Osmomartovskim maršem žene diljem svijeta žele skrenuti pažnju na probleme sa kojima se suočavaju, te vratiti važnost obilježavanju Međunarodnog dana žena. Posljednjih decenija Osmi mart je sve više praznik rezervisan za strejt ženu koja ima partnera, za majku, baku i učiteljicu koja treba da primi poklon i ne pripada onima koje ne žele da odgovaraju ovim ulogama. Vrlo malo se govori o historijatu Osmog marta i ženama koje se kroz vjekove bore za naša prava, ali su skrajnuta i današnja zalaganja žena za pravo glasa, jednake plate, jednake uslove rada, pravo na abortus, skraćenje radnog vremena i ekonomsku sigurnost, bolji kvalitet života…
Piše: Vanja Šunjić
Posljednjih se godina diljem Balkana za Osmi mart maršira kako bi se skrenula pažnja na nasilje i obespravljenosti žena, te kako bi se iskazala podrška i solidarnost sa ženama iz drugih dijelova svijeta koje su se suprotstavile patrijarhatu, nacionalizmu, militarizmu, rasizmu, ksenofobiji, homofobiji, fašizmu, nasilju i neoliberalnom kapitalizmu. Osmomartovski marš je simboličko i stvarno mjesto okupljanja borbi za boji svijet.
Iako su na snazi epidemiološke mjere, u Banjaluci i Sarajevu će se održati Osmomartovski marš, uz poštovanje svih propisa. Zagreb ove godine neće marširati za Osmi mart, ali je feministički kolektiv fAKTIV organizovao online kampanju, uz nadu da će se 2022. godine vratiti na ulice. Ni u Beogradu neće biti Osmomartovskog marša, ali mnoge organizacije spremaju niz aktivnosti kojima će obilježiti ovaj Dan.
„Državo, pokaži da nismo same!“, slogan je desetog Osmomartovskog marša, pod kojim će se marširati 8. marta u Banjaluci.
Šetnja započinje tačno u podne ispred Narodnog pozorišta Republike Srpske, a završava se na Trgu Krajine, gdje će aktivistkinje sa drugim učesnicama marša javno čitati sporne dijelove sudskih presuda za silovanja i seksualna zlostavljanja. Ove godine fokus je na odgovornosti države i sistema koji nerijetko ženi koja je preživjela neki oblik seksualnog nasilja, te se odvažila to prijaviti, ne pruži adekvatnu zaštitu. Pored toga, izrađen je Osmomartovski Bilten koji sadrži informacije o tome kako prepoznati sekusalno uznemiravanje i seksualno nasilje na koji način se zaštiti, te sadrži zahtjeve prema nadležnim institucijama. Bilten će u narednim danima biti dijeljen građanima i građankama Banja Luke, Tuzle i Prijedora.
Organizatori Osmomartovskog marša u Banjaluci su Udruženje građana Oštra Nula, Helsinški parlament građana Banjaluka, Centar za mlade Kvart, Radnička solidarnost, Transparency international BiH, Revolt, eTrafika.net i Centar za informativnu dekontaminaciju mladih (BUKA).
Azra Berbić, aktivistkinja Oštre nule i jedna od organizatorica Osmomartovskog marša u Banjaluci naglašava da je cilj Marša da osnaži svaku ženu i osvijesti sve žene o njihovom položaju u društvu, porodici, na poslu, na ulici, u medijima…
”Osmi mart je mnogo više od lijepih riječi i poklona, on je dan kada se trebamo podsjećati koliko su bile velike borbe žena prije nas i koliko mi dugujemo sebi i budućim generacijama da se još jače borimo. Svjedočile smo u prošloj godini koliko su krhka ljudska prava i kako se lako sistemi i cijele države okreću protiv žena koje se bore za jednakost. Zbog toga je bitna borba svake žene i one na selu kojoj je potrebna krava kako bi se osamostalila i odvojila od muža koji je zlostavlja, djevojke koja je silovana i nema podršku porodice, društva a nerijetko ni sistema koji mira da je štiti do one političke koju vrijeđaju zbog izgleda ili toga jer se usprotivila šefu stranke. Ne nasljeđujemo prava, za njih se stalno i iznova moramo boriti.”– kaže Berbić.
