PIŠE: Samra Š. B.
Sud pravde Evropske unije je 25. novembra 2025. godine donio presudu kojom se zemlje članice Evropske unije (EU) obavezuju da priznaju brak između dva državljanina EU istog spola koji je zakonito zaključen u drugoj državi članici u kojoj su isti ostvarili svoje pravo na slobodu kretanja i boravka. Ovo je svakako vrlo značajna presuda u kontekstu ostvarivanja prava LGBTQI osoba, iako ne obavezuje zemlje članice EU da uvedu pravo sklapanja istospolnih brakova, odnosno zajednica, u svoje domaće zakonodavstvo.
Nažalost, ta pravna praznina ostaje i dalje u Bosni i Hercegovini. Niti je moguće da se priznaju istospolni brakovi koji su zakonski sklopljeni u drugim državama niti je moguće sklapanje istospolnih brakova, odnosno zajednica, unutar Bosne i Hercegovine. U kontekstu političkog zagovaranja za potpunu ravnopravnost LGBTQI osoba, priznavanje istospolnih brakova je iznimno bitna reforma. U heteronormativnim patrijarhalnim društvima brak, odnosno zakonska zajednica ili partnerstvo, između dvoje ljudi ima iznimno važnu društvenu i ekonomsku ulogu. Ali naglasak stavljamo na njegovu važnost unutar postulata heteronormativnog patrijarhalnog društva.
U širem kontekstu liberatornih pokreta i praksi, odnosno pokreta i praksi za oslobađanje od štetnih heteronormativnih patrijarhalnih okvira, borba nipošto ne prestaje omogućavanje istospolnih zajednica. Cilj LGBTIQ borbe nije asimilacija unutar postojećih okvira (iako ona jeste nekad kratkoročno neophodna), već potpuna transformacija političkih i socio-ekonomskih odnosa na kojima ti okviri počivaju. To uključuje i rekonstruisanje, između ostalog, rodne binarnosti kao jednu od temeljnih odrednice patrijarhalne moći i hijerarhije. A ništa ne dira u ove temeljne odrednice više kao prava i postojanje trans osoba.
U tom kontekstu zagovaranje za legalizaciju istospolnih zajednica jeste bitna reforma, ali u kontekstu mnogo šire i dublje revolucije koja mora ići u pravcu, između ostalog, potpunog ostvarivanja prava trans osoba. Cilj ovog teksta je da se svima koji vide sebe u ulozi zagovornika LGBTQI prava približi ova distinkcija između reforme i revolucije kao način proširivanje njihove političke osviještenosti vezano za LGBTQI prava, posebno u kontekstu trans prava.
Dobili ste istospolne brakove, šta još hoćete?
Krajem juna prošle godine, New York Times je objavio esej Andrew Sullivana, jednog od ranih zagovornika legalizacije istospolnih brakova u SAD-u. U eseju Sullivan koristi povod završetka mjeseca ponosa kao priliku da napravi osvrt na napredak koji je ostvaren u pogledu ostvarivanja prava gej, lezbijskih i trans osoba, konkretno u kontekstu Sjedinjenih Američkih Država (SAD-a). Posebno se osvrnuo na napredak postignut u pogledu priznavanja istospolnih građanskih zajednica, koja su pravno priznata u svakoj od saveznih država SAD-a. Također, se osvrnuo na odluku Vrhovnog suda SAD-a iz 2020. u kojoj je utvrđeno da su homoseksualni muškarci, lezbijke i transrodne osobe obuhvaćeni Zakonom o građanskim pravima iz 1964. te da su zaštićeni od diskriminacije od strane poslodavaca.
