Piše Emina Žuna
Još uvijek smo pod dojmom stravičnog masovnog ubistva koje se desilo u Orlandu prije tri dana i u kojem je ubijeno čak 50 ljudi, a još više ranjeno. Smatra se za najveći pokolj ovog tipa na teritoriji SAD-a u zadnjih 30 godina i sigurna sam da bi većina nas prije njega rekla da je nemoguće da se takvo nešto desi danas u Americi. Kao što to obično biva, medije su preplavili tekstovi koji su stvar posmatrali iz različitih uglova, dovodili su ubicu u vezu s ISIL-om i terorizmom, opet se otvorilo vječno američko pitanje o opravdanosti slobodne kupovine oružja, dodatno se rasplamsao i utvrdio islamofobični diskurs i potegla pitanja o konsekvencama američke vanjske politike, a veliki se broj tekstova bavi i likom i životom ubice Omara Mateena. Tako smo saznali da je bio američki državljanin, rođen 1986. godine u New Yorku od roditelja Afganistanaca, da je radio u privatnoj firmi koja se bavila obezbjeđenjem, da je iza sebe imao neuspješan brak jer ga je žena ostavila zato što ju je zlostavljao pa čak i da je možda bio gay jer je navodno posjećivao klub u kojem je izvršio pokolj. Osim toga, Mattenova bivša supruga tvrdi da je bio i psihički nestabilna, bipolarna ličnost.
Upravo me njen opis njegove ličnosti nagnao da se zapitam da li su njegove psihičke karakteristike bile povezane s njegovom homofobijom? Da li postoje ličnosti koje imaju psihološke predispozicije za razvoj homofobije i – ako postoje – koje su to karakteristike i kakvu ulogu u svemu tome imaju faktori okoline? U želji da si odgovorim na ta pitanja, obavila sam kratko istraživanje da saznam koje odgovore nudi savremena psihologija. Poražavajuća je činjenica da uopće nisam uspjela pronaći tako mnogo tekstova koji se time bave.
U tekstu koji nosi naziv Socijalna psihologija homofobije, autor Gregory M. Herek podsjeća na uvriježene načine kojima se objašnjava nečija homofobija. Tako se navodi klasično objašnjenje prema kojem su ljudi homofobni jer se plaše vlastite latentne homoseksualnosti ili zato što nisu dovoljno sigurni u vlastitu maskulinost, odnosno femininost. Također, Herek navodi kako mnogi LGBTIQ aktivisti vjeruju da homofobija potiče iz neznanja i da heteroseksualni homofobi trebaju upoznati ljude druge seksualne orijentacije da bi shvatili koliko su oni zapravo ‘fini’ i promijenili mišljenje o njima. Međutim, kako autor navodi, prvo je u konfliktu s dugim i ljudi koji se osjećaju ugroženi od lezbejki ili pedera neće uopće htjeti da ih upoznaju, a još manje da mijenjaju mišljenje i radije će ostati u ‘neznanju’.
U članku Lični korelati homofobije, objavljenom u Journal of Homosexuality (2008), spominje se skala HAS (Homophobia Attitude Scale) koja mjeri sklonost prema homofobiji i uzima u obzir karakteristike ličnosti poput empatije, religioznosti i načina suočavanja s realnošću, a sve u odnosu na različite kategorije spola i dobi. Dobijeni rezultati pokazuju da su žene manje sklone razvoju homofobnih stavova i ponašanja, nego muškarci i da je homofobija manja što je stepen sposobnosti za empatiju i tuđu perspektivu veći. Empatičniji ljudi su se ugodnije osjećali u prisustvu homoseksualaca i bili su spremni da se zalažu za njihova prava. Također, što je veći stupanj religioznosti bio prisutan kod osobe, utoliko se ta osoba manje zalagala za gay prava i osjećala se neugodno u prisustvu gay osoba. Mehanizmi kojima se homofobi koriste pri suočavanju s realnošću su većinom negativni i oni su više skloni su da se izoliraju i koriste metodu poricanja.
Stephanie Pappas u članku objavljenom u Live Science spominje nove studije koje se bave mentalnim stanjem homofobnih osoba koje odgovaraju na pitanje koje sam na početku sebi postavila, a to je da li homofobija može biti dokaz za postojanje određenih psiholoških problema. Na ispitivanju provedenom na talijanskim studentima, istraživačica Emmanuele Jannini je došla do zaključka da homofobi imaju viši stepen psihotizicma i negativne mehanizme suočavanja s realnošću. Psihoticizam kod homofoba predstavlja crtu koju karakteriše neprijateljstvo, bijes i agresija prema drugima. Homofobi koriste nezrele odbrambene mehanizme – impulsivne radnje, pasivnu agresiju i poricanje problema. Nisu u stanju da ostvare bliske i emotivne kontakte s drugim ljudima i odlikuje ih ustrašen i izbjegavajući stil vezivanja. Dakle, generalno se može reći da homofobi imaju niži stepen mentalnog zdravlja i da se homofobija uglavnom nalazi kod disfunkcionalnih osoba.
Na osnovu onoga što se može pročitati o Mateenovom životu, može se reći da odgovara takvom profilu homofoba. Ako uzmemo da su tvrdnje o njegovim posjetama gay klubu tačne, dolazimo do klasičnog objašnjenja latentne homoseksualnosti i njenog poricanja koje je naposlijetku dovelo do stravičnog čina. Čak i ako to odbacimo kao neutemeljene glasine, Mateen je prema riječima supruge i prije bio nasilan i sklon zlostavljanju, što znači i da nije bio u stanju da ostvari emotivnu vezu. Veoma je moguće da je pri tome koristio nezrele i negativne odbrambene mehanizme, a besmisleno bi bilo pomisliti da ga je odlikovala empatija. Tome treba pridodati faktore okoline. Psiholozi uvijek naglašavaju kulturološke i ideološke momente koji trebaju djelovati na osobu s homofobnom sklonošću, a njih je u ovom slučaju bilo napretek. U biti, ove studije potvrđuju ono što se i zdravorazumski moglo zaključiti i ne otkrivaju ništa revolucionarno novo, osim da je homofobija povezana sa određenim crtama ličnosti koje karakterišu disfunkcionalne profile, one s problemima u mentalnom zdravlju, ali koji nisu toliko alarmantni da bi zahtijevali tretman.
Međutim, čak kad se svi ti faktori uzmu u obzir i pobroje – Mateenove osobine ličnosti i problemi u funkcionisanju, konzervativna i religiozna patrijarhalna sredina čije je vrijednosti zagovarao, kritični stavovi prema američkoj politici koje je imao, islamistička ideologiju na koju je nasjeo, laka dostupnost automatskog oružja itd. – opet nije tako jednostavno razumjeti da je zaista bio u stanju da uradi nešto ovako stravično i pobije ovoliki broj ljudi. Iako nema puno smisla, za kraj ću napisati da se nadam da se ovakve stvari više neće ponoviti nikada i nikome te da će psiholozi sa svoje strane uraditi onoliko koliko mogu da ih preveniraju i spriječe.