Dan žena nije rezerviran za cvijeće i čokolade
Noćni marš u Zagrebu se ove godine se neće organizovati, budući da je to masovan događaj s više hiljada ljudi, a takva okupljanja su zbog epidemiološke situacije zabranjena. Zbog toga su aktivistkinje feminističkog kolektiva fAKTIV snimile nekoliko videa koje objavlju na društvenim mrežama uoči i na sam Osmi mart, a koja zapravo sadrže skraćene verzije govora koje bi održale na Maršu. U videima problematiziraju sve one teme koje smatraju važnima za feminističku borbu – radna, socijalna i reproduktivna prava žena, položaj trans i interspolnih osoba unutar feminističke borbe i u društvu, monstruozno ponašanje naših država prema izbjeglicama i migrantima, seksualno nasilje i važnost seksualnog odgoja u školama, ne zaboravljajući ni slavljenički značaj tog datuma uz slavlje borbe svih hrabrih žena u regiji i svijetu.
Uz to, pokrenuta je online kampanja „Poziv na odmor“, po uzoru na fotografiju iz časopisa „Žena u borbi“ iz marta 1954. godine, u kojoj aktivistkinje fAKTIV-a pozivaju žene da im šalju fotografije kako naprosto – odmaraju. Cilj kampanje je osvijestiti koliko je i u koronakrizi tereta brige i njege palo upravo na žene: na čistačice, medicinske sestre, prodavačice, liječnice, ali i sve one žene koje su morale paralelno raditi od kuće, kuhati ručak i pratiti s djecom online nastavu. Poziv na odmor je zalog za budućnost u kojoj teret brige i njega neće biti isključivo na leđima žena.
Vedrana Bibić iz feminističkog kolektiva fAKTIV kaže da je glavni cilj organiziranja Noćnog marša ponovno politiziranje Osmog marta: ”Dan žena nije rezerviran za cvijeće i čokolade, pa zaboga, nisu krvave borbe naših pretkinja na istoj ravni s Valentinovim. Također, Osmi mart uvijek stavljamo u kontekst širih borbi jer nema feminizma bez borbe za socijalnu državu (i obratno), nema feminizma bez borbe za zelene politike i javna dobra.
Simptomatično je koliko stereotipa i seksizma izranja upravo u dijelu osmomartovske tradicije, ali i modernoj inačici koja uključuje različite „akcije za dame“ pa tako uoči Osmog marta možete kupiti jeftiniju peglu ili facelifting. Osmi mart je dan borbe i dan slavlja, dan radnica, studentica, nezaposlenih žena, trudnica, majki, žena koje ne žele roditi, žena s invaliditetom, umirovljenica, migrantkinja, trans žena. On nipošto nije rezerviran samo za stereotipnu ženu-majku-kraljicu, upravo suprotno.”
Antonela Marušić, književnica, aktiviskinja i jedna je od pokretačica feminističkog portala VoxFeminae kaže da je Osmomartovski marš najangažovaniji feministički događaj u Hrvatskoj. ”Od samog početka Noćni marš okuplja i ujedinjuje šarenu alijansu različitih društvenih skupina, među kojima i LGBTIQ populaciju. Uključivost, dobra organizacija, siguran prostor za sve i transparentne političke poruke: sve to su odlike zagrebačkog Noćnog marša. Ove ga godine neće biti u fizičkoj sferi, no u virtualnoj će biti (i već jeste) borbeno, živo i glasno.”– dodaje Marušić.
Govoreći o odmoru kao subverzivnoj raboti u posttranzicijskom, kapitalističkom, patrijarhalnom društvu, Bibić ističe da je to pandemija još više podcrtala: ”U trenu u kojem je u Hrvatskoj više od 90% novih ugovora sklopljeno na određeno, a raste i takozvani platformski rad, primjerice preko Glova i Walta, radnice i radnici nemaju nikakvu sigurnost, nisu kreditno sposobni i ne mogu planirati život, velik je broj ljudi koji „nakon posla“ fušari, radi na crno i preko autorskih ugovora, pokušava pokrpati rupe u kućnom budžetu. Osam sati odmora odavno je zaboravljen koncept, a kada na nesigurni i prekovremeni rad nadodate kućanski rad, brigu i njegu za djecu i starije koje uglavnom obavljaju žene, odmor vam se učini kao privilegija, kao relikt prošlosti. Mislim da je rad od kuće u ovoj pandemiji dodatno izbrisao granice između radnog i privatnog vremena, većina mojih prijateljica ima Zoom poslovne sastanke navečer i vikendom, sve je kao hitno, ništa ne može čekati. Poziv na odmor u tom kontekstu jest subverzivan jer samo odmorne možemo preispitati uloge koje nam društvo nameće.“
Slično promišlja i Marušić, koja naglašava da odmor može i treba biti subverzivna rabota. Međutim, teško je govoriti o odmoru, a da se ne spomene krivnja koju nam patrijarhalno i kapitalističko društvo prijeti, ako išta pretpostavimo radu i proizvodnji viška vrijednosti. ”Odmor proveden u krivnji nerijetko je gori i od samog rada koji mu prethodi. Neke od najvećih populista u javnom diskursu opisuje se kao neumorne radnike, apologija radišnost i radoholičarstvo u javnom diskursu ispod površine često kriju pohlepu za moći i profitom. Iz prakse odmora izlučiti osjećaj krivnje, jedan je od onih izazova kojima se moramo više baviti u budućnosti.”– kaže Marušić.