Kao daljnje znakove progresa on navodi kako je konzervativna američka Republikanska stranka 2024. sa svoje platforme uklonila protivljenje istospolnim brakovima, te da čak 70 % američke populacije podržavaju istospolne brakove i da 80 % njih se protivi bilo kojem vidu diskriminacije protiv homoseksualnih muškaraca, lezbijki i transrodnih osoba. „Kada je riječ o pobjedama u oblasti građanskih prava“ navodi Sullivan, „teško je zamisliti odlučniju ili sveobuhvatniju od ove.“
I onda se, po njegovom mišljenju, desilo nešto „smiješno“ unutar grupa za zaštitu gej i lezbejskih prava (kako ih on naziva). Umjesto da slave pobjedu, ove grupe su se „radikalizirale“. Iz njegove vizure, „radikalizacija“ se desila jer se fokus aktivista stavilo na „ukidanje prirodne razlike između muškaraca i žena u društvu, zamjenjivanje biološkog spola rodnim identitetom u pravu i kulturi te pritom redefiniranje homoseksualnost, ne kao neutralnu činjenicu ljudskog stanja, već kao oslobađajuću queer ideologiju (org. liberating ideological queerness) – koja potom treba da na razne načine subvertira i ‘kvirizira’ jezik, kulturu i društvo“. Po njemu ova „radikalizacija“ ili „subverzija“ više nema svrhu da se akomodira (drugim riječima asimilira) jedna manjina, već da dođe do jedne šire društvene revolucije.
Iniciranjem te društvene revolucije je po njemu svojevrsno prekoračenje prešutnog obećanja koje je gej pokret, ponovo kako ga on vidi, dao širem društvu. A to je da gej brakovi neće mijenjati strejt brakove, odnosno obećanje da: „Vi (vjerovatno misleći na strejt osobe) možete odgajati djecu kako želite. Mi (vjerovatno misleći na LGBTQI osobe) ćemo vas ostaviti na miru. Ostavićemo vašu djecu na miru.“
Pojednostavljeno: dobivanjem istospolnih brakova i još nekih pravnih zaštita, gej pokret je „obećao“ da kao LGBTQI osobe neće više talasati unutar društva – reforma je dobivena te, s toga, više nije potrebno tražiti revoluciju.
Ne, djeca nisu ok i da, djecu treba slušati
Sullivan potom iznosi argumentaciju kako meta ove sada „radikalizirane“ borbe LGBTQI aktivista postaju djeca i mladi: „Djelimično zato što su pitanja koja se tiču odraslih već bila riješena ili su bila blizu rješenja, a djelimično zato što istinske kulturne revolucije započinju s mladima, to je značilo temeljitu reformu obrazovanja ne samo djece s rodnom disforijom nego i sve druge djece.“
Ako sad za trenutak stavimo po strani tvrdnju da se problemi odraslih LGBTQI osoba u SAD-u gotovo u potpunosti razriješili, što možda jeste slučaj za cisrodne bijele bogate LGBTQI osobe, po pitanju djece i mladih Sullivan iznosi čitav niz netačnih, ali vrlo tipičnih tvrdnji koji protivnici tzv. „gender ideologije“ iznose vezano za djecu i mlade i pitanje roda i rodnog identiteta. Pošto su ti navodi netačni i vrlo maliciozno iskrivljeni, ja ih ovdje neću navesti već se fokusirati na ono što jeste statistički i činjenično potvrđeno vezano za trans djecu i mlade.
U svoj knjizi „The Trangender Issue: An Argument for Justice“, britanska transrodna aktivistkinja Shon Faye, je u nastojanju da ilustruje probleme s kojima se transrodne osobe suočavaju u Velikoj Britaniji pokušavala pokazati kako su isti emblematični za cjelokupno društvo, te kako rješavanje izazova sa kojima se transrodne osobe suočavaju zapravo pogoduje svima u društvo, neovisno od gender identiteta.
