Piše: Aida K.
Foto: Privatna arhiva
Zagreb Pride je ove godine proslavio svoje punoljetstvo, i time postao jedan od najdugovječnijih protesta za ljudska prava u Hrvatskoj. O značaju održavanja povorke ponosa, pozitivnim društvenim promjenama, organizacijskim izazovima i problemima, ali i o prvoj Bh. povorci ponosa i solidarnosti LGBTIQ zajednice susjednih zemalja, razgovarali/e smo sa jednim od organizatora prve povorke ponosa održane 2002. godine u Zagrebu.
*U intervjuu s izvršnim koordinatorom udruge Zagreb Pride korišten je ženski rod, koji se odnosi na muške osobe, queer osobe i osobe drugih rodnih identiteta. To predstavlja Zagreb Prideovu, ali i osobnu subverziju prakse korištenja muškog roda kao univerzalnog.
LGBTI.BA: Šta za Vas lično znači povorka ponosa?
POŠTIĆ: Povorka ponosa prostor je i mjesto na kojem javno izražavam da postojim kao trans queer feminist i gdje taj prostor solidarno zauzimam sa svojim saveznicama kako bi zajedno transformirale društvo. Tu se osjećam kao dio svjetskog pokreta za emancipaciju. Taj prostor slobode i otpora najbliži je našoj svakodnevnoj težnji da cijelo društvo permanentno utjelovljuje vrijednosti antifašizma i queer feminizma. To podrazumijeva solidarnost s drugim potlačenim skupinama, ali i rastakanje uvriježenih obrazaca spolnih/rodnih normi i seksualnosti.
LGBTI.BA: U čemu se ogleda značaj održavanja povorke ponosa?
POŠTIĆ: Pokazalo se kako je održavanje povorke ponosa najvažniji događaj za LGBTIQ zajednicu u bilo kojoj sredini. Ona nas dislocira iz svakodnevnih skučenih društvenih prostora iz kojih bivamo isključivane, a naši životi i identiteti poništavani, u sferu otpora, snage, prkosa i slobode. Povorka se održava radi okupljanja LGBTIQ osoba i obitelji te naših saveznica, ali je njen značaj dalekosežniji. S obzirom na javnu prirodu protesta, ona ima odjek izvan same Povorke i utječe na cijelo društvo. Tako društvo s jedne strane postaje senzibiliziranije, predrasude se smanjuju i uspostavlja se naše „pravo na postojanje“ – jer mi smo dio ovog društva i ne idemo nigdje. S druge strane, LGBTIQ osobe i naši bliski koji nisu u mogućnosti biti s nama u povorci, što zbog straha od nasilja, neodobravanja okoline, ekonomskih ili drugih razloga, dobivaju podršku i poruku da nisu same.
Održavanje povorke ponosa kao javnog okupljanja važno je i za testiranje osiguravanja i poštivanja tog prava. Drugim riječima, naše pravo na javno okupljanje se diljem svijeta, pa tako i u našoj regiji, krši i onemogućava upravo od strane onih koji su ga dužni štititi. Državne institucije nam tako često otežavaju mirne prosvjede i dovode nas u opasne situacije kao što se već događalo u Zagrebu, Splitu i Beogradu. Tako se stvara iskrivljena slika u javnosti kako je problem u našem javnom okupljanju, a ne u pepeljarama, suzavcima i kamenju koji su usmjereni na mirni prosvjed, kao ni u nesprečavanju tog nasilja. Dakle, povorka predstavlja i svojevrsni test demokratičnosti i poštivanja ljudskih prava pojedine države.
LGBTI.BA: Ako uporedite prvi Zagreb Pride i osamnaesti, koji se održao ove godine, koje su promjene i razlike koje biste izdvojili kao najveće?
POŠTIĆ: Mladi koji ove godine pune 18 godina istovremeno obilježavaju punoljetnost zagrebačke povorke ponosa, što znači da mlade osobe koje trenutno odrastaju u Hrvatskoj ne poznaju društvo bez povorke. To je iznimno važno i zato što je danas tim mladima nezamislivo da povorke nema i očekivanja su kako će se društvo mijenjati nabolje.
