Peta povorka ponosa i jutro nakon nje

PIŠE: Nikolina Todorović

Momenat na povorci u subotu 22. 6. 2024 (FOTO: Imrana Kapetanović)

Dodaj svijetu malo boje – jedan je od najljepših transparenata kojeg su pronosali/e učesnici/e Povorke ponosa u Sarajevu. Peta po redu, ova povorka bila je iznova izvrstan pokaz svima da s naših usana neće skliznuti nijedna druga riječ osim ljubavi. Nismo prošetali ništa osim šarenila i osmijeha na sebi. Rekli/e smo – Volim da se ne bojim. I barem na jedan tren, u zajedništvu, osjetili kako je lijepo biti siguran na otvorenoj ulici, u srcu grada Sarajeva.

Pet godina za redom, uvijek se isto radujem povorci. Ona je za mene praznik. Dan u kojem svetkujem. Uprkos činjenici da Parada ponosa u Bosni i Hercegovini još uvijek jeste jedna od najtransparentnijih i najhrabrijih borbi za osvajanje slobode i prava, ona je za mene i mnoge pripadnike/ice LGBTIQ zajednice, zapravo, dan kojem se s posebnom čari radujemo.

Rekla bih da je posebnost sarajevske povorke upravo u tome što je u isti mah borbena i svečana. Ona, dakle, još uvijek nije samo dan euforije i zabave, nego sa sobom, petu godinu za redom, uvijek nosi snažnu poruku i kontinuiranu budnu borbenost.

Zbog toga još uvijek na ulice izlazimo s ožiljcima na srcu i vlažnim očima.

To je upravo najvažniji segment našeg dolaska na povorku i potrebe njenog organiziranja: da bismo našom šetnjom, našim tijelima i glasom, podsjetili na to koliko je opasno živjeti u tišini i okretati glavu od nasilja i nepravde.

Kao i svake godine do sada, bosanskohercegovačka povorka i ljudi iz njene organizacije nikada ne zaboravljaju osvrnuti se na sve marginalizirane skupine, na sve aktualne teme, na sve svjetske nesreće i nepravde. Tako smo i ove godine, šetajući mislili/e na palestinsku djecu, na žene žrtve femicida, i na sve one koji/e nisu mogli šetati s nama jer se nisu osmjelili­/e, uslijed sredina u kojima žive, pokazati svoju seksualnu opredijeljenosti ili podršku.

Živjeti autentičnim životima – to je jedna od parola koju su organizatori i organizatorke ponavljali tijekom svojih izjava. Ujedno je to i podsjetnik svima nama da veoma često živimo samo privid slobode; jer gotovo svakodnevno moramo skrivati i zataškavati dio sebe da bismo pregurali sasvim običan dan, u svakidašnjoj situaciji – potraga za poslom, radni dan među kolegicama i kolegama, večernji izlazak, posjeta ljekaru… Sve su to mjesta na kojima odjednom gubimo slobodu da otvoreno priznamo seksualnu orijentaciju.

Povorka nas je, stoga, podsjetila na ono što nas čini najranjivijima. A to je izloženost nasilju. U svakom trenutku, naime, LGBTIQ osoba može postati žrtva verbalnog, fizičkog ili emotivnog nasilja. U tom pogledu, gotovo da nema sigurnog mjesta za nas. I zasigurno je upitno da li ćemo ikada slobodu živjeti potpuno, otvoreno, na bilo kojem mjestu, u bilo kojem društvu, bez osude, osim u malim, parcijalnim svjetovima koje sami/e sebi osmišljavamo.

Ostaje nam da se borimo. Ostaje nam i to da uvijek znamo da se ne borimo samo za sebe. Meni borba za moje dobro ne donosi ništa. Ne osjećam se da sam dobila bitku ako se sutra izglasa zakon o istospolnim brakovima, sve dok znam da postoji žena koja se boji prijaviti da je žrtva nasilja u porodici. Nismo dobili bitku ako izađemo na ulicu, a ne progovorimo za stotine ušutkanih, nijemih, zaboravljenih. Za bolje društvo. Za bolje i smislenije sutra. Za pravičnost. Za sigurnost. Za jednaka prava svima. Samo takva borba vrijedi.

Ovaj put je za jednakost svima, promaknulo mnogim političarima i političarkama koji rukovode ovom državom. I to je definicija apsurda. Jer, pobogu, ako si gradonačelnica jednog grada, onda si gradonačelnica svih ljudi u tom gradu. I potrebe svih ljudi tog grada, sigurnost svih, glas svih, jednako ti je važan i jednako ga treba uvažavati. Gradonačelnica našeg grada je to previdjela. Pa je tako, s nizom drugih političarki i političara, ostala gluha na naše potrebe.

Kada ljudi koji rukovode ovom državom prave razlike među građanima, a nerijetko se politika mnogih državnika, zasniva upravo na odijeljenosti, na dvojnosti, na izoliranosti i udaljavanju od drugih, onda borba individualaca postaje složenija i značajnija. Mi smo idealan primjer toga – političara koji promoviraju zatvorenost i netrpeljivost (nacionalnu, vjersku, rasnu), te ksenofobiju, netoleranciju, homofobiju i uskogrudnost svakakve vrste. I, s druge strane, individualaca i individualki, aktivista i aktivistica, koji/e kontinuiranom borbom pokušavaju zaustaviti kovitlac mržnje, nasilja i ograničenosti.

Zbog toga, između ostaloga, jesmo na ulicama petu godinu za redom. I zbog toga se iznova borimo za naša prava, komentiramo zakone, postavljamo nelagodna pitanja i podastiremo nemilosrdne činjenice. Jedna od njih je beskrajno jednostavna i lijepa, i ja, zapravo, uvijek na nju volim podsjetiti: Ljubav je ljubav.

Jutro nakon Povorke: Nina, vidjeli smo te na televiziji

Osjetila sam već onog trenutka kada sam vidjela da je moja poruka na Viberu pročitana, ali neodgovorena. Osjetila sam i po tišini kada sam, jutro nakon povorke, otvorila vrata moje kuće. Bila sam sigurna onog trenutka kada smo se pogledale u oči.

Saznali su da sam bila na povorci.

Mama je rekla: Nina, vidjeli smo te na televiziji. Šta ćeš ti na tom?

Rekla sam: Na čemu „tom“?

Odgovorila je: Baka te je vidjela na televiziji. Mogla si barem nju poštediti.

I više mi ništa nije rekla cijeli dan.

Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!