Analiza: Da li je BiH spremna za paradu ponosa i kako?
Tekst prenosimo sa portala 6yka.com
„Obzirom da smo kao društvo vrlo zatvoreni, neinformisani i neobrazovani, jako je bitno koristiti različite kanale i pristupe u podizanju svijesti o pravima i životu LGBT osoba, kao i djelovati prema različitim ciljnim grupama i sistemima. Važno je da ukazujemo na činjenicu da su LGBT osobe prvenstveno ljudi koji svojom seksualnom orijentacijom ili rodnim identitetom ne ugrožavaju ama baš ništa i nikoga“, kaže za BUKU Edita Miftari, nezavisna istraživačica, magistrica rodnih studija i aktivistkinja.
Parade ponosa se održavaju širom regije, ali BiH i po ovom pitanju zaostaje za drugim državama. Iako parade ponosa ponekad imaju prateći trend nemira i napada od strane nesimpatizera LGBT zajednice, one su ipak održane u Zagrebu, Beogradu, Splitu, Podgorici i drugim gradovima regiona. Sjedinjene Američke Države prije nekoliko dana napravile su istorijski korak kada su u pitanju prava LGBT populacije. Naime, Američki Vrhovni sud donio je istorijsku presudu prema kojoj parovi imaju pravo na istopolne brakove u svih 50 američkih država, a neka slična odluka kod nas se čini nemogućom.
Prema definiciji, Parada ponosa, Povorka ponosa (poznata i kao Gej parada) je godišnja povorka LGBT osoba, koja se održava u mnogim gradovima širom svijeta. Većina parada se organizuje u junu, kako bi se održalo sjećanje na Stounvolsku pobunu, ali ih, gledano na svjetskom nivou, ima tokom cijele godine.
Stounvolska pobuna je događaj koji se desio 27./28. juna, 1969. godine, u klubu „Stounvol in“ u njujorškom kvartu Grinič Vilidž. Tom prilikom su se drag kvinsice pobunile protiv policijske racije, maltretiranja i hapšenja. Ovaj događaj se smatra jednim od najvažnijih događaja u istoriji LGBT pokreta i početkom savremene borbe za LGBT ljudska prava. Naredne godine, 28. juna, Front oslobođenja gejeva, pod koordinacijom Brende Hovard, organizovao je prvi marš u Njujorku u znak obilježavanja tzv. Stounvolske revolucije, marširajući od Grinič Vilidža do Central Parka. U isto vrijeme, LGBT osobe su organizovale slične marševe u Los Anđelesu i San Francisku.
Prve parade su imale značajnu političku ulogu u emancipaciji LGBT osoba, jačanju vidljivosti i postavljanju zahtjeva za poštivanje prava osoba drugačije seksualne orijentacije.
Kako u BiH parada još nije održana, postavlja se pitanje da li je naše društvo, koje je mentalitetom, tradicijom i patrijarhalnošću slično ostalim državama regije, spremno za ovakav korak?
Edita Miftari, nezavisna istraživačica, magistrica rodnih studija i aktivistkinja kaže da sa aspekta društvene svijesti o potrebi za jednim ovakvim događajem, evidentno je da bh. društvo još uvijek nije spremno prihvatiti seksualnu orijentaciju koja nije heteroseksualna i rodne identitete koji nisu cisrodni.