Azra Berbić dodaje da su žene još kao djevojčice žrtve neplaćenog rada jer se od malena odgajaju da su neki poslovi samo i isključivo njihova obaveza. ”Pandemija je samo ogolila tu nejednakost i dodatno opteretila ženu koja bez obzira da li radi negdje za platu, gdje je vrlo često žrtva mobinga i diskriminacije, ili je domaćica koja privređuje kod kuće, te je ponovo vratila u ulogu sluškinje ako se ona i uspjela iz te uloge prethodno izbaviti.“– naglašava Berbić.
Ove godine Fondacija CURE zajedno sa aktivistima/kinjama za ženska prava organizuje aktivističko stajanje SAMA NISAM TRAŽILA u ponedjeljak, 08.03.2021. sa početkom u 12:00 sati na mostu Festina Lente Obala Maka Dizdara u Opštini Centar gdje će javno istupiti kao podrška cjelokupnom pokretu žena, djevojaka i djevojčica koje su digle svoj glas i koje dižu glas svakodnevno protiv svih oblika nasilja, seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja, diskriminacije, netolerancije i politike ignorisanja žena.
Takođe, u saradniji sa Udruženjem Zaboravljena djeca rata, Fondacija Krila nade, SHL, Trial International, COI Step by Step, udruženje ”Žene žrtve rata Foča”, Atlanska inicijativa, Sve su to vještice, Nisam tražila organizuju 08. marta od 17 do 18 sati noćno aktivistkičko stajanje ”Sama nije tražila” i ”Otpor nasilju, podrška obrazovanju!” na lokaciji Plato (park) preko puta Vijećnice (Ulica Obala Isa bega Ishakovića i Avdage Šahinovića, općina Stari Grad). Akivističko stajanje ima za cilj da skrene pažnju da ni u vrijeme “mira”, u vrijeme bez prirodnih katastrofa i pandemija, životi žena nisu sigurni, a sa svakom društvenom ili prirodnom katastrofom, prava i sigurnost žena, djevojaka i djevojčica su dodatno ugroženi.
Obilježavanje, a ne slavljenje
Jadranka Miličević iz Fondacije CURE kaže da već šesnaest godina ova fondacija dekonstruiše stereotip Osmog marta, jer uvijek pozivaju na obilježavanje ovog dana, a ne slavljenje, jer žene u BiH nemaju razloga za slavlje, a 2020. godina je bila posebno teška za žene. ”Mi ne prihvatamo da samo jedan dan bude posvećen ženama, mi želimo da svih 365 dana imamo pravo na ravnopravnost u svim sferama života, posebno na mjestima odlučivanja.”– kaže Miličević.
Ona ističe da su predstavnice Fondacije CURE su uvijek bile podrška ženama koje su najveće borkinje i heroine u svim krizama kroz koje je bh. društvo prolazilo, od devedesetih godina do danas, s posebnim naglaskom na proteklu godinu. ”Da li smo svjesne koliko žena je u sivoj ekonomiji gdje im nije plaćen ni priznat rad, gdje nemaju nikakva prava a bez njih se ne može? Sama činjenica da briga o djeci, roditeljima, starima je odgovornost žene u najvećem broju slučajeva. Da li je neko iz vladajući struktura kada je donosio krizne mjere razmišljao kako da samostalna roditeljka / žena koja ima dvoje malodobne djece i radnu obavezu da svaki dan bude na poslu, a da nema gdje ostaviti djecu na čuvanje – jer nisu radile JU obdaništa, nije bio moguć baka / deka servis i kojima su sve žene bile izložene izazovima, strahovima, problemima tokom pandemije?”– pita Miličević.
