LGBTI osobama koje se plaše izaći iz ormara smještenog u vlastitom domu, zadnje što je potrebno jeste gradonačelnik koji će ih obeshrabriti da izađu na ulice. U populističkoj selekciji argument koji uvijek pali je izgleda selektivno dodjeljivanje prava, među kojima se redovno, a prateći pravila prijemčivosti mora nešto uskratiti LGBTI osobama.
Piše: Mirza Halilčević
Na pasareli u Banjoj Luci se u blizini vile novoizabranog gradonačenika Banja Luke, Draška Stanivukovića našao transparent duginih boja sa porukom – “Šetajmo za ljubav, Draško”. Iz PDP-a poručuju kako je ovdje riječ o provokativnoj poruci. Transparent se uspio zadržati svega par sati. Nije sasvim jasno ko ga je uklonio, ali činjenica je da se ovakve poruke iz javnog prostora eliminišu brzinom munje, a ovo nije prvi i jedini put.
Kada su aktivisti_kinje neposredno pred povorku 2020. godine obilježili jedan centralni dio grada duginim zastavama i porukama solidarnosti i podrške ispisanim na platnima, nije prošlo ni par sat od njihovog uklanjanja. Nije neubičajeno da ljubavne i rođendanske poruke ostaju visiti danima na mostovima bez da ih iko uklanja. Ovo ekspeditivno uklanjanje LGBTI obilježja iz javnog prostora ipak šalje vrlo jasnu poruku, a to je da jedan dobar dio javnosti nema razumijevanja za LGBTI osobe, a ni njhove javne manifeste, javne vidove borbe, ovakve proteste i bojkote.
Zato, a u vezi sa gore pobrojanim, ne treba ni da čudi da narativ Draška Stanivukovića sadrži i populističke argumente protiv održavanja LGBTI povorke u Banjoj Luci. Ali ono što treba da zabrinjava, jeste činjenica da se argument slobode tako paušalno zloupotrebljava. Mladi Stanivuković je svoju pobjedu izvojevao, a poslije i slavio riječima da će Banja Luku osloboditi, te da će vratiti Trg Krajine i mjesta okupljanja u službu građana_ki. Što će reći, sloboda će biti vraćena, ali će pripadati onima koji su dijelom jedne društveno prihvaćene, standardizirane mase.
LGBTI osobe ni bez ovih suvislih izjava nisu imale visok standard života u Banjoj Luci, a ni u Bosni i Hercegovini. Ono što se dodatno pospješuje ovakvim izjavama jeste zapravo animozitet prema LGBTI osoba, te generisanje opće neprijateljske atmosfere. Javni zvaničnici imaju ogroman utjecaj, te izjave koje daju, iako im se u trenutku može činiti da to nije slučaj, zaista nalaze svoj put do ljudi.
Slučaj Draška Stanivukovića, nažalost, nije izolovan. No, ono što je također i te kako važno za spomenuti jeste da postoje i pozitivni primjeri osoba koje svoj simbolički politički, pa i socijalni kapital koriste kako bi izgradili i generisali klimu prihvaćanja i solidarnosti. Jedan od takvih primjera svakako je i Nađa Berberović Dizdarević, poznata upravo po tome da je unuka prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine i prvog predsjedavajućeg Predsjedništva, Alije Izetbegovića. Upravo je ona na svom Twitter nalogu otvoreno i nedvosmisleno izjavila kako podržava LGBTI osobe, te kako je stava da LGBTI osobe trebaju imati na raspolaganju javni prostor jer u Sarajevu ima mjesta za sve.
Naravno, kontekst iz kojeg govori gospođa Berberović Dizdarević je izuzetno specifičan, naročito kada se uzme u obzir da je upravo njen daidža, gospodin Bakir Izetbegović, prvi čovjek stranke koja se u više navrata minirala održavanje Povorke ponosa, ali i generalno unaprjeđenje pitanja LGBTI standarda u Bosni i Hercegovini. S druge strane ne treba ni izuzeti činjenicu da Dizdarević Berberović obnaša funkciju direktorice javne institucije, Muzeja Alija Izetbegović, pa je s tim u vezi ova izjava još i značajnija.
Iako gospođa Berberović Dizdarević nije ostvarila izborni rezultat koji će joj omogućiti ulazak u Općinsko vijeće Stari grad, njena izjava i bez potencijalne titule ima ogroman simbolički značaj, jer, prije svega deharmonizira do sada prilično konzistentnu SDA-ovsku uobičajenu politiku kalkulisanja sa ljudskim pravima, a uz sve to dolazi od osobe kojoj je očigledno porodično, a i profesionalno bliska ideja rada SDA-ovske politike.
Ovakav primjer i način komuniciranja utječe na stvaranje pozitivne slike o LGBTI osobama, podstiče na integraciju, te u konačnici poziva na solidarnost i razumijevanje. Kada se uz sve to uzme u obzir da je ovakvo djelovanje došlo samoinicijativno, bez nivoa političke odgovornosti koji bi služio kao šlagvort za ovo pitanje, kao u slučaju novoizabranog gradonačelnika Banja Luke, onda ovakva objava vrijedi možda čak i više.
Istini za volju, jedna izjava teško da će rastjerati nagomilanu homofobiju koja se godinama taložila po temeljima bh. društva, ali preuzimanje političke inicijative je svakako nešto odakle se treba početi.
Svako nezauzimanje, zapravo se s pravom može tumačiti kao saučesništvo. Zato je artikulisanje važno, zato je potrebno glasno progovaranje. Selektivno tumačenje slobode ne smije postati standard, jer bi se upravo po tom principu bilo kome zbog ličnih populističkih preferencija, sutra, moglo desiti da mu bude onemogućen pristup slobodi. Zato je politička kultura bitna, kao i praćenje rada onih koji nas zastupaju, slušanje njihovih izjava. LGBTI osobama koje se plaše izaći iz ormara smještenog u vlastitom domu, zadnje što je potrebno jeste gradonačelnik koji će ih obeshrabriti da izađu na ulice.
