Piše: Lamija Begagić
Foto: ZKM
Ono što nedostaje; Zagrebačko kazalište mladih, režija: Selma Spahić, tekst: Tomislav Zajec; izvedba u sklopu međunarodnog fesivala MESS, 2018.
Devet likova na maloj kamernoj sceni oblijepljenoj sterilno bijelim pločicama postavka su predstave Ono što nedostaje koju je na daske zagrebačkog ZKM-a postavila rediteljka Selma Spahić, a sarajevska ju je publika imala priliku gledati u sklopu ovogodišnjeg festivala MESS.
Predstava je to koja propituje mrežu porodičnih i partnerskih odnosa, progovarajući o traganjima za prostorima slobode koje nam je, u takvim odnosima, počesto teško osvojiti. Teže no vrhove najviših planina. A upravo je Everest i penjanje na neosvojivo, jedna od glavnih metafora cijele predstave.
O izborima koji to nisu
Mada je teško napraviti klasičnu podjelu na glavne i sporedne likove, jer svaki od devet protagonista i protagonistkinja ima stajalište sa kojeg sasvim pregledno možemo posmatrati njihove svjetove, lako ih ćuteći svojima, ipak se jedan među njima izdvojio i nametnuo kao važna figura, ne samo za ovu našu analizu, već i za razumijevanje predstave u cjelosti. Nije slučajno da je to i jedini lik koji u predstavi ima ime: David.
David je šesnaestogodišnji mladić kojeg je savršeno izbrusio, iznio i odigrao mladi Adrian Pezdirc – MESS-ov žiri ga je za ovu rolu, sasvim zasluženo, okitio nagradom Rejhan Demirdžić za najboljeg mladog glumca.
U trenutku kad upoznajemo Davida, on je iza zatvorenih vrata i mi još uvijek ne znamo čega – sanatorija, bolnice, doma za stare i iznemogle? Ne znamo jer scenski je prostor isti: tek nepregledni zid bijelih pločica. Tik prije scene gdje sredovječna žena lupa po zidu / vratima i doziva Davida, bili smo u domu za stare gdje je potresan monolog o životu, njegovoj prolaznosti i konačnom kraju izgovorila starija žena (sjajno ju je odigrala Doris Šarić Kukuljica), ispostavit će se kasnije, majka Davidove majke.
Ta vrata iza kojih je David, nisu vrata bolnice, ni ludnice. David nije lud, David ne umire, on se, iza tih vrata, zapravo rađa.
David ima šesnaest i gej je. Njegova soba u koju se zatvara, ispred koje mu mama očajnički ostavlja tacne s hranom, mameći ga da bar iz tog razloga otvori vrata, njegov je zatvor, ali i prostor slobode. U njoj, on je ono što jeste. U njoj je kao dječak, oblačio maminu spavaćicu. Izvan nje je raspadnuti brak njegovih roditelja, izvan nje su decibeli buke u komunikacijskom kanalu njihove sada već bivše veze, izvan je majčino nošenje sa smrću mame koja ju je napustila još kao djevojčicu i očevo nerazumijevanje njegove orijentacije koju imenuje izborom:
Otac: Rekao sam mu.
Majka: Što?
Otac: Razgovarao sam s njim.
Majka: Jesi?
Otac: Da.
Majka: I što si mu…
Otac: Ako je stvarno to tvoj izbor, onda si jako glupo izabrao.
Majka: To si mu rekao? Rekao si mu…
Otac: Neću više o tome. Razumiješ, ne mogu.
Majka: On ne izlazi van, a ti ne možeš… Ti ne možeš? A otkad je ovo sve o tebi?
To sve nije, naravno, o njegovom ocu, to sve je o Davidu. To sve, dakako, nije izbor.
Seksualna orijentacija nije izbor.
Ali izbor jeste, umjesto buke i bijesa, jednostavno izvrnuti i okrenuti na pravu stranu naopako obučenu spavaćicu sinu koji se, u igri koja je mnogo više od igre, u nju obukao. A baš to je učinila Davidova majka.