„Stoga se mora jako puno raditi na podizanju svijesti u društvu o dijelu populacije koji se identificira kao LGBT. Međutim, prajd sam po sebi i služi upravo tome – podizanju svijesti o problemu, povećavanju vidljivosti LGBT osoba, njihovih svakodnevnih specifičnih problema sa kojima se susreću zbog svoje seksualne orijentacije i rodnih identiteta, te zahtijevanju svojih osnovnih ljudskih prava i sloboda. Prajd se ne razlikuje od bilo kojeg drugog mirnog protesta kojim se zahtijevaju određena prava, i kao takav je neophodan, bez obzira da li je društvo spremno ili ne, a naročito ako nije jer, nespremnost društva zapravo ukazuje na neophodnost organizovanja jednog takvog događaja. Naime, ukoliko država nije voljna da zaštiti ovakav jedan skup, onda to govori i o njenom odnosu prema LGBT osobama. Ipak, najvažniji aspekt ovog pitanja je svakako sigurnosni, a smatram da je BiH sposobna i više nego spremna da osigura održavanje parade ponosa. Nedavno smo svjedočili mobilizaciji ogromnog broja policijskih službenika i službenica povodom posjete Pape Franje Sarajevu, kao i izvrsnom strateškom planiranju bh. sigurnosnih službi, što je u konačnici i dovelo do održavanja niza događaja visokog sigurnosnog rizika bez ijednog incidenta. Stoga zaista ne vidim razlog zašto se u BiH ne bi održao prajd u nekom narednom periodu“; kaže za BUKU Edita Miftari.
Ona ističe da je suština parade vrlo jednostavna: maršem LGBT osobe izražavaju svoje negodovanje zato što se njihova prava krše, te traže da se država više angažuje u zaštiti i omogućavanju uživanja njihovih prava i sloboda. Ističe da država na ovaj način demonstrira koliko je spremna zaštititi najugroženije kategorije društva, pa su stoga parade ponosa test za državu ali i sigurnosne agencije.
„Kao što sam već ranije naglasila, sa sigurnosnog aspekta je očigledno da je BiH u stanju osigurati bezbijednost jednog ovakvog događaja, a sada je sve pitanje političke volje da se parada i održi. Prajdom se zalaže za neselektivan pristup ljudskim pravima i to je najvažnija poruka održavanja takvog događaja. Društvo ne treba i ne smije da toleriše diskriminaciju i nasilje nad bilo kim iz bilo kojeg razloga, pa tako ni zbog seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Parada ponosa je stoga važna iz razloga što promoviše toleranciju među ljudima i samim tim šalje pozitivnu sliku o društvu, te pokazuje da je BiH (ili bilo koja druga zemlja) država svih njenih građana i građanki bez obzira na njihove različitosti“, ističe naša sagovornica.
Ona objašnjava da se prajdom usmjerava pažnja javnosti na kršenja ljudskih prava i sloboda LGBT osoba, stoga je to prvenstveno jedan politički i aktivistički događaj. U našem društvu postoji jedno rasprostranjeno mišljenje zasnovano na neinformiranosti i neznanju, a to je da je prajd isključivo karneval i provokacija neistomišljenika, što nije tačno. Edita kaže da se karnevali održavaju samo u onim državama u kojima su LGBT osobe prihvaćene u društvu, i u takvim državama prajd ima karnevalsku, odnosno slavljeničku konotaciju.
„U Bosni i Hercegovini zaista nemamo šta slaviti obzirom da je svaka četvrta LGBT osoba žrtva nasilja, i to najčešće fizičkog i seksualnog. Vezano za pomenute provokacije neistomišjenika, tužno je što veliki dio našeg društva paradu ponosa shvata lično i kao provokaciju, jer prajd zaista nema nikakve veze s tim. Prajd odnosno ponos ima veze sa ličnim identitetima LGBT osoba prema kojima se društvo odnosi vrlo opresivno i sa mržnjom, i kao žrtve sistema imaju pravo zahtijevati da budu zaštićene od bilo kojeg oblika diskriminacije i nasilja. Parada stoji za marš odnosno protest, a ponos stoji za stoljeća proganjanja, kažnjavanja i ubijanja LGBT osoba upravo zbog njihove drugačije seksualne orijentacije i rodnog identiteta, a samim tim i potiskivanja i skrivanja tih identiteta od očiju javnosti, daleko ’u ormaru’ i na marginama društva. Ponos stoji za razbijanje stigme oko načina života LGBT osoba i zida srama na koji se LGBT populacija stavlja od pamtivijeka“, kaže Edita Miftari.
Edita ističe da se u susjednoj Hrvatskoj, parade ponosa redovno održavaju u Zagrebu i Splitu već dugi niz godina. U Srbiji također. I u Crnoj Gori su već organizovane parade ponosa, u Budvi i u Podgorici. Parade se održavaju i u Albaniji, tačnije u Tirani.
