Tokom nastajanja i razvoja kabarea, specifičnog pravca kazališne umjetnosti, razvila se veza između LGBT osoba i kabarea. Prema definiciji kabare je oblik zabave koji se tradicionalno izvodi na pozornici, u restoranu ili noćnom klubu.
LGBT osobe privlači kabare čak i kad djela, koja se predstavljaju, imaju heteroseksualnu priču, no to se može objasniti činjenicom da se kazališna predstava ne temelji na fiksnoj temi koja dozvoljava samo jednu vrstu interpretacije.
Iako mnoge kabare predstave, aktovi ili revije nisu stvorili ili izvodili homoseksualne osobe, gay zagovornici su često u tim formama pronalizili alternativu legitimnih kazališta.
Povijesno gledajući, u kabare izvedbama se mnogo više spominjala istospolna želja nego što je to bio slučaj u legitimnim kazalištima, i što je još važnije istospolna želja i žudnja je rjeđe osuđivana i kritizirana prilikom izvođenja u kabareu nego u mainstream komadima. Mišljenje javnosti jest da je homoseksualnost često povezana s boemskim umjetničkim i scenskim krugovima.
Ranijih godina 19. stoljeća mnoge britanske konobe su pokraj barova imale tzv. muzičku sobu gdje se odvijala sva zabava i gdje su se predstavljali tadašnji pjevači, plesači i komičari. Kasnije su ovi zabavni saloni odvojeni od konoba fokusirajući se više na srednju klasu i obiteljsku publiku. Unatoč ovome britanske muzički i zabavni saloni su imali dosta toga da ponude neheteroseksualnoj publici, pa su često ženske likove glumili muškarci, a muške likove glumile žene. 80. godina 19. stoljeća kabare kao pravac kazališne umjetnosti se počeo pojavljivati, a do 1900. godine u Berlinu su ovim predstavama se često kritizirale političke i društvene represije u satiričkom stilu, što je ovjekovječio Christopher Isherwood u djelu Berlinske priče, a koji su kasnije bile izvorni materijal za nastajanje mjuzikla Cabaret Kander Ebba. Početkom 20. stoljeća, kabare se počeo otvarati u njujorškom Bowery, Greenwich Villageu, Harlemu i okruzima. Povjesničar George Chauncey u svom izvještaju 1920. navodi da je većina poklonika obratila više pozornosti na djelovanje gej izvođača u publici nego na predstavu na pozornici u Hotelu Koenig.
Prohibicija koja je trajala u razdoblju od1920. do1933. godine. drastično pretvara noćne klubove u kabare pozornice, jer su vlasnici kluba tražili još neobičnih djela kako bi privukli publiku u svojim sada bezalkoholom manjim okruženjima. Počevši u Greenwich Villageu sa zabavama orijentiranim ka gay publici, homoseksualne zabave se sele u noćna mjesta Times Squarea, gdje privlače heteroseksualne turiste i domaće stanovništvo koje intrigira egzotika gejeva i lezbejki.
Uz ukidanje prohibicije i priliva vojnog osoblja u velikim urbanim područjima tijekom Drugog svjetskog rata, pojavio se ogroman broj malih barova i kabarea, moderni klubovi i obične kafeterije su pretvorene u mjesta u kojima se izvodi kabarei.
Mnogi američki gradovi su imali zakone protiv cross odijevanja, što je izravno utjecalo na uključivanje travestita u izvođenje kabare, pa su tako gej izvođači koji su otvoreno nastupali (ili čak prikrivali svoju seksualnu orijentaciju) su često bili cenzurirani ili putem policijske intervencije ili jer je vlasnik kabarea tako odlučio. Unatoč nepostojanju i nedostatku gej izvođača gej publika nije napustila noćne klubove već je ostala vjerna kabareu. Uz povećanje konkurencije na televiziji postalo je neizvjesno kako da se uključi u novu seksualnu iskrenost, pa se tako od 1960. godine mnogi klubovi u kojima su izvođene ove predstave počinju zatvarati.
Glumice koje se te godine pojavljuju na kabare sceni automatski odžavaju i postojanost ovog pravca umjetnosti, ne samo jer su talentirane nego i zbog naklonosti prema gej populaciji odnosno publici, a riječ je o Brabari Streisand i Bett Midler. Barbara Stresand je debitirala 1961. na kabare sceni, a poznate su njene uloge u Bon Soir , Blue Angel, Mister Kelly's, dok je Bette Midler igrala predstave u njujorškim klubovima. Midler je možda prva mainstream izvođačica koja ne samo da je prigrlila svoju gej publiku, već i svjesno prilagodila izvođenja svojih djela, pa je tako poznata njena izjava za Newsweek iz 1973. godine: Igrala sam s ljudima koji su uvijek s vanjske strane a u unutarnjoj potrazi!
Tradicionalni noćni klubovi su preinačeni u elegantne i skuplje zabavne salone koje su i dalje posjećivale LGBT osobe, s povećanjem gej vidljivosti u medijima, mainstream kazalištima i na filmu, kabare više nije bio jedno od sigurnih mjesta gdje se LGBT osobe mogu slobodno družiti izvan svojih domova.
Više o ovoj temi potražite na http://www.glbtq.com/arts/cabarets_revues,4.html
Piše Emina Velagić
