LGBTI aktivizam u Bosni i Hercegovini ima kontinuitet, i taj kontinuitet ide unazad dvadeset godina, koliko od napora brojnih organizacija, tako i pojedinaca/ki koji/e su uporno mijenjali/e ovo društvo nabolje. Vrlo je bitno za svaki manjinski pokret da arhivira, sjeća se i održava taj isti kontinuitet kako bi se ubijao dojam da stalno krećemo ispočetka.
Piše: Selma kešetović
Protest održan ispred Vlade Kantona Sarajevo 2017. godine bio je vrlo važan momenat za zajednicu, i za borbu za ljudska prava općenito, stoga smo razgovarali o tome kako su sudionici/ce doživjeli/e taj momenat i šta je on značio za budućnost. Protest se dogodio nakon što je prethodni protest protiv nasilja bio zabranjen od strane Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo, iako je ispunio sve uvjete. To je bila izravna diskriminacija LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini koji su, sa svojim saveznicima/cama i drugim manjinskim grupama željeli/e poručiti javno da nasilje nije dobrodošlo u Sarajevu i čitavoj Bosni i Hercegovini.
“Skup ispred Vlade Kantona Sarajevo 2017. godine je bio ključan zato što je tad pokazao da zabrane i kršenja ljudskih prava osoba koje pripadaju jednoj od najstigmatiziranijih društvenih grupa, ali i višegodišnji rad i iskustvo LGBTIQ aktivista_kinja mogu u sinergiji da okupe LGBTIQ osobe, aktivisti_kinje i saveznici_ce na jednom mjestu, kroz protest” rekla je Emina Bošnjak, direktorica Sarajevskog otvorenog centra.
Protest je bio i veliki bunt koji je sudionicima/cama ostao u sjećanju kao snaga koju su iskazali/e i koja je prijeko potrebna kako bi se razdrmali slojevi moći i zlouporabe iste u državi.
“Protest je u startu pokušaj sabotaže od strane nadležnih zbog zabrane kretanja planiranom maršutom, ali na svu sreću naša hrabrost je nadjačala njihove prijetnje jer ništa drugo do prijetnje nisu ti izgovori koji su tad bili koliko se sjećam par dana pred planirani skup, pa prebacivanje lopte s jednih na druge tj. sa Ministrarstva saobraćaja na MUP Kantona. Ali sve su to očajni potezi pojedinaca, ono što je važno jeste da se protest održao možda čak po meni na boljoj lokaciji, bubnjanje koje je uslijedilo nije moglo nadjačati naše uzvike tj. poruke nadležnima da se nasilje ne smije tolerisati”, kaže za lgbti.ba Jovana Boljanić, aktivistinja.
Za sve sudionike/ice ovo je bio i emotivan momenat koji je pratio i strah od neizvjesnosti i mogućih sigurnostih rizika koji su svaki od nas izvagali/e i preturili/e po glavi tokom neispavanih noći, i unatoč tome, izabrali/e otpor i solidarnost.
“Jako sam sretna i ponosna sad kad se osvrnem na taj period iako sam bila pod tenzijama nemirna brinući se da li će možda neko od učesnika s boravištem u Sarajevu biti izložen opasnostii dane poslije, a opet sve je to nebitno naspram radosti koju sam svojim prisustvom priredila mnogim LGBT prijateljima. Ja sam energična podržavateljica jer sam protiv nasilja, netrpeljivost, i mržnja je zlo koje se treba i mora iskorijeniti i dalje je tu u istoj mjeri razlika je samo što su se ohrabrili mnogi kojima je ova boorba neizmjerno važna”, dodaje Jovana.
U retrospektivi, protest je doprinio budućim borbama za slobodno okupljanje LGBTI osoba i manjinskih grupa. I samoj prvoj povorci ponosa upravo su prethodili ovakvi skupovi, šetnje i protesti, gradeći kamenčić po kamenčić uvjete da se povorka dogodi 2019. godine. Emina Bošnjak prepoznaje ovaj protest kao vježbu kontinuirane borbe za slobodu okupljanja:
“Mislim da je njegova najznačajnija zaostavština to što smo mogle vidjeti da su LGBTIQ zajednica i aktivisti_kinje bile_i žedni takvih skupova, i da će – samo ako malo dobiju vjetra u leđa – postati značajan glas u javnoj diskusiji o pravima lezbejki, gej, biseksualnih, transrodnih, interspolnih i queer osoba, ali i o slobodi okupljanja.”
Teologinja i aktivistica Tanja Grabovac, koja se bavi položajem LGBTI osoba unutar teološke, crkvene i religijske misli, smatra da bi bilo preotimistično govoriti o velikoj promjeni bh. društva od 2017. godine pa do danas, a kao pokazatelj za tu tvrdnju navodi izjave vjerskih zajednica, organizaciju kontra povorke u Sarajevu i komentare pojedinih političkih dužnosnika/ica, kao i komentatore/ice na društenim mrežama.
“S druge strane” navodi Tanja, “LGBTIQ zajednica koja postoji u BiH, ona jest dio BiH, ona je Bosna i Hercegovina također. Bez obzira što je mnogi doživljavaju kao nametnutu i zapadnoeuropski iskreiranu, ona je dio društva, ona je identitet Bosne također. Ona je naša, narodski rečeno. Ona je dio i crkve, i džamije i sinagoge također! Uspješna prva Povorka ponosa, rad i poboljšanje LGBTIQ prava, bolja umreženost aktivista, međusobna i internacionalna podrška, snaga aktivizma novih mladih koji dolaze – da, tu vidim mnoge pomake.”
Na kraju ne smijemo zaboraviti da je solidarnost upravo naša najveća prednost, kaže Jovana.
“Jako mi je drago što sam bila rame uz rame sa mnogim borkinjama koje nisu odustale ni poklekle pred brojnim preprekama. Podržavateljstvo je naše pogonsko gorivo, bićemo i dalje hrabre za sve što nam stiže u susret ubuduće.”
Solidarnošću i čuvanjem kontinuiteta borbe dajemo podstrek za pozitivne promjene u životima LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini, a i svim njihovim građanima/kama.
