Piše: Nadina Lukavica, dipl. pravnica
LGBT populacija u našoj zemlji je jedna od kategorija čija se prava svakodnevno i na najbrutalnije moguće načine krše. Vrlo često smo svjedoci nemilih događaja u kojima pripadnici manjina bivaju pretučeni, silovani i sl. Isti su, takođe, vrlo često izloženi pritiscima društva, verbalnim ispadima pojedinaca, ali čak i homofobičnim izjavama samih medija. Iz tog razloga se ljudi u Bosni i Hercegovini uvijek nerado ili gotovo nikako ne ohrabruju deklarisati kao homoseksualci, lezbejke, transrodne osobe ili transseksualci. Oni koji se, pak, odvaže priznati svoju seksualnu orijentaciju vrlo često su u najmanju ruku okarakterisani kao „drugi“, a gotovo nikada nemaju izjednačen status u društvu.
U sredini opterećenoj predrasudama, stereotipima i sl. mladi obično odlaze u razvijenije zemlje, potražiti svoju sreću. LGBT populacija jedna je od najranjivijih društvenih grupa, te je često u potpunosti marginalizirana. Policija, sudovi i tužilaštvo, nažalost, do sada su iskazali nevjerovatnu sporost i neefikasnost u reagiranju kod problema LGBT populacije.
Krenimo od transrodnih osoba. Jesmo li se ikada, mi žene, upitale kako bismo se osjećala da se jednog jutra probudimo u muškom tijelu? Jesu li se muškarci ikada pitali što bi se dogodilo da se jednog jutra probude sa grudima i vaginom? Vjerovatno nisu.
Najveći problem našeg društva jeste nedovoljna informisanost ili u krajnjem slučaju totalna neupućenost. Ljudi se vrlo rijetko odlučuju čitati o bilo čemu što nema direktnog dodira sa njihovom strukom i što im nije prijeko potrebno za obavljanje svakodnevnih poslova. Međutim, kroz različita istraživanja se dolazi do zaključka da je, upravo, nedovoljna informisanost i neobrazovanost uzrok problema s kojima se susreću LGBT osobe ili bilo koje druge manjine unutra jednog društva.
Na osnovu Zakona o zabrani diskriminacije BiH svim licima se obezbjeđuje i uspostavlja okvir za ostvarivanje jednakih prava unutar Bosne i Hercegovine, te se uređuje sistem zaštite od diskriminacije. Međutim, je li ovaj zakon dovoljna garancija LGBT populaciji da neće biti šikanirane, povrijeđene ili zlostavljane od strane društva?
Bosna i Hercegovina je pitanja prava LGBT populacije ostavila potupuno neuređenim. Uprkos insistiranju istraživača, akademskog osoblja, naučnika naša zemlja ostavila je ovo pitanje da „visi u zraku“. U BiH homoseksualci ili lezbejke ne mogu sklopiti brak, niti zaključiti registrovano partnerstvo. Oni ne mogu usvajati djecu. Osoba koja promjeni spol nije u mogućnosti isti izmjeniti u matičnom uredu, odnosno u svojim ličnim identifikacionim dokumentima.
Budući da nam Evropska Konvencija o zaštiti ljudskih prava, s punim pravom, ne dozvoljava zabraniti ili kažnjavati istospolne zajednice na nama ostaje jedino da ih priznamo. Pitanje je samo momenta do kojeg će LGBT populacija biti u statusu quo.
Nesvjesni posljedica koje možemo prouzrokovati ovim stanjem, mi kao zemlja i dalje odbijamo priznati ljudima prava kojima im, usitinu, pripadaju. Jedna od posljedica neuređenosti može se vrlo lako objasniti kroz primjenu pravila o izuzeću sudije. Naime, sudija se može izuzeti iz suđenja u određenom predmetu ukoliko se ocjeni da bi mogao biti pristrasan ili neobjektivan obavljajući svoj posao. Sudija će se izuzeti ukoliko je braku, vanbračnoj zajednici ili krvnom srodstvu sa osobom koja je stranka u parnici. Šta se, onda, dešava u situaciji kada je, sudija, naprimjer, u istospolnoj vezi sa stankom na čijem predmetu radi? Njegovo izuzeće niko ne može tražiti, jer u BiH istospolni brakovi niti registrovana partnerstva ne postoje. Dakle, neuređenjem prava LGBT populacije država sama sebe dovodi i dodatne neprilike ili probleme. Mogli bismo navesti niz sličnih primjera, u kojima država trpi posljedici svog nereagovanja.
Iz gore pobrojanih razloga je neophodno urediti, odnosno formalizirati status LGBT osoba i omogućiti im jednostavan i normalan angažman u svim sferama društva, kako, na koncu, i zaslužuju.
U Bosni i Hercegovini je, nažalost, još uvijek jako veliki broj ljudi koji su stigmatizirani zbog svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta. Ti ljudi nemaju mogućnost da uživaju svoja univerzalna ljudska prava, poput prava na brak, porodicu, djecu… Velikom broju njih neće biti pružena apsolutno nikakva zaštita ukoliko se njihovim organizacijam odbije registraciuja, ukoliko im ne bude omogućeno zakazivanje mirnih skupova ili demonstracija. Jako je mali broj političara i kreatora javnog mjenja koji zauzimaju čvrst stav protiv homofobičnih i transfobičnih iskaza, nasilja, zlostavljanja, diskriminacije… Još uvijek nemamo niti dovoljan broj podataka koji su dovoljno jasni, precizirani i objektivni kako bi se na ovu temu sa vlastima moglo ozbiljno porazgovarati. Za to vrijeme LGBT populacija trpi.
Vrlo je neizvjesno kada će Bosna i Hercegovina svim svojim građanima omogućiti jednak status. Niko još uvijek ne zna koliko dugo će LGBT osobe biti u nezavidnom položaju, u kakvom se još uvijek nalaze. Vrlo je vjerovatno da će njihova broba, zaista potrajati, budući da vrlo mali broj ljudi radi na promjenama u korist manjina.
U Bosni i Hercegovini postoji svega nekoliko nevladinih organizacija koje se bave ovom problematikom. Zakonski okvir koji regulira zaštitu prava i zabranu diskriminacije jako je uzak, te je nemoguće pozvati se na neke konkretne stvari. Mnoga pitanja su pravno neregulirana, mnogi ljudi pravno ne postoje, na mnoge zajednice smo, još uvijek, slijepi onemoćavajući im bilo kakav vid registracije odnosno priznanja.
Mi, naravno, moramo biti svjesni činjenice da odbijanjem registracije istospolnih zajednica radimo na vlastitu štetu. Čini se da odlažemo uraditi nešto što ćemo, jednog dana, svakako morati da napravimo. Do tada ćemo biti svjedoci, vjerovatno, velikog broja nasilja i diskriminatornog ponašanja. Svi govorimo da želimo živjeti u uređenim zemljama. Želimo živjeti u razvijenim zemljama. Ipak, od ove u kojoj smo rođeni nismo spremni napraviti jednu takvu. Niko od nas ne može objasniti zašto je to tako.
Rad je nastao kao rezultat završene pravne škole LGBT ljudskih prava za studnete_ice pravnih fakulteta u BiH, Sarajevo, 6 – 8. mart 2014.
