PIŠE: Annemarie Pervan
Za većinu stanovištva Europe Eurosong je spektakl koji se održava jednom godišnje u maju. Svojom bezbrižnom prirodom i blagim majskim temperaturama najavljuje iščekivanje ljeta. Od impresivnih plesnih predstava preko emotivnih balada do muškaraca koji trče u kolu hrčaka na pozornici, sve je tu da se dobro zabavite.
Međutim, jednako brzo kao što nam Eurosong pokaže bezbrižna vremena maja i iznenadi nas mišlju: „Je li prošla još jedna godina?“, brzo nestane iz naših sjećanja dok se ciklus ne ponovi sljedeće godine.
Međutim, to nije slučaj s Amerikancem s londonskom adresom – Williamom Leejem Adamsom, koji već 15 godina vodi najveći blog Eurosonga te se svojom strašću i angažmanom na sceni proslavio kao stručnjak. U svojoj autobiografiji „Wild Dances: My Queer and Curious Journey to Eurovision“, objavljenoj 2023. u AstraHouse, govori o svom životu, od teškog djetinjstva preko gay studentskog života na Harvardu do Eurosonga.
Odrastao je u južnoj državi Georgiji u SAD-u. Uz majku Vijetnamku te oca, homofobičnog i rasističkog Amerikanca, živio je u kućanstvu u kojem su se susretale suprotnosti. Rano je naučio preispitivati svoj identitet i skrivati se jer njegov otac nije prihvaćao azijski identitet svoje djece niti seksualnu orijentaciju svog sina. Osim toga, njegovu majku mučila je depresija i prilagodba na novu zemlju bila je teška za nju.
Kao najmlađe od četvero djece, često je stajao u ćošku bučnog i problemima punog kućanstva i samo nijemo posmatrao okolinu. Dugo je kao dijete šutio i tiho procjenjivao kada bi bilo dobro da se prvi put posluži vlastitim glasom.
Adams je održavao poseban odnos sa svojim najstarijim bratom Johnom, koji je oblikovao većinu njegovih uspomena iz djetinjstva. John je nastao iz prvog braka njihove majke i bio je 12 godina stariji od Adamsa. John se kao dijete teško razbolio u Vijetnamu. Od tada je bio paraplegičar i imao je mentalne sposobnosti trogodišnjaka. Obojica su imali izvanrednu povezanost, zbog čega je bilo još teže vidjeti borbu i bespomoćnost njegovih roditelja u suočavanju s Johnom. Časopisi National Geographica, enciklopedije, glamurozni nastupi u umjetničkom klizanju, izbori za miss i sapunice, kao i Adamsovi “divlji plesovi” kojima je sjajno zabavljao starijeg brata kojeg niko nije mogao toliko nasmijati kao on, služili su kao utočište i jednom i drugom.
Adams također govori o istraživanju svoje seksualne orijentacije i kako je bilo odrastati kao gay tinejdžer u konzervativnoj Georgiji, ali i o prijateljstvima koja su mu pokazala da prihvaća svoje različite strane. On nam također daje uvid u to što znači otvoriti svoje srce nekoj osobi i također što znači dopustiti da to isto srce ta osoba slomi. Čitateljstvo od Adamsa doznaje kakav je bio život jedne queer osobe kao studenta na Harvardu 2000-tih, kao i koliko je magičan bio prvi susret s njegovim budućim mužem.
U drugoj polovici knjige upoznajemo Adamsovu ljubav prema Eurosongu. Između ostalog, govori o svom prvom Eurosonga koje je pratio. To je osvojila Marija Šerifović s pjesmom “Molitva” za Srbiju 2007. Oduševila ga je ne samo njezina pjesma, već i interpretacija njezine izvedbe. Činjenica da je queer žena romskog podrijetla uspjela osvojiti inače konzervativni Beograd svojim nastupom koji se poigrava s rodnim identitetom u godini nakon pobjede zahvaljuje prije svega magiji Eurosonga.
Od tada je Adams razvio veliku fascinaciju godišnjim spektaklom. Kako bi nastavio svoju strast i vodio eurovizijski blog, morao je riskirati svoju ušteđevinu. Međutim, isplatilo se, postao je jedan od najvažnijih Eurosong stručnjaka.
U svojim opisima, Adams nikada ne čini da je Eurosong jeftin ili kič. On ističe njegove najljepše aspekte. Uvijek se prema pjesmama i umjetnicima odnosi s poštovanjem, kao i zahvalnost za umjetnost koju stvaraju. Jer, po njemu, svaki od ovih ljudi ima jedinstvenu priču, biografiju u kojoj možete pronaći i djelić sebe.
“Wild Dances” je autobiografija o obiteljskim gubicima, opraštanju, samootkrivanju, suočavanju s vlastitim identitetom i naravno o Eurosongu. Čitatelj postaje svjestan da je važno baviti se svojim unutarnjim djetetom i svoje djetinjstvo obasjati razumijevanjem i ljubavlju prema sebi. Čitajući knjigu ostavlja vas s mišlju da ponekad najdirljivije priče nisu napisane iz fikcije, već iz stvarnog života.
