Tekst i foto: M. Šimpraga
Izvor: Crol.hr
Treće po redu Lezbijsko proljeće u Srbiji proteklog je vikenda kulminiralo prvim Lezbijskim maršem ikad održanom u regiji, a na ovogodišnjoj je manifestaciji proslavljeno i 20 godina lezbijskog aktivizma u Srbiji uz gošće iz Europe i zemalja bivše Jugoslavije.
Sudionice prvog regionalnog Lezbijskog marša krenule su iz Pionirskog grada uz pjesmu, ples i jake policijske snage, koje su se pokazale nepotrebnima, jer uz neprimjereno dovikivanje pokojeg prolaznika nije bilo nereda. Lezbijski je aktivizam disao punim plućima na ulicama Beograda, no marš je ostao medijski nezamijećen ili prešućen.
Lezbijska revolucija jakih žena
Kako procjenjuju neke od sudionica, “nitko nije očekivao da lezbijke mogu učiniti ovo što se dogodilo. Ovaj je marš skriven i nepopraćen da se ne vidi koliko smo jake. Dogodila se lezbijska revolucija jakih žena. Šutnja u koju smo zakovane danas je postala pjesma. Nitko ne može poreći da se dogodilo”. Zahvaljujući Myriam Fougere, autorici dokumentarca Lesbiana, lezbijski je marš ipak zabilježen za nadolazeće generacije.
Pojedine su gošće Lezbijskog proljeća komentirale kako u njihovim državama “nema jačine lezbijskih pokreta”, te istaknule zadovoljstvo sudjelovanjem u Lezbijskom maršu uz komentar kako su “povorke u njihovim mjestima postale besmislene”. Beogradski se Lezbijski marš razlikuje od Pridea jer je “manje formalan, dolazi isključivo od strane žena, lišen je političkih interesa i kompromisa” istaknule su organizatorice.
U sklopu programa Lezbijskog proljeća bila je postavljena i izložba fotografija 13 lezbijki iz Srbije Minje Pavlović , izložba fotografija Svjetskog marša žena koja je feministički vodič kroz kulturološki diverzitet ženske borbe, te izložba organizacije za lezbijska ljudska prava Labris koja predstavlja osvrt na 20 godina Labrisovog aktivizma.
Prisjećanje na prvi beogradski Pride
Na filmskom su se programu našli Ima mjesta za sve nas u režiji Tanje Kuprešanin koji prikazuje kadrove i s prvog Pridea u Beogradu 2001, kad su aktivistkinje i aktivisti bili brutalno pretučeni. Također se mogao pogledati dokumentarni film Lesbiana – Parallel Revolution, autorice Myriam Fougere, koji svjedoči o stvaranju novih načina života u potpunosti fokusiranih na žene. Na programu je bio i film Volim SFK u režiji Ade Sokolović, koji prikazuje priču o ženskom nogometnom klubu SFK 2000, koji je niz godina jedan od najuspješnijih sportskih timova u BiH. Već 12 godina zaredom osvajaju titulu prvakinja države, imaju 11 igračica u A reprezentaciji BiH, najveću kvalitetu i i najbolje rezultate, no unatoč tome o njima se malo zna.
Održana su i dva okrugla stola. Na prvom je bilo riječi o romskoj lezbijskoj egzistenciji, a o svojim su iskustvima u povezivanjima i otporu govorile Tamara Mitić i Nadica Marinković. Na drugom, pod nazivom “Sestre autsajderice” govorile su Lepa Mlađenović, Zoe Gudović (Srbija), Marija Vuletić (BiH), Sanja Juras (Hrvatska), Clara Carbunar (Svjetski marš žena), Rajmonda Sybije (Kosovo) i Biljana Ginova (Makedonija). Aktivistice iz regije i Europe su govorile o povijesti lezbijskog pokreta u svojim zemljama, o uspjesima iz prošlosti, te o feminističkim vrijednostima koje unose u lezbijski pokret.
Glazbeni dio Lezbijskog proljeća održan je u jednom beogradskom gej klubu, a žene su zabavljali grupa Eloganc iz Slovenije, Psychos, ženski DJ duo iz Banja Luke, kao i Milica Lepotica i Ajvarče iz Srbije i Makedonije. Čitava je manifestacija završila u Centru za kulturnu dekontaminaciju čitanjem pjesama Čarne Ćosić.
Lezbijsko proljeće organizirala je grupa nezavisnih aktivistkinja, uz podršku Rekonstrukcije ženski fond, a u suradnji s Vješticama, BeFemom, Labrisom, Autonomnim ženskim centrom, Skuvarice, Foto studio Novi Diridžabl, Zvučna etnografija, People’s Hostel i Svjetskim maršem žena.
