Izvor: Crol.hr
Foto: Merlot Levert
Helena Vuković u svega nešto više od godine dana postala je simbolom borbe za ravnopravnost i prava trans* osoba u Srbiji, a prošle sedmice, na njen rođendan, predstavljena je i knjiga o njoj.
Biografiju Major i Helena – Priča o vojniku koji se nije predao potpisuje novinarka Maja Bekčić Petrović, a zajedno su na njoj radile gotovo dvije godine. Upravo je to bio povod za razgovor s Helenom.
Kako je došlo do nastanka knjige o tebi?
– Kad se cijela situacija oko diskriminatornog rješenja o penziji zakomplicirala (nakon čega smo se obratile povjerenici za zaštitu ravnopravnosti zbog diskriminacije od strane ministra obrane), nakon što je dobivena prva bitka, te nakon što su mediji počeli neutralno ili čak afirmativno pisati o problemu trans osoba, rođena je ideja o objavljivanju knjige. Kontaktirale smo Maju Bekčić Petrović, novinarku bez dlake na jeziku, koja nam se učinila najpogodnija. Bitno nam je bilo da knjigu napiše strejt osoba, kako bismo približile temu široj populaciji.
U knjizi se spominje Vesna Zorić? Tko je ona?
– Vesna Zorić, predsjednica UG Egal, mi je vrlo bitna osoba. Ona je imala snage da sa mnom rame uz rame krene u rovovsku borbu protiv začahurenih moćnika koji su mislili da su nedodirljivi i koji svaku različitost smatraju prijetnjom za sistem, ne razmišljajući o temeljnim ljudskim pravima i zakonima koji ih uređuju. Ne smije pojedinac biti iznad zakona!
Prošle sedmice je na tvoj rođendan, 21. decembra, održana promocija knjige Major i Helena u hotelu Kristal u Beogradu. Tko su bile drage gošće i gosti?
– Knjiga Major i Helena, naš Skadar na Bojani kako sam je prozvala, pisana je godinu i osam mjeseci. Ugledala je simbolično svjetlost dana na moj 43. rođendan, a promociji su prisustvovale meni drage osobe iz zajednice, prijatelji, predstavnici Europske komisije u Srbiji, povjerenica za zaštitu ravnopravnosti, te predstavnici medija.
Treba uživati u sebi, a ne čekati pozne godine da bismo bili to što zaista jesmo
Tu večer, jednu od najljepših u mom životu, uljepšala mi je slika različitih ljudi, koji svi na jednome mjestu uživaju zajedno bez bojazni da će netko nekome nauditi. Niti će se oni koji su strejt “zaraziti” homoseksualnošću ili transrodnošću, niti će ovi drugi postati strejt. Šalim se, jer se nedavno u Srbiji pojavio samozvani doktor koji “liječi” te opake bolesti (smijeh).
Što misliš da objavljivanje knjige predstavlja za Srbiju i zašto smatraš da ju je bitno pročitati?
– Knjiga na pristupačan način pokušava dočarati unutarnju borbu trans* osobe u heteronormativnom svijetu i prvo njezinu samospoznaju, a kasnije i njezinu borbu da usprkos svim nedaćama ustraje i tom istom svijetu pokaže da to što je drugačija nije mana nego samo prednost. Knjigu treba smatrati priručnikom čija temeljna misao jest da ne treba kriti svoju prirodu i svoju različitost nego naprotiv, treba uživati u sebi, a ne čekati pozne godine da bismo bili to što zaista jesmo. Uvijek će biti komentara “objektivnih promatrača sa strane”, ali na vama je hoćete li živjeti u suglasju sa sobom ili ćete živjeti po njihovim savjetima o tomu što smijete, a što ne. Ako već niste pisali scenarij svog života, onda ga bar pokušajte režirati i biti u njemu glavna , a ne sporedna uloga.
Koji ti je dio knjige najemotivniji?
– Knjiga je prožeta, kao i sâm život, teškim ali i ugodnim situacijama koje bude razne emocije – od suza, preko knedle u grlu, do iskrenog smijeha. Nikoga ne ostavlja ravnodušnim, što smatram bitnim.
