Piše: Kanita Talić
Da imate priliku upoznati LGBTI osobu, šta biste je vi pitali? Šta bi vam prvo palo na um i zanimalo vas da je pitate? Ima li potrebe razmišljati o tome što pitati, smišljati pitanja i uopće pitati nešto posebno? Sigurno ni sama ne bih razmišljala o tome, kamoli pisala, ali zahvaljujući školi osjećam se osvještenije, kao odgovorna građanka društva koje brine za dobrobit zajednice u cjelini. Promovišući različitosti i stvarajući tolerantnu atmosferu, nadam se da će se unaprijediti položaj LGBTI osoba, da će tekstovi i priče iz njihovog života biti sastavni dio svakodnevnice.
Sigurno je da će ljudi izignorisati dati odgovor na ovo pitanje, jer svijet je pun predrasuda i sigurno bi jedini odgovor bio “Uh, gdje me nađe”. Čini se kako ne želimo da prihvatimo različitosti, a još manje da razgovaramo o njoj. Ipak kako god, za društvo u kojem živimo ima nade, ima nade da će tolerancija da pobijedi stereotipe i predrasude i poruši barijere jer svi smo samo ljudi. LGBTI osobe nisu ono “nešto” kako ih u društvu nazivaju, jer to “nešto” smo onda i “mi”. Svi smo mi nešto, ljudi od krvi i mesa sa svim malim i velikim potrebama koje donosi život. Veoma je bitno raditi na tome da društvo ne kreira stereotipe, pričati iz dana u dan da su LGBTI ljudi kao i svi ostali ljudi. Nije to neka sekta ili bolest koju treba agresivno liječiti. Nema smisla razmišljati o tome kako pričati sa njima, kako ih nešto pitati – pričaš normalno!
Čudno smo mi društvo. Kao, ne zanimaju nas, a u dubini duše zanima nas sve o njima, kopka nas sve i svašta, pa svašta i pitamo.
Kada i kako si shvatio/la da si LGBTI?
Šta te je privuklo na osobama istoga spola, zašto ti se baš one sviđaju?
Da li je neko iskustvo iz djetinjstva dovelo do tvoje seksualne orijentacije?
Kada si priznao/la svijetu da si drugačiji/a?
Koliko ti se život promijenio nakon priznanja?
Kako se nosiš sa svakodnevnim pritiskom?
Kako su roditelji i najbliži reagovali kada si se outovao/la?
Koliko ti znači podrška roditelja, te ako je nemaš, koliko bi ti značila?
Da li je to neka promjena kod tebe ili si vazda takav/takva?
Zanimljivo je da ljudi skraćenicu LGBTI vezuju samo za L i G, a tek ponekad se spomene B. Takvo “poznavanje skraćenica” pokazuje da smo neobrazovano društvo koje sebi daje pravo da priča o nečemu o čemu nema pojma. Ima ljudi koji će pitati “A na kakvu osobu misliš, šta ti je to LGBTI?”. Nema potrebe ni pričati koliko smo ustvari malo informisani i koliko malo želje imamo da shvatimo da smo svi/e različiti/e, a svi/e tako isti/e. Normalno bi bilo da društvo shvata da pitaš normalne stvari kao i ostale osobe. Ne moraš neka pitanja da smišljaš. Nije da se spremaš za intervju. I oni/e imaju iste probleme kao i svi/e, kako u životu, tako i u vezama. Jedino se razlikuje njihova spoznaja o tome, prestali/e su da se preispituju i sile da vole zbog stare narodne “Šta će narod i mahala reći?” ako sazna da ih privlači isti spol. Narod i mahala će uvijek imati nešto da kažu i nije bitno ko ti se sviđa, mahali se ne sviđa.
Sigurno ste upoznali nekoga, sjedili na kafi, a da niste ni znali da je LGBTI osoba. Vodili ste sasvim običan razgovor, pitali “Šta ima, kako si ti danas?”. Sve je u percepciji i spoznaji. Sigurno bi ta kafa i običan razgovor prestali onoga momenta kada bi ta osoba rekla da je lezbejka, ili gej, ili biseksualna, ili transrodna osoba. Uslijedio bi šok i nevjerica, ljutnja, bijes a možda i strah da se ne zarazite tom “bolešću”, bijeg glavom bez obzira. Neznanje ubija, ali lakše je živjeti u društvu koje ne zna šta je LGBTI nego u društvu koje se pretvara u životinje gladne krvi i gladijatorske borbe u areni na život ili smrt. Ima onih LGBTI osoba koje nikada neće izaći iz ormara i podijeliti svoju seksualnu orijentaciju ili rodni identitet sa drugim ljudima, i ostat će da žive u mraku ormara sa strahom da izađu i progledaju. Stavimo sebe na momenat u taj mrak, kakav je osjećaj biti sam i nemati s kim podijeliti svoju priču, kako je živjeti u strahu na momenat, pa zamislimo samo kako je cijeli život.
Tekst je dio Škole za studente/ice novinarstva i komunikologije i mlade novinare/ke – Odgovorno novinarstvo: LGBTI osobe i mediji, koja je održana od 15. do 17. marta 2017. godine.