Na pitanje kako se LGBT osobe mogu izboriti sa stigmama sa kojima se suočavaju Edita kaže da je to moguće samo uz pomoć i podršku šire društvene zajednice, vlasti i medija u BiH.
„Obzirom da smo kao društvo vrlo zatvoreni, neinformisani i neobrazovani, jako je bitno koristiti različite kanale i pristupe u podizanju svijesti o pravima i životu LGBT osoba, kao i djelovati prema različitim ciljnim grupama i sistemima. Važno je da ukazujemo na činjenicu da su LGBT osobe prvenstveno ljudi koji svojom seksualnom orijentacijom ili rodnim identitetom ne ugrožavaju ama baš ništa i nikoga – neke od najvećih stereotipnih zabrinutosti su pad nataliteta u BiH koji se ne dešava zbog LGBT osoba nego iz razloga što je život u BiH jako težak u svim aspektima a naročito u onom ekonomskom i poslovnom, a država radi jako malo na zaštiti mladih, porodice i žena, zatim tu je i opšti strah od negativnog uticaja na moral ljudi što je suludo i spominjati u vrijeme kada je porast nasilja u BiH na jednom zabrinjavajućem nivou, kada korupcija rastura državnu infrastrukturu bez vidljive mogućnosti oporavka, i kada vlada ogromna mržnja i netolerancija među različitim kategorijama društva, bez obzira da li se radi o mržnji na osnovu vjeroispovijesti, nacionalne pripadnosti, etničkog porijekla, spola, a zatim i rodnog identiteta i seksualne orijentacijem“, kaže Edita i dodaje da je krajnje licemjerno govoriti o moralu i vjeri a pri tome se pozivati na progon i ubijanje LGBT osoba, čemu svjedočimo svakodnevno na društvenim mrežama i uopšte u javnom prostoru. Edita ističe da je vrlo važno u djelovanju imati jedan pozitivni, edukativni pristup kojim će se najprije djelovati na razbijanje postojećih stereotipa, a potom i na stvaranje jedne najprije ljudske, zdravije, tolerantnije slike o LGBT osobama u BiH i šire.
Ona kaže da ne misli da je ovo borba koja će ikada stati. Slično kao i sa ženskim pokretom, ili pokretom bilo koje druge manjinske populacije u BiH ili negdje drugo.
„Dok god živimo pod heteronormativnim i patrijarhalnim normama, imat ćemo problem prihvatanja drugog i drugačijeg, a samim tim i kršenja osnovnih ljudskih prava koja nam po rođenju svima pripadaju. I dan danas možemo čuti kako ženama primjerice nije mjesto u javnom i političkom životu, kako su intelektualno inferiorne, kako je njihovo mjesto ’u kuhinji’ ili u ’spavaćoj sobi’, baš kao što čujemo i da je LGBT osobama mjesto u njihova ’četiri zida’. Borba za položaj je ustvari borba za vidljivost ljudi i njihovih svakodnevnih problema sa kojima se susreću prvenstveno kao ljudska bića a potom i kao pripadnici odnosno pripadnice određene kategorije stanovništva. Stoga je ovo jedna duga borba i možemo se samo nadati postepenom poboljšanju stanja koje je u svakom slučaju neminovno“, ističe Edita Miftari, nezavisna istraživačica, magistrica rodnih studija i aktivistkinja.
Dražena Crnomata, aktivistu iz Banjaluke pitali smo da li je BiH spremna za prajd?