Dakle, razlike u povorkama kroz sve te godine su ogromne i očite su i slučajnoj promatračici jer je povorka od prvih godina, kada smo koračale u strahu od nasilja i kada su nas napadali, prerasla u veliku šarenu povorku u kojoj nema mjesta strahu nego ponosu i zajedništvu.
Isto tako, promjena je vidljiva kroz podršku koja raste iz godine u godinu. Radi se o sve većoj posrednoj, ali i neposrednoj podršci građanki i građana, kao i organizacija civilnog društva, strukovnih udruga, pa i nekih političkih opcija, naših prijateljica i saveznica iz inozemstva, baka i djedova pa sve do usputnih prolaznica poput taksi vozača ili teta u dućanu. To nas osnažuje jer se u tome očituje solidarnost na djelu i povorka postaje sastavni dio šire zajednice i društva.
LGBTI.BA: Koji su bili najveći izazovi i problemi sa kojima ste se susretali, ili se još uvijek susrećete, kada je u pitanju organizacija povorke ponosa?
POŠTIĆ: Organizacija povorke ponosa vrlo je kompleksna, a u proteklih osamnaest godina susretale smo se s raznovrsnim izazovima i problemima. Ono čemu smo posvetile najviše pažnje tijekom prvih godina svakako je bila mobilizacija zajednice i građanki, ali i osiguravanje sigurnosti za sve sudionice povorke. Posljednjih nekoliko godina možemo reći da je sigurnost sudionica dosegla određenu razinu i da je faza nasilja, pokušaja bacanja Molotovljevih koktela, kontraprosvjeda, organiziranog „lova na pedere“ i nasumičnih napada na „sumnjive“ turiste, napokon iza nas.
Međutim, iako se direktno nasilje uoči, tokom i nakon zagrebačke povorke praktički se više ne događa, nasilje tijekom povorke u Splitu 2011. godine, ali i 10 godina nakon prve zagrebačke, svjedoče da je za senzibilizaciju svake lokalne sredine potrebno vrijeme te kako su prvi pokušaji organiziranja povorki i borba za pravo na vidljivost LGBTIQ osoba u pravilu krvavi i nasilni. U Hrvatskoj se od 2013. godine pod utjecajem klerikalne desnice borba za ljudska prava LGBTIQ osoba preselila u sferu referenduma i Ustava, te prijedloga zakona koji nam oduzimaju stečena prava kao i u područja obrazovanja i zdravstva.
S druge strane, izazov mobilizacije LGBTIQ zajednice, kao i građanki, ostao je aktualan. Dok je prvih godina LGBTIQ zajednica izražavala nepovjerenje i strah u vezi svrhe i održavanja povorke, a povorku su većinom podržavale solidarne inicijative i građanke, danas su na povorci brojne LGBTIQ osobe kao i većinom mlade queer osobe i njihove ekipe, zajedno sa širokom frontom novih inicijativa.
Ono što se pojavilo kao noviji izazov je komuniciranje naših poruka prema medijima, dakle široj javnosti, a posebno uzimajući u obzir fenomen lažnih vijesti koji je i kod nas uzeo maha. Slijedom toga, i dalje postoji duboko nerazumijevanje naših života, svakodnevnih iskustava diskriminacije i isključivanja. Stoga je zauzimanje ulica i trgova samo jedan od prvih koraka, nakon čega slijede razgovori s našim obiteljima, susjedima, na faksu i na poslu. I zato nam prajd mora biti svaki dan.
LGBTI.BA: Da li je povorka ponosa dovela do ili doprinijela pozitivnim društvenim promjenama kada su u pitanju ljudska prava LGBTI osoba, ali i drugih marginaliziranih društvenih skupina u Hrvatskoj? Ako da, koje su to promjene?
