Da bismo uopšte započeli ovu temu bitno je napomenuti da našu ličnost čini spektar identiteta, a ne samo jedan identitet. Moderno društvo ličnosti ljudi svodi na samo jedan, najčešće najvidljiviji ili za njih manje poznat identitet.
Piše: Admir Adilović
LGBTI osobe često su karakterizovane samo i isključivo kroz svoj seksualni/rodni identitet. Iz istog se isključuje ljubav, profesionalnost, moralnost, ali i vjera. Moderne religije jasno prave granicu između vjernika i nevjernika govoreći da osobe drugačije seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta nisu i ne mogu biti vjernici_e. No, ako sagledamo naše živote shvatamo da to nije u potpunosti tačno te da seksualni i vjerski identiteti mogu koegzistirati i nisu uzajamno isključivi. Upravo na ovu temu razgovarali smo sa članovima i članicama LGBTI zajednice.
Mir je ono čemu mi kao ljudska bića težimo, tragamo za njim i borimo da ostane sa nama kada se pojavi i tračak nade da je tu. LGBTI vjernici i vjernice često su primorani_e živjeti u nemiru, zbog silnih poruka o tome kako jedan njihov identitet nije u skladu sa drugim, a koje su tokom odrastanja dobijali_e ili ih i danas slušaju. Kako to Selma napominje, identitete treba pomiriti kako bi se pronašao mir, a put do pomirenja nije uvijek bajan.
„Ja sam odrasla u poprilično vjerskoj porodici, vjera je jednostavno oduvijek bila dio mene i mislim da će zauvijek i biti. S druge strane i moj seksualni identitet lezbejke je nedvosmisleno moj i njime se ponosim. Oba identiteta su mi podjednako važna, ali sam vrlo često bila u nedoumici i pokušavanju isključivanja jednog od dva identiteta.“
Naučeni_e smo da su vjera i seksualnost polarnosti, iako vjera često zalazi u naše seksualne živote, sobe, krevete i odnose. Mnoge monoteističke vjere govore o nečistoći koja dolazi seksualnim odnosom koji ima jednu svrhu, a to je reprodukcija ili zadovoljstvo muškarca. Selma dalje nastavlja o toj borbi koju je prošla sama sa sobom u želji da pomiri ova dva identiteta.
„Često je zapravo vjera isključivala seksualnost, povlačila sam se u vjeru kako bih izbjegavala misli, potrebe i požude, a kada su one postale jače od mene same onda sam željela isključiti vjeru. Istina je da biramo da li ćemo biti vjernici_e, ali isto tako je istina da je to identitet koji prihvatimo, zavolimo i postaje naš. Trčanje između dvije strane bilo je razarajuće za moje mentalno zdravlje, nije bilo lagano jedan momenat biti vjernica pa drugi momenat ne biti, jedan momenat prihvatati svoju seksualnost, pa moment bježati od nje. A društvo se ponaša kao da ste između dvije vatre, LGBTI zajednica vas malte ne tjera da niste vjernica i ružno vas gleda kada jeste, a vjerska zajednica vam izričito zabranjuje da budete druge seksualne orijentacije osim one propisane vjerom. Ali je istina da je pomirenje moguće, a ja sam jedan od primjera. Ponosim se jer sam lezbejka i vjernica.“
S druge strane dolazi strah od smrti i života koji je obećan nakon smrti svim vjernicima, ali i nevjernicima. Religije jasno propisuju obrasce ponašanje koje vjernik_ca mora da koristi kako bi ultimativno postali_e dio najljepše bajke nakon svoje smrti koju zovemo vječni raj. Strah koji ovaj narativ uvodi u život osobe ne samo da pobjeđuje vlastite potrebe već kreira obrasce ponašanja koji uveliko štete razvoju ličnosti, kritičnog razmišljanja ili prava na lični osvrt.