„Na to pitanje je teško odgovoriti, i sigurno se sastoji od više aspekata. Pitanje da li je BiH spremna za Povorku treba biti adresirano prema LGBT zajednici i prema organizacijama koje su isključivo ili makar okvirno uključene u rad sa zajednicom – a koja često i sama unutar sebe ima različite svjetonazore, konflikte i podjele. Koliko će ove organizacije ostati na programima identitarnih i društveno izolovanih politika, neoliberalnih praksi, projektom vođenih logika od izuzetne je važnosti za razumijevanje značaja povorki. Stvar je dalje i u tome ta da ukoliko se sama stvar povorke iskustveno osvijetli u svezi sa državom, da je pitanje povorke više pitanje represivne države. Kao i u ostalim državama, kada državi i njenim interesima, prateći EU politike, bude trebala Povorka, ona će se i desiti, a kada bude trebalo podgrijavati nacionalizam i patrijarhat, neće. Odgovor se, dakle, mora razložiti na više pitanja i zadovoljavajućih odgovora kao proces prikupljanja podataka da li je društvo i LGBT zajednica spremna za Povorku, te ih osvijetliti i kroz prizmu interesa koji vladaju u vezi ostvarenja ovog cilja“, kaže Crnomat za BUKU.
Ističe da ove borbe sama LGBT zajednica teško da može sama izboriti, bez drugih suboraca i suborkinja. Crnomat kaže da značaj koje povorke mogu dati jeste da svoj problem istaknu u kontekstu sistemskih problema, odnosno da se između identitarnih politika koji teško mogu da iznesu zahtjeve emancipacije, istaknu i zahtjevi širih borbi za jednakost. Zagreb Pride 2015. za svoju parolu je istakao antifašizam i solidarnost.
„U Kantonu Sarajevo već se duže vrijeme radi sa policijskim strukturama, dok u Republici Srpskoj Uprava za policijsko obrazovanje u svoj nastavni program uvršćuje tematike ljudskih prava LGBT osoba i njihove zaštite. Time se zadovoljava formalno-pravni uslov poštivanja ustavima zagarantovanih prava i sloboda i tvrdi uvjerenje u sposobnost i profesionalan odnos policijskih struktura i agencija da mogu iznijeti takav zadatak obezbjeđenja i zaštite Povorke ponosa u BiH, čime svoj rad, a prvenstveno onaj na zaštititi ustavnosti, tako apstrahiraju od drugih političkih i ideoloških ucjenjivačkih praksi i pritisaka. Ovdje se, svakako, sporovi mogu naglasiti na momentu države između EU politika i države koja, prema potrebama, zaoštrava različitosti, producira i podgrijava nacionalizam i patrijarhat, te svakako i na pitanju zašto bi povorke bile isključivo pitanje policije i što to onda doslovno znači“, objašnjava Crnomat i dodaje da odgovor na pitanje može onda glasiti da je BiH pravno i tehnički to jest izvršno spremna za Povorku. „Da se od strane LGBT zajednice i drugih aktera još čeka sklapanje Rubikove kocke, da bi javni proces Povorki ponosa i veće javne prisutnosti diskriminisanih osoba otpočeo. Pri tome je bitno ne gubiti iz vida odnos države u proizvodnji nacionalizma i patrijarhata s jedne strane, i sa druge strane njezino primjenjivanje EU politika, dakle, da je stvar povorke stvar represivne, nacionalističke i patrijarhalne države“.
Crnomat kaže da su prije svega povorke važne za samu zajednicu. „Ma koliko javno učestvovanje na povorkama moglo stigmatizirati ili dodatno osvijetliti ljude komplicirajući im tako društvenu uključenost, svi ti iskoraci idu u pravcu veće javne uključenosti zajednice i njezinih članova bez sakrivanja svojih identiteta, dakle idu prema normalizaciji i prihvaćanju naših različitosti do onog stepena kada ova pitanja, prospektivno i utopijski, postaju izlišna. Što se tiče grada i države, želim reći da održavanje povorke u našim gradovima neće doprinijeti ili donijeti ikakve krupne pomake – pogotovu ako zajednica istrajava isključivo na identitarnim politikama, to jest da neće puno značiti u opštoj slici Bosne i Hercegovine. Statistički, skočit će samo poneka mjerna skala, domaće ili inostrane istraživačke kuće, u vezi poštovanja ljudskih prava LGBT osoba. Generalno rečeno, važnost povorki, onda je, u zadobijanju sloboda i prava manjinskih članova jednog društva, a kao takve, trebale bi se smjestiti unutar šireg spektra društvenih borbi za jednakost, biti izraz, ne samo u pravnom smislu, zahtjeva za egalitarno društvo“, ističe Crnomat.
