove godine, međutim, nije bilo sastajanja s policijom. “Obavili smo jedan razgovor preko telefona, gdje smo zaključili da ne očekujemo veće probleme, oni su manje-više upoznati sa procedurom, vidjeli su da imamo sve potrebne dozvole i ako nešto bude trebalo, već ćemo se čuti. Njihova zabrinutost zbog prisutnosti većeg broja pripadnika navijačkih skupina prestala je u trenutku kada su shvatili da prostor za zastave dijelimo sa udrugom ‘Uvijek vjerni’ te da smo u stalnom kontaktu”, naglasio je Daniel. “To je vidljivo i po broju policije na povorci zadnjih godina, a njih je svake godine sve manje”, dodaje on.
Oko dobivanja dozvola do sada nije bilo neugodnosti; u počecima su institucije bile malo opreznije što se tiče sigurnosnih rizika i bilo je prisutno više ispitivanja o tome što se događa, što će se događati i što se očekuje, ali zadnjih par godina Povorki ponosa to nije slučaj. “Slobodu okupljanja sve više poštuju kako institucije, tako i građani i građanke”, zaključuje Daniel.
U Splitu je važan gradonačelnik
Mučnih scena prve splitske Povorke još uvijek se svi/e sjećamo, ali i da u Splitu situacija polagano ide na bolje, kao i da, nažalost, uvelike ovisi o političkim strukturama koje u datom trenutku upravljaju Gradom, govori nam Tonka iz splitske udruge Rišpet.
“Prve godine u Splitu jasno se pokazalo kako se nama ne priznaje pravo na okupljanje, međutim, koliko su okupljeni i okupljene toga bili/e svjesni/e – ne znam”, kaže Tonka. “Split je ‘kuriožast’, svi su tamo bili da onako torcidaški (verbalno i neverbalno nasilnički) poprate vrhunac događaja u njihovu gradu za kojeg su mediji i razne FB stranice počele predigru tjednima ranije. Ali da su svi ti ljudi bili tamo da nam uskrate pravo na okupljanje – to je istina. Pošlo im je to za rukom jer je policija bila nespremna i nesvjesna mogućeg ishoda događaja, pa su tako sudionici i sudionice evakuirani s Rive.”
Da se stvari polagano pomiču s mrtve točke i da takvi antiskupovi ne koriste nikome, a kontrolirati se mogu vrlo lako, Tonka pokazuje daljnim primjerima.
Ona nam prepričava kako je izgledalo prikupljanje svih potrebnih dozvola lani i kaže: “Za prošlu Povorku u policiji smo bili dočekani raširenih ruku što se tiče osiguranja i dozvole okupljanja. Policija nam je bila spremna pomoći u bilo kojem trenutku nekoliko tjedana prije Povorke. Od Grada smo isto tako dobili sve potrebne dozvole jako brzo, ali naravno da bi sve išlo puno sporije da je gradonačelnik drugačijeg stava. Za razliku od godine prije toga, imali smo potporu od njega. Povorka 2013. nije imala dozvolu za rutu sve do zadnjeg dana i to je bio dan kad je Kerumu istekao mandat, a Baldasar je došao na vlast. Dozvole su, nakon smjene vlasti, izdane u roku od par sati.” Koliku važnost u Splitu ima gradonačelnik, Tonka razjašnjava primjerom iz 2012. pa kaže: “Sjetimo se da je rutu Split Pridea 2012 kočio Kerum pokušavajući nas preusmjeriti s Rive na Prokurative. Dakle, sa glavne gradske šetnice u puno manji i zatvoreniji prostor. To se, međutim, nije dogodilo”, kaže Tonka.
Osijek Pride, povorka bez incidenata
Joco Glavaš, jedan od koordinatora Organizacijskog odbora osječke povorke ponosa priznaje da je bio iznenađen lakoćom prikupljanja potrebnih dozvola.
“Proces pribavljanja dozvola za prvu osječku Povorku ponosa bio je neočekivano jednostavan”, kaže Joco. “Kako zasluge za to ne bismo pripisali samo nama iz Organizacijskog odbora, moram spomenuti i kako su svi organi od kojih smo trebali izvaditi potvrde bili iznimno susretljivi te spremni pomoći. Za neke od papira koje smo trebali pribaviti sami su ponudili da će to učiniti umjesto nas. S obzirom da je ova godina godina prve osječke povorke, očekivali smo da će biti malo više problema s vađenjem dozvola. Za iduću Povorku procedura nam je poznata, tako da vjerujemo kako za vađenje dozvola i pregovore nećemo potrošiti ni vremena ni energije”, dodaje Joco.
Na pitanje vjeruje li da je dugogodišnja povijest održavanja Povorki pomogla da u Osijeku prva povorka prođe bez incidenata, Joco odgovara potvrdno. “Godine održavanja povorki u Hrvatskoj, nasilnih i nenasilnih, svakako su doprinijele osvješćivanju građana i građanki da su potrebni i solidarnost i tolerancija. Proces nabavljanja dozvola i razgovora s policijom i zaštitarskom tvrtkom je išao već ustaljenim redoslijedom jer smo i mi kao organizatori, ali i oni kao druga strana, znali što nas čeka. Zanimljiva je činjenica da je Osijek Pride prva povorka na Balkanu gdje tokom prve održane povorke nije zabilježen nikakav oblik nasilja”, prepričava Joco.
“Grad je bio pun, ljudi su šetali, sjedali u kafićima, mahali i pozdravljali. Policijska zaštita je bila jako otvorena prema građanima i građankama, tako da su se mogli priključiti Povorci u bilo kojem trenutku, mogli su doći s biciklima, psima… Tokom cijele povorke, tih 1259 koraka kojih smo napravili svi zajedno, mi nismo čuli niti jednu ružnu riječ od ljudi koji su stajali sa strane. Dobili smo samo pozdrave i mahanja. Čak su djelatnici jednog hotela izašli na terasu u košuljama, svi jednako obučeni, i mahanjem ispratili povorku. Pokazali smo pozitivan primjer kao grad koji je pokazao da povorka može i mirno proći”, ponosno naglašava Joco.
Optimizam za budućnost Joco ne skriva pa dodaje: “Budući da se se tijekom prve povorke nismo susreli ni sa kakvim poteškoćama, vjerujemo da u idućim povorkama koje su pred nama proces može ići samo na još bolje. U narednim godinama očekujemo još veće, još masovnije, još glasnije i šarenije Povorke. Ovim putem vas sve pozivam da sudjelujete u Povorci ponosa u Osijeku 2015. godine”, zaključuje Joco.
Tekst je dio kampanje povodom 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava. Kampanju sprovode Sarajevski otvoreni centar i Fondacija Mediacentar Sarajevo, uz podršku EIDHR i Fondacije ASTRAEA.
