U Sarajevskom otvorenom centru je 22. jula održano cjelodnevno druženje za LGBTI osobe i prijatelje/ice “All day queer summer fun”. Na ovom događaju prisutni/e su se družili/e uz roštilj, društvene igre, jogu, radionicu stencila, a organiziran je i mali queer market, kao i queer kviz. Više o ovom druženju za LGBTI.ba piše Nera Mešinović.
***
Piše: Nera Mešinović
Cjelodnevna queer ljetna zabava. Svaka riječ u tom slijedu nosi sliku za sebe. Za nekog neka sjećanja sa događaja od prošle godine, za nekog nove informacije, prvo queer druženje. Kroz mnoštvo sadržaja, jer valja ispuniti čitav dan, queerovci i queerovke su živjeli/e svoje identitete slobodno, otvoreno i glasno. Ne baš kao i svaki dan.
U slučaju da niste bili/e dovoljno queer kada ste ušli/e u dvorište, mogli/e ste na queer marketu naći majicu sa TANKA dizajnom ili se uljepšati rainbow naljepnicama. Igrali/e smo društvene igre, radili/e jogu, uljepšali/e dvorište raznobojnim grafitima nakon radionice stencila, slušali/e akustičnu svirku i Djane, roštiljali/e, nazdravljali/e i pobijedili/e na queer kvizu. Energija koja je oslobođena bila je dovoljna da se u svakom trenutku iz nekog ugla čuje kikotanje.
Dok provodim vrijeme u tom dvorištu, zamišljam neke buduće queer krovove, balkone i dvorišta Sarajeva i ne sumnjam da će ih biti puno. Da događaj ne bi ostao samo u tom dvorištu, SOC-ov tim je dodao i diskusiju, koju sam imala čast moderirati. Učesnici/e diskusije su bili Kristofer Andrić, student grafike, Asja Kunto, predstavnica TANKA-e i Dženana Šaldić, učiteljica joge i vizualna umjetnica. Upravo diskusije poput ovih otvaraju prostore dvorišta prema van, otvarajući nove teme bitne za bosanskohercegovačku queer egzistenciju. Iako smo razgovarali/e sa umjetnicima i umjetnicama, razgovor o realnoj situaciji nije izbjegnut. Pitanje umjetnosti je od već od devetnaestog stoljeća i aktivističko pitanje. Taj odnos između smisla umjetničkog djela i društvene realnosti je neodvojiv.
Koji su to prostori koji nas oblikuju, i na koji način oblikuju naš queer identitet, je jedno od važnih postavljenih pitanja. Umjetnik i umjetnice su govorili/e o načinu na koji društvo uslovljava queer identitet, bilo kroz objektivizaciju ženskog tijela ili neprihvatanje trans identiteta u okvire normativne društvene tjelesnosti. Ovakva uslovljenost i nepostojanje prostora unutar mainstream kulture za queer kulturu svakako jesu dio realnog stresa kroz koji LGBTI osobe u Bosni i Hercegovini prolaze, u kojem odrastaju i kroz koji uče o sebi. Od izuzetnog je značaja uraditi upravo ono što radi ovo troje umjetnika/ca, a to je osvijestiti razliku i najbolje djelovati u skladu s tim.
Dženana Šaldić navodi primjer svog rada gdje je od očigledno militantnog znaka, gas maske, napravila ironijski skok farbajući je u dugine boje. Prema tome, dugine boje za nju predstavljaju queer identitet koji je gotovo ugušen patrijarhalnim nasilnim diskursom. Kristofer Andrić ironizira koristeći postupak deformiranja likovne figure, želeći pokazati šta je između društvene norme i ekspresionističke reakcije iz sopstvenog identiteta. Asja Kunto vas sigurno može nasmijati duhovitim, ali snažnim i osnažujućim rješenjem dizajna kojeg možete nositi na majicama.
Vidimo da postoji lična konfrontacija u svakom pojedinačnom slučaju, da postoji frustracija prije kreacije. Sugovornici i sugovornice su imali/e dosta reći na tu temu. Neki/e su već na spominjanje pojma odlučili/e biti slobodni govoriti, čak i grimasama, jer kako smo naučili/e od Dženane, moramo učiniti svoje tijelo vidljivim, ili ga naučiti vidjeti tako da nam se sviđa to što vidimo. U razgovoru smo čuli/e da svako za sebe bira zonu komfora. Kris radije izlaže u LGBTI friendly prostorima, dok Asja svoj bunt oblači. U oba slučaja, ne možemo zanemariti prostornu limitiranost i nužni poziv na oprez. S druge strane, ne možemo zanemariti hrabrost da se te dvije stavke prevaziđu.
Kako pronalazimo načine dekonstrukcije kreirajući sopstvene identitete čini se pitanjem koje, unatoč raznim perspektivama, ostaje neodgovoreno. Bitno je znati da nema tačnog odgovora. Da je svaka akcija zapravo produkt ličnog procesa izlaska iz stanja frustriranosti društvenom sredinom. Da akcije postoje u odnosu na nas same i u odnosu na druge. Da možemo birati svoj način filtriranja, kreirajući neke nove dijelove sebe. Osim toga, sve je drugo manje imperativ. Iako smo primorani/e na to da imamo toleranciju prema društvu, čija je tolerancija tek politička korektnost, možemo se okupiti, cijeli dan zabavljati, i nastaviti postojati kreirajući slobodno za neka slobodnija vremena.