„Ja nemam pravo na svoju istinu. To su me prvo naučili u vjerskim zajednicama, nemam pravo da kritiziram, propitujem, moje je jednostavno samo da vjerujem u ono što je napisano u svetim knjigama i za mene već uveliko protumačeno od strane velikih učenjaka. Meni je to uvijek bilo krajnje nejasno, za mene je vjera upravo propitivanje, propitivanje sebe i svojih moralnih principa, propitivanje drugih ljudi i grupa kako bismo odabrali što je najbolje za nas, ali i propitivanje vjerskih postulata koja su nastala hiljadama godina ranije.“
Alen iz Mostara smatra da naši životi bivaju isprepleteni različitim događajima koji kreiraju različite identitete koje živimo, ali isto tako nas postavljaju u neke nove, pomalo nepredvidive životne situacije sa kojima se moramo boriti. Njegovo pomirenje identiteta nije bilo toliko komplicirano jer je jako brzo shvatio da će ga bog voljeti bez uslova, baš onako kako i on voli boga.
„Ja shvatam da nisam tipični vjernik, ali sam veliki vjernik koji ne odustaje od vjerovanja da postoji bog, da je on samo jedan i da je on taj koji upravlja nama ali i životom nakon smrti. Dok mnogima poglavari upravljaju tim strahom šta nakon smrti, mene zapravo to tješi. Ja svog boga volim bez ikakvih uslova iako bih imao što šta da mu zamjerim, od toga zašto dozvoli smrt djeci, do toga zašto dozvoli ratove, diskriminaciju, bilo kakvo nasilje. No, shvatam da za sve postoji razlog i poštujem što je tako. S druge strane istinski vjerujem da mene bog voli u svim mojim bojama, inače me ne bi stvorio baš ovakvog i u mene udahnuo život.“
Da vjera ne mora biti samo ona o kojoj učimo u školi već da postoji sloboda izbora i kreiranja vlastitog načina vjerovanja govori nam i Elvedin iz Tuzle koji hrabro i objektivno istražuje religije i vjerovanja kako bi pronašao svoju isitnu.
„Mnogo puta su me zapravo pitali o pomirenju ova moja dva identiteta i moram priznati da je svaki put moj odgovor bio drugačiji jer se nekako i moja perspektiva mijenja sa novim životnim iskustvima. Zapravo sam identitete pomirio neumornim, objektivnim i stalnim istraživanjem. Već sam kroz svoje obrazovanje dosta toga naučio o vjeri, ali je to bilo pristrasno, uz postojanje nečije tuđeg narativa i nametnutog tumačenja. Sada u mom istraživanju to po prvi put ne postoji, postoji samo moja želja da istražim. Kroz istraživanja sam pronašao svoj univerzalni pojam religije a to je Kindness (riječ eng. porijekla, što znači dobrota), koja zapravo najbolje opisuje ljubav i dobrotu s kojom se ljudi rode i trebaju da vode kroz život.“
Čak i kada se usudimo istraživati, propitivati, provjeravati i graditi sebe borba unutar nas ne prestaje, ona biva konstantna i jako glasna, uznemirava naš mir, naše tijelo reaguje, a onda dolazi i do stalne anksioznosti ili stanja panike. Elvedinu je iz stalnog stanja panike do stanja mirnog i predivnog plesa dovela želja da istinito živi svoja dva identiteta.
„Došao sam do pomirenja u kojem ne osjetim borbu između moje seksualnosti i mog vjerskog identiteta. Moja religija se ne uklapa u određeni kalup već je istinita i najbliža meni i mom životnom iskustvu. Trenutno se nalazim na balansu između dva identiteta koji su u valceru, njišu se i bivaju prelijepi u svom postojanju, što meni godi.“
Put nije lagan, ali je moguć. Naši identiti koegzistiraju, postoje skupa i nadograđaju se. Isključivanje jednog kako bismo autentičnije živjeli drugi zapravo nas vodi u stanje nezadovoljstva i napetosti. Ljude gradi spektar identiteta, ponavljam rečenu sa početka jer je doista ne smijemo zaboraviti. Mi smo ljudi, gradi nas sve ono što jesmo i upravo zbog toga treba da se glasno i nedvosmisleno ponosimo svim našim identitetima.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