U tu svrhu, ona u ranije pomenutoj knjizi pobija česte i netačne narative vezane za trans osobe, posebno trans djecu i mlade. Kako ona navodi, ovi narativi imaju svrhu da ne samo zatruju javni diskurs oko trans osoba, već i da ga i banalizuje: „'Tema’ transrodnosti danas je svedena na nekolicinu ponavljajućih tačaka rasprave: da li nebinarnе osobe postoje i jesu li rodno neutralne zamjenice razumne; da li transrodnoj djeci koja žive s rodnom disforijom treba dopustiti da započnu svoju tranziciju; hoće li transrodne žene dominirati ženskim takmičenjima na Olimpijskim igrama; te beskrajnu raspravu o toaletima i svlačionicama.“
U tom banaliziranom diskursu se zanemaruje činjenica da, recimo u Velikoj Britaniji, 45 mladih trans ljudi su bar jednom pokušali samoubistvo, po istraživanju iz 2017. godine vodeće LGBTQI organizacije u Velikoj Britaniji „Stonewall“, iz izvora „The Trangender Issue: An Argument for Justice. Taj podatak koji potvrđuje iskustva velikog broja mladih trans osoba diljem Evrope i svijeta, uključujući i u Bosni i Hercegovini, u kojem su mlade trans osobe u većem riziku od samoubistva u odnosu na druge mlade ljude. Rana podrška trans djeci i mladima da izraze svoj rodni identitet ih dokazano spašava od traume, mentalnih oboljenja i značajno smanjuje rizik od samoubistva. Pri tome je bitno napomenuti, kao što Faye ističe u svojoj knjizi, da za većinu djece i mladih ispod 18 godina starosti, tranzicija obično podrazumijeva socijalnu tranziciju. To može biti u vidu želje i potrebe djeteta ili mlade osobe da bude oslovljena sa imenom ili zamjenicom, ili da nosi odjeću ili frizuru na način koja korespondira njihovom rodnom identitetu. Rodno afirmativna zdravstvena skrb u vidu operativnih zahvata, hormonskih blokatora i slično nisu dostupna djeci mlađoj od 18 godina u gotovo svim zemljama Evropske Unije, izuzev u vrlo rijetkim i medicinski posebno ocijenjenim slučajevima. Da ne kažemo da za veliku većinu trans odraslih osoba proces dobivanja potrebne rodno afirmativne zdravstvene skrbi traje dosta dugo i iznimno je medicinski birokratiziran proces. Laički rečeno, ne može osoba se jednostavno probuditi i postati drugog spola na svoju ruku, kako se to nekad čini kroz prikaze ove teme u većini medija.
Transfobija, kojom su trans osobe izložene, kako Faye dalje argumentira u svoj knjizi, a koja biva potpomognuta gore pomenutom banalizacijom, zapravo ima istu svrhu koju je Toni Morrison pripisala rasizmu: „Funkcija, vrlo ozbiljna funkcija rasizma, jeste distrakcija. To te sprječava da radiš ono što je potrebno da se uradi. To te tjera da iznova i iznova objašnjavaš svoj razlog postojanja… Ništa od toga nije potrebno. Jer će uvijek postojati još jedna stvar.”
Drugim riječima politički akteri potpomognuti medijima nastoje da transfobijom drže fokus dalje od generalnih strukturalnih problema vezani za pristup zdravstvenim uslugama, uključujući mentalno zdravlje, dalje od problema pristupačnog stanovanja, problema nepostojanja sigurnih i podržavajućih radnih okruženja, manjak poslova koji omogućavaju pristojan život, visokih troškova života i slično. Pitanja sa kojima se, kako Faye opisuje u svojoj knjizi, suočavaju trans, ali i sve druge osobe koje ne pripadaju višim društvenim elitama.
Na koncu, argumentacija da su djeca povodljiva i samim tim ne znaju šta hoće ili ko su, koja je argumentacija koju i Sullivan iznosi u svom eseju, se također temelji na duboko ukorijenjenim patrijarhalnim predrasudama vezano za djecu. Djeca nisu objekti patrijarhalne manipulacije, već subjekti u svojim životima koji imaju iznimno razvijenu razinu samosvijesti. Uostalom ako dijete ili mlada osoba može osjetiti i znati da je gej ili lezbejka, zašto ne bi bilo na isti način svjesno svog rodnog identiteta? U konačnost tzv. „urođeni“ rodni identitet uopšte nije biološki determiniran niti urođen, već produkt socijalizacije djece koja od vrlo rane dobi bivaju indoktrinirani da se ponašaju, oblače, igraju i slično u skladu sa onim što patrijarhat nameće kao prikladnim za njihovu percipiranu spol.
Radikalizacija ili back to basics?