POŠTIĆ: Povorka ponosa u Zagrebu dovela je do osnaživanja i povezivanja zajednice, kao i mobilizacije oko ljudskih prava LGBTIQ osoba. Izlaskom iz tišine aktivnije smo se krenule zalagati za pravo na javno okupljanje i pravo na život bez straha od nasilja. Nasilje oko povorki ponosa pokazalo je da je naš strah od nasilja utemeljen i ukazivalo je na veliki društveni problem. Povorka je svake godine podsjećala na situaciju u kojoj se nalazimo, postajala je sve brojnija i glasnija, a pojavile su se inicijative i organizacije koje su cijele godine radile sa zajednicom i institucijama, te su se društvo i zakoni počeli mijenjati. Uvedene su antidiskriminacijske odredbe koje se tiču seksualne orijentacije i rodnog identiteta, kao i zločin iz mržnje. Donesen je Zakon o životnom partnerstvu. Dugine obitelji su izašle iz tišine. Sve je više mladih koji su otvoreni u vezi svojih identiteta.
Kao najdugovječniji prosvjed za ljudska prava u Hrvatskoj, povorka ponosa ujedinjuje brojne građanke i inicijative koje dijele antifašističke vrijednosti, a ne tiče se samo oslobođenja lezbijki, gejeva, biseksualnih, trans, inter i queer osoba već i drugih potlačenih i marginaliziranih skupina. U zajedničkoj smo borbi za ostvarenje solidarnog i slobodnog društva.
LGBTI.BA: Iako su BiH i Hrvatska susjedne države, u Hrvatskoj se već po osamnaesti put održala povorka ponosa, dok će se u BiH to po prvi put desiti 8. septembra. Da li, i na koji način, iskustva Hrvatske, ali i drugih zemalja regije, mogu pomoći u organizovanju i održavanju prve Bh. povorke ponosa, ali i drugim ljudima da razumiju važnost održavanja povorke kao oblika protesta i borbe za ljudska prava?
POŠTIĆ: Bh. povorka ponosa veliki je iskorak za LGBTIQ osobe u BiH i regiji i važno je da se ona počne redovito održavati kako bi se pokrenule nužne promjene. Kao što je već i bio slučaj u BiH, bilo koje izlaženje u javnost po prvi put je neizvjesno i često krvavo. Mi u Zagrebu najviše smo naučile od naših queer feminističkih drugarica iz Beograda, koje su 2001. godine pokušale organizirati povorku po prvi put. Naučile smo i od naših suborkinja i suboraca koje su morale otići iz ove regije jer su bile izložene direktnom progonu i ne bi ostale žive da su ostale na ovim područjima. Bez njih, mi danas ne bi bile tu gdje jesmo i stavljanje naše borbe u kontekst antifašističkog i queer feminističkog pokreta jedan je od načina da shvatimo važnost povorke koja će se održati 8. septembra.
Ono što smo svi/e naučile/i iz povorki ponosa u regiji je kako ne smijemo posustati i dati se zastrašiti, već da je izlazak na ulice ključan korak u ostvarenju naših prava. Zato koračajući solidarno i hrabro širimo prostor slobode za sve nas.
LGBTI.BA: Na Zagreb Pride svake godine dolazi mnogo ljudi iz regije, uključujući i ljude iz Bosne i Hercegovine. Da li smatrate da Pride na taj način ujedinjuje ljude i zajednicu iz regije?
POŠTIĆ: Svakako! To i je svrha povorke ponosa, ona i ujedinjuje, osnažuje i motivira. Povorke ponosa u regiji su u jako različitim fazama (pokušaja) organiziranja i svaka podrška povorkama u regiji doprinosi solidarnosti i ostvarenju naših prava. Iako na zagrebačkoj povorci osobe iz regije mogu sigurnije i mirnije koračati (ili plesati), dok god se pravo na javno okupljanje ograničava u našem susjedstvu, nećemo biti slobodne od nasilja i diskriminacije.