Jesi li imala dilemu prilikom donošenja odluke da tvoj život postane praktički javna stvar u sredini koja nije naklonjena LGBTIQ zajednici?
– Nekad je bitno staviti viši cilj ispred sebe. Odlučila sam svoj život izložiti “na pladnju”. Neke teške odluke moramo donositi, a ne živjeti u zoni komfora, gdje gubimo sebe uljuljkivanjem u trenutnoj komfornoj sredini. U iznošenju priče trudile smo se maksimalno zaštititi meni drage osobe, pogotovo moju djecu.
Zamisao knjige nije bila komercijalna dobit već upoznavanje javnosti s problemima LGBTQ zajednice
Knjiga je puštena u prodaju u početnoj nakladi od 20.000 primjeraka za područje Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Možemo li je očekivati u Hrvatskoj i hoće li biti raspoloživo internetsko izdanje?
– Meni, kao djetetu SFRJ, je nepojmljivo da između “nas” postoji jezična barijera. Da bi knjiga bila objavljena u Hrvatskoj potrebno je prevesti je na hrvatski jezik. Vrijeme će pokazati hoće li netko imati volje za to. Mnogo onih kojima bi ova knjiga pomogla bit će uskraćeni za upoznavanje s njom. Dotad, internetsko izdanje, kao i prijevod na engleski jezik su u planu u skorije vrijeme, i ono ovisi o izdavaču.
Ima li dosad kakvih reakcija čitatelj(ic)a?
– Ono što sam u ovih nekoliko dana čula jest da se knjiga čita u jednom dahu i da je prilično emotivna.
Misliš li da bi napisana knjiga mogla biti uvod za potencijalnu ekranizaciju?
– Rano je govoriti o tome. Sama zamisao knjige nije bila komercijalna dobit nego upoznavanje što većeg broja ljudi s problemima s kojima se LGBTQ zajednica svakodnevno susreće. Tomu u prilog ide i niska cijena knjige, kao i prodaja na svim kioscima širom gore navedene tri države.
Je li bilo kakvih zgoda tijekom nastajanja knjige i koliko je autoričin stil prilagođen tvojoj životnoj priči?
– Naša putovanja, što kod mame u starački dom, što odlasci u Smederevsku Palanku gdje sam provela djetinjstvo, bila su puna raznih zgoda koje su opisane u knjizi. Stil pisanja je vrlo zanimljiv i drži čitatelj(ic)e svo vrijeme prikovanima za knjigu. Pisana je kao kronologija događaja iz života, bez mnogo umjetničke slobode, što bi je možda malo vise romansiralo.
Možemo li knjigu Major i Helena smatrati kao još jedan korak prema većoj vidljivosti trans* zajednice među ostalim pripadnicama i pripadnicima LGBTQ zajednice? Koji su događaji posljednjih godina uopće bili važni za njih?
– O da! Knjigu treba doživjeti u tom svjetlu. Ona ne smije biti vlastita promocija. Ona treba napraviti most između LGBT i šire zajednice. U posljednje dvije i pol godine stalno pokušavamo podignuti vidljivost trans* zajednice koja je u okviru LGBTQ zajednice najnevidljivija. O nama se najmanje priča, a zapravo smo mi, trans* osobe, višestruko diskriminirane i na osnovi rodnog identiteta i na osnovi seksualne orijentacije.
Počeli smo 2014. s odvajanjem slova “T” iz “LGBT”, nastavili smo s raznim tribinama do prvog Transfrontala u petom mjesecu (prvi festival trans kulture, zdravlja, politike i aktivizma). Slijedio je Transpride u augustu 2015, koji je ove godine prerastao u Prajd Ponos Srbije. Dalje nastavljamo s aktivnostima i formiranjem prvog drop in centra za trans* i LGB osobe u Beogradu.
Helena je na kraju imala i novogodišnju poruku za nas: “Budite jake, rušite granice kao što ste dosad radile! Želim nam svima da ustrajemo u borbi za jednaka prava svih, bez obzira na bilo koje lično svojstvo. Sretna Nova godina!”.