Nađa Bobičić, književna kritičarka i socijalistička feministkinja iz Beograda ističe da ovaj trenutni sistem ne poštuje radna prava ni jedne grupe, posebno ne visokoprekarizovanih profesija, onih koje su slavljene na početku pandemije, a sada su u zaboravu. „Kapitalizam u periodima krize u potpunosti razotkriva svoje mehanizme izrabljivanja na kojima i inače počiva, a onda licemjerno radnice koje su potplaćene, nepriznate, izložene sistemskom nasilju, u medijima proglašava „esencijalnim“. Ovaj trenutni sistem ne poštuje radna prava ni jedne grupe, posebno ne visokoprekarizovanih profesija.
Sa druge strane, ako sistem ima kratko pamćenje, naše akcije i sindikalno udruživanje mora ga stalno podsjećati da je potrebno unapređenje radnih prava, koja su novim zakonima o radu narušena, a u praksi još i lošija od propisa. Opet, u perspektivi, ako smo išta dobile i dobili od ovog razotkrivanja, to je na prvom koraku saznanje o značaju tih tipova rada, o tome da su oni ti na koje se sistem oslanja zarad osnovnog održanja. Na drugom koraku to se znanje može iskoristiti za organizovanje konkretnih akcija i masovno udruživanje, jer, i opet nam je tu od pomoći marksistička analiza kao i dugo pamćenje, ekonomska kriza tek počinje, a njene posljedice će opet plaćati radnice i radnici. Zaradu već prikuplja krupni kapital. Zato su marševi, pa i oni za Osmi mart, oblik akcije koji će tek postajati masovniji.“- zaključuje Bobičić.
Osmomartovski marš u Beogradu se neće desiti ove godine, ali veliki broj organizacija će kroz kampanje i akcije ukazati na značaj Osmog marta i vratiti ga korijenima. UMA – udruženje mladih istraživačica i istraživača u nauci organizuje akciju “Revolucije među cv(ij)ećem? – 8. mart Međunarodni dan radnih žena”, u cilju podsjećanja i reaktualizacije komunističkih, internacionalnih i radničkih korijena 8. Marta.
Akcija je osmišljena tako da okupi aktivistkinje, istraživačice, radnice u različitim sektorima i žene raznih zanimanja, koje bi kroz pisanu formu, audio ili vizuelne zapise, kao i umjetničke formate, pružile komentare i priloge o potisnutom i zaboravljenom revolucionarnom naslijeđu 8. Marta i današnjim potencijalima ovog borbenog praznika. Prikupljeni sadržaji biće objavljivani na sajtu udruženja UMA tokom marta mjeseca, kao i na društvenim mrežama, radi jačanja i okupljanja ljevičarskog feminističkog pokreta u regiji. Osim toga, Mapu zbivanja za osmi mart već godinama objedinjuje i priređuje Rekonstrukcija ženski fond.
Govoreći o svakodnevnom življenju feminizma u partijarhalnim, posttranzicijskim, kapitalisičkim društvima, Vedrana Bibić naglašava: ”Živimo ga u različitim mikrodjelovanjima, s obzirom na naše kapacitete i interese: priključivanjem sindikatu u firmi, gašenjem poslovnog mobitela nakon 17, razgovorom o rodnim stereotipima s djecom prijatelja, preispitivanjem uloga u našem kućanstvu, suradnjom s feminističkim kolektivima u našem gradu, prijavom nasilja ako na njega naiđemo na radnom mjestu, u susjedstvu, u vlastitom domu, preispitivanjem internaliziranih patrijarhalnih matrica, a ponajviše međusobnim drugarskim osnaživanjem. Da se ne lažemo, slavljenje feminizma istovremeno beskrajno ojačava jer se uistinu osjetite dijelom nečeg velikog i važnog, ali i umara jer nema slavlja bez konstantne borbe.”
Antonela Marušić naglašava da pukom ekonomskom emancipacijom nije moguće ostvariti istinsku ravnopravnost, zato feminizam treba preispitivati sve društvene odnose koji se temelje na dominaciji i različitim oblicima nasilja patrijarhata i kapitalizma. ”Feminizam treba slaviti otporom i neprešućivanjem izrabljivanja i neravnopravnosti, sustavnim i neposlušnim odbijanjem da se pokorimo društvenim hegemonijama i ponajprije diktatu kapitalizma. Odupiranjem asimilaciji kojom kapitalizam tako lako feminizmu tupi oštricu, tretirajući ga kao proizvod i neprestano tražeći od njega da se uklopi u potrebe tržišta i zaboravi na otpor.
Feminizam valja slaviti i iskazivanjem nježnosti, potpore i solidarnosti jedni drugima, u vremenu u kojemu živimo i koje dolazi trebat ćemo ljekovitu spregu borbenosti i nježnosti, da bismo ostale/i snažne/i.”–poručuje Marušić.
