Izvor i foto: Analiziraj.ba
U nedjelju, osmog septembra, u Povorci ponosa ne treba hodati zato što na to – bili LGBTIQ ili ne – imamo pravo, nego zato što smo slobodni da se borimo za slobodu.
Cijeli pravaški okvir koji se vrti oko posjedovanja i davanja (prava) pristaje svijetu koji se vrti oko svojine. I pravo tako nalikuje svojini, a kao svojina i funkcioniše. Pravo nam je dato i mi ga posjedujemo, ali se isto tako može zamisliti i da nam pravo oduzmu ili uskrate. Pravo je zato politički ograničenog dometa, ako je u pitanju politika opredijeljena za transformaciju poretka, budući da je uslovljeno kojekakvim mehanizmima i normama postojećeg.
Upravo povodom Povorke pozivalo se na ljudska prava, međunarodne konvencije koje ih garantuju, norme Evropske unije koje je država BiH prihvatila, ustavne i zakonske odredbe. Na sve to se može pozivati dok ima okvira koji garantuje da ćemo pravo imati i uživati. Ali okviri se svakodnevno raspadaju i data prava nekim novim okvirom bivaju uskraćena. Sve nam je o tome valjda dosad jasno pokazao primjer abortusa. Ili izbjeglica. Ili Trumpovi napori, baš, u ovom trenutku, da ozakoni pravo (pravo!) poslodavaca da otpuste radnike koji su homoseksualne i transrodne osobe.
Šta ako se okvir raspadne?
Na šta da se pozivamo ako nam se okvir raspadne, mehanizmi i norme uruše ili izopače, a svijet krene u konzervativnu kontrarevoluciju? Ili ako sistem odluči da smo prijetnja njegovom opstanku? Temelj poretka, ma kako liberalnog, nije naše pravo, nego pravo samog poretka da se štiti i opstaje.
Na koncu, naše formalno pravo da hodamo u Povorci poslužilo je i za brzopotezno odobrenje protesta koji, da se ne zavaravamo, niti veliča porodicu niti je tek antiprotest, nego zaziva pravo da se skupinu LGBTIQ naprosto – prebriše. Tolerantno i po zakonu, ali – prebriše. Poretku je bitno isključivo to da se dva protesta fizički ne sudare i ne potuku. Drugim riječima, poretku, kojeg su nosioci i branitelji i naši liberalni političari kao i oni konzervativni, bitna je sigurnost poretka samog. Zato bi im i bilo sasvim prihvatljivo da sutra zabrane Povorku iz „sigurnosnih razloga“, ali ne i ove tradicionaliste, po principu da treba pustiti one nasilne da divljaju po volji, jer od njih stranačku elitu može glava zaboljeti, dok nenasilni nisu faktor svakako. Njih bi zaštitili tako što bi im zabranili okupljanje – za vaše dobro, bio bi argument.
S druge strane, ako se pozivamo na postojeći poredak, valja nam prihvatiti da u tom paketu koji je poredak, pored našeg prava na javno okupljanje i sigurnost, ima još štošta, npr. pravo privatnika da radnicima plaća minimalac radi maksimizacije profita. Ili pravo na to da se privatizuje rijeka i da se na njene čuvare nasrne bagerima i batinama. Pravo koje nam daje mirenje s poretkom tanak je štit, a k tome zahtijeva da s đavlom sistema (shitstema, kako veli genij rastafarijanstva) sklapamo paktove i činimo mu ustupke. Pravo nas drži u sadašnjosti i čini slugama datih okolnosti. Zahtijeva da „budemo realni“ i uklapamo se u zadate koordinate. Što će reći da rijeku, bolnicu ili park Hastahana čuvamo nekakvim dopisima i konstruktivnim dijalogom, dakle pravima i procedurama koje propisuje zakon – a zakon kroje oni od kojih pokušavamo sačuvati rijeke, bolnice, parkove i Povorku. Tako pravo od nas pravi Atlasa koji nosi i trpi svijet ovakav kakav jest.
Drugi put
Ali ima drugog puta. Drugi put vodi od slobode u borbu. Sloboda se ne posjeduje i ne daje. Ona je uvijek u djelovanju, u oslobađanju samom. Kao ljudi, uvijek smo slobodni da se oslobađamo, bez obzira na poretke i okolnosti. Činiti slobodu podrazumijeva da se bude onaj koji mijenja. Čovjekova sloboda je ništa ako nije sloboda promjene. Promjene ka oslobađanju, a ne porobljavanju.
Biti slobodan, dakle, znači biti Prometej – koji ne služi održavanju poretka i vječite sadašnjosti, nego poredak uzdrmava, te donosi budućnost i oslobađa.
No niti jedna policija ne štiti prometeje i nema tog shitstema koji ih ohrabruje. Sloboda uvijek podrazumijeva rizik, neizvjesnost, pa i konfrontaciju. Povorka, međutim, ima pravo da bude sigurna i zaštićena čak i u datom poretku. Ali da bi bilo daljnje borbe, one oslobodilačke, to pravo ne treba shvatiti kao cilj, već ga koristiti kao sredstvo, kad je već tu, a borbu utemeljiti na spoznaji da se sloboda neće izboriti pregovorima o pravima i garancijama s onima koji čuvaju poredak. Borba za slobodu nema sigurnih tekovina – neće ih garantovati nikakvi dokumenti ni institucije (potonje će je časkom izopačiti i fosilizovati) – do borbe same. Borba se nakon Povorke nastavlja i neće biti ništa lakša i ništa manje rizična. Naprotiv. U borbi za promjene nema sigurnosti. Bitno je shvatiti i prihvatiti da Povorka ima prometejski potencijal i impuls, iako u ovoj situaciji organizator mora biti (i) Atlas koji nosi i trpi sadašnjost. S đavlom sistema ćemo kad-tad morati raskinuti pakt i mršnuti ga, zajedno sa sve mu svitom, konvencijama i institucijama. I pravima koja isporučuje uvjetovano i na kašičicu.
A sve se ovo može i jednostavnije kazati: naša se sloboda u svakodnevnom životu najčešće manifestuje, ako se manifestuje, kao prkos. Kad ti kažu E neš izać, odgovor slobode nije parlamentarno zazivanje prava, nego drčno i borbeno E tiš mi zabranit!
I opet: Sarajevo, osmi septembar, Povorka ponosa, zašto? Zato što imam pravo? Ne, nego zato što hoću, mogu i smijem.