On kaže da ni nijedno društvo ne živi svoj društveni život a da nije podijeljeno, da u svakom društvu postoje napukline, sukobi i slično, i hegemonijske borbe. Crnomat napominje da se povorkom govori o nepriznavanju i neprihvatanju različitosti, nejednakom tretmanu članova jednog društva, isključivanju na osnovu spola, roda, seksualne orijentacije… Prema Draženu Crnomatu važnost povorki je u otvaranju razgovora o ovim temama te etabliranju egalitarnih i solidarnih društvenih praksi, te borbi protiv patrijarhata, a on kaže da se još jedno opšte pitanje provlači kroz prizmu povorki: čiji je javni prostor, i kome pripada?
„Pored povorki u Zagrebu i Beogradu (specifičnost održavanje povorke u Beogradu, i ne samo tu, bi se trebala naglasiti, ali ovdje nije tomu mjesto, ova ima dosta krnjavosti koje proizilaze iz neodlučnosti i populizma srpske države, pritisaka ultradesničarskih organizacija i slično), treba spomenuti i povorke u Ljubljani, Splitu, Osijeku i Podgorici. Što se tiče BiH treba reći da ona ima značajnu publicistiku u pogledu queer temetike, prvenstveno zahvaljujući Sarajevskom otvorenom centru. Poslije Queer Sarajevo festivala i njegovog javnog linča, u BiH je došlo do, takoreći, zamrzavanja aktivizma na ovoj sceni. No unazad par godina u čitavoj BiH su vidljive javne manifestacije poput Međunarodnog dana borbe protiv homofobije i transfobije – IDAHOT, Merlinke – internacionalnog queer festivala i slično. Pored ovih institucionalnih formi, vidljiv je i prisutniji ulični aktivizam na ulicama gradova BiH. Prije bih volio utvrditi da je ovo stvar zajedničke regionalne borbe nego isticati i naglašavati regionalne specifičnosti“, kaže Crnomat.
Kada je u pitanju borba sa stigmama sa kojima se suočavaju LGBT osobe Crnomat kaže da je tu ključna uloga hrabrost, drugarstvo, okruženost ljudima koji stimulišu osobni razvoj, izbjegavanje stavljanja samog sebe i/ili same sebe u položaj žrtve, savjetovanje te, naravno, politička borbom.
„Historijski je neopravdano i nepravedno napravljena stigma prema osobama koje upražnjavaju nedominantni seksualni obrazac. A proces emancipacije je, specifično rečeno, proces detabuiziranja ljudske seksualnosti, a to je proces koji zahvata i zahtijeva sve. Mi moramo naučiti koji mehanizmi i kako ti mehanizmi kontrolišu naša tijela i živote i kome, naravno, oni služe. Time bi i proces seksualne emancipacije bio i sastavnica političke emancipacije“, objašnjava Crnomat.
On na kraju kaže da je potrebno doista puno rada da bi se poboljšao položaj LGBT osoba.
„Trebat će mnogo rada da se uloži i u izgradnju jedne šire platforme unutar koje razne društvene grupacije vide osnove svoje zajedničke borbe. Sva ova borba se kreće između identitarnih politika, priznavanja različitosti i zahtjeva za jednakošću. Dakle, riječ je o uvezivanju borbi svih onih koji se nalaze pod opresijom države, dogmi, kulturnih i ideoloških obrazaca, praksi heteropatrijarhata i t.d. to jest uvezivanje manjinskih borbi, borbi radnika i radnica, studentskih i sindikalnih borbi i tako slično. Prema tome, sav taj rad jeste jedna utopijska borba koja ipak sukcesivno dolazi do određenih praktičnih rezultata. Taj momenat, na ovom planu, bi mogao biti u dokidanju spolnih i rodnih režima.“, zaključuje Dražen Crnomat.
Tekst nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, u sklopu MATRA programa Ambasade Kraljevine Nizozemske.