Naopako si je obukao, rekla mu je, prosto, lako. I time osvojila vrh Everesta.
U predstavi općenito impresivnog scenskog pokreta u kojoj su najteža identitetska i traumatska pitanja odigrana kroz najdirljivije igre tijelima, upravo je scena oblačenja i svlačenja spavaćice s Davida, jedan je od najnabijenijih njenih trenutaka.
I ma kako nam se u trenutku epizoda traganja za identitom kroz djetinja oblačenja u odjeću drugog spola / roda činila kao stereotipna i predvidiva slika iz odrastanja gej muškaraca, ona je ipak, u čitanju rediteljke Selme Spahić i odličnoj scenskoj izvedbi Adriana Pezdirca i Katarine Bistrović Darvaš (u ulozi Davidove majke) premašila sva naša očekivanja i otvorila put ka toliko potrebnoj normalizaciji u predstavljanju odrastanja LGBT osoba.
Majka kao uteg, sin kao nada
U već hvaljeni domen scenskog pokreta kao jednog od aduta predstave Ono što nedostaje, spada i scena nošenja majke kao svojevrsnog životnog utega. Majka koja je preminula, sama u staračkom domu, i kćerke koje, napuštene kao djevojčice, ne znaju kamo bi sada s njenim tijelom i tim ničim što je od nje kroz život neprisutne ostalo, jedan je od glavnih odnosa koji se pred nama odvija.
Majčino tijelo bolničar, tako, predaje mlađoj kćerki, ona ga ispušta, on joj ga ponovo daje i u toj scenskoj igri koja traje popriličan komad vremena otvara se sasvim dovoljno prostora da u njega smjestimo sve naše odnose: one koji su se razvili ili one koji, poput ovog, nisu imali kad evoluirati ni u šta.
Jedan od takvih odnosa koji se nikada neće razviti i onaj je između Davida i sredovječnog muškarca zaposlenog u UNICEF-u koji, mada u “sretnoj” heterovezi, poziva Davida u svoj stan na druženje i seks.
I mada nam se, po drugi put u predstavi, stereotipnim učinio odnos starijeg muškarca i tinejdžera koji tek ulazi u svijet spolnosti, opet nas je razoružala sjajna glumačka izvedba i izuzetno emotivna scena ogoljavanja Davida koji se, doslovno, nag skida pred nama i vrišti ljubav.
Viče, doziva je, ali ona nije tu, nije u tom krevetu, nije u tom muškarcu.
Ona je na vrhu planine, na Everestu.
A gdje je on, gdje je Everest?
Svi naši neosvojeni vrhovi
Kako smo već spomenuli, scenografija (potpisuje je Mirna Ler) je izuzetno minimalistička, sterilno bijela, a prate je i neupadljivi kostimi, sve do samog finala predstave kada se svi likovi pojavljuju u fluorescentno narančastim alpinističkim odijelima i planinarskim gojzericama u kojima se penju i padaju, pa opet penju i opet padaju.
Zanimljiv je upravo taj kontrast u bojama kostima, od svakodnevno blijedih dok životarimo po čekaonicama života do zasljepljujuće jarkih u trenucima kada se kroz njega uspinjemo, pa makar se koji put i poskliznuli, kao protagonisti predstave na svojim traganjima za ljubavlju i prihvaćanjem.
A na tim nas našim alpinističkim probijanjima kroz led i snjegove pokatkad najbolje razumiju potpuni stranci.
Ja vam samo petkom čistim kuću – reći će čistačica, nakon što joj drugi likovi prospu dušu kao terapeutkinji. I nastaviti vući žoger po bijelim pločicama koje su vidjele toliko straha i boli, loših obiteljskih odnosa, raspadnutih ljubavi, ali i vječite nade u bolje, ljepše i veće.
Svojim je čitanjem Zajčevog komada, rediteljka Selma Spahić na scenu, na te blijede pločice, dovukla veliki, jarki, drečavi ledolomac koji je razbio društvena očekivanja, emotivne ucjene, pritiske sredine i ostavio tek gole, bose i promrzle nas.
One koji sebi samima najviše nedostajemo.