Na koncu, stavovi koji izražava Sullivan i njemu slični nisu samo ograničeni na vjerski konzervativne i desničarske krugove. Kako i Faye navodi u kontekstu protivljenja proučavanju djece o postojanju transrodnih osoba, to je stav koji je prisutan širom političkog spektra, dok su medijski napadi na roditelje i organizacije koje pružaju podršku porodicama trans osoba zabrinjavajuće česti. Ali desnica i ljevica, kao i značaj dio samih pripadnika LGBTQI zajednica zaboravljaju jednu krucijalnu stvar. LGBTQI pokret je nastao i bio predvođen od strane trans osoba. Kada su trans osobe poput trans žene Marsha P. Johnson i Sylvia Rivera pokrenula nerede u Stonewallu 1969., one se pokrenule lavinu promjene unutar LGBTQI aktivizma i do stvaranja hiljade novih LGBTQI organizacija. Stonewall neredi su također stvorili praksu Pride povorki, povorki ponosa. One su omogućile „ono što je do tada bilo nezamislivo – da hiljade kvir osoba koje marširaju ulicama slaveći ono što jesu – postane realnost“.
Trans osobe su pokrenule LGBTQI pokret, ne samo da bi zaštitile svoja prava, kao najmarginalizirani dio LGBTQI zajednice kako zbog svoje transrodnosti, ali i rasne pripadnosti. One su to uradile i s namjerom da pokrenu proces oslobađanja svih LGBTQI osoba. Međutim, vrlo brzo ih je glavnica LGBTIQ pokreta odbacila. Recimo kada se u New Yorku slavila prva godišnjica Stonewall-a, u protestnom maršu koja će postati predvodnica budućih pride-ova, od trans osoba se tražilo da hodaju na kraju povorke. Koliko god su bile revolucionarne ove prve povorke ponosa u velikim gradovima SAD-a, velik broj ljudi, uključujući ljudi unutar LGBTQI zajednice, su smatrali da je „slavljenje trans osoba, bio jedan korak predaleko“.
Za velik broj pripadnika LGBTQI populacije asimilacija unutar heteronormativnih patrijarhalnih struktura je bila, u tom trenutku, puno važnija od oslobađanje od njih. To je razlog zbog čega i jeste na početku pokreta, konkretno u SAD-u, toliko fokusa bilo stavljeno na priznavanje istospolnih brakova, odnosno zajednica. Potrebe i prava trans osoba su ponovo vraćene na marginama društva i tek su tokom kasnih 90-ih i ranih 2000-tih trans osobe polako počele da vraćaju svoj vidljivi prostor u društvu. Tako da današnja „radikalizacija“, o kojem je Sullivan govorio zapravo nije uopće radikalizacija, već zaokruživanje ciljeva i svrhe LGBTQI pokreta na ono što je bilo u svojim izvornim počecima – pokret za oslobađanje najranjivih i najmarginalizovanih članova društva. To je i razlog zbog kojeg je danas za velik broj LGBTQI organizacija i pokreta bitna sinergija i povezanost sa svim drugim pokretima za društvenu pravdu. LGBTQI pokret danas nije pokret koji je izgubio svoj kompas, kako ga Sullivan i njemu slični percipiraju, već pokret koji se vratio svom izvornom pravcu.
Dok LGBTQI aktivisti i njihovi saveznici u Bosni i Hercegovini nastavljaju sa svojom borbom za potpunu ravnopravnost i jednakost LGBTQI, bitno je ne ponoviti greške iz prošlosti. To podrazumijeva da se osigura da trans osobe i njihova prava budu u središtu te borbe, ne nešto što se ostavlja po strani iz straha da će se većina uvrijediti ili odbaciti LGBTQI osobe.
Kao što Faye navodi u svojoj knjizi, citirajući zaključke jedne višestranačke parlamentarne istrage u Velikoj Britaniji vezano za prava trans osoba: „Lakmus test bilo kojeg društva koje se temelji na principima pravednosti i jednakosti jeste omjer do kojeg ta ista država podržava i štiti prava i interese svakog građanina, čak i najmargnalizovanije grupe“. Ja bih ovdje umjesto „čak“ stavila „posebno“.
LGBTQI borba je više od samo reforme, ona u svojoj srži jeste istinska revolucija protiv onoga što je feministkinja bell hooks nazvala imperijalističkom, kapitalistiškom, bjelo-supremačkom heteronormativnom patrijarhalnom sistemu. A rušenje naših naučenih uvjerenja vezani za rodni identitet je ključna odrednica naše borbe.
