Nekada sam bio transfobični gej muškarac. U jesen 2011. sjedio sam u autu parkiranim ispred moje žute kuće u San Diegu sa prijateljem i pričao o zabavljanju i gej barovima i svemu što sam naučio o samom sebi otkako sam se javno autovao kao homoseksualac. U jednom trenutku počeli smo pričati o transrodnim osobama. „Znam da bih to trebao shvatiti zato što sam gej“, rekao sam, „ali jednostavno ne razumijem čitavu tu trans stvar. Zbog toga se osjećam tako čudno.” Sjetio bih se radne kolegice koja mi je rekla da se njen brat nedavno javno autovao kao transrodan i kako nisam znao šta reći na to. Sjećam se da sam zbijao šale. Sjećam se da bih se osjećao neugodno kad god bi transrodna osoba ušla u kafić. Zahvalan sam na činjenici da više nisam takva osoba, ali sam svjestan da još moram napredovati u tom pogledu.
Nešto se pokrenulo u meni kada sam čuo govor Lane Wachowski, suredateljke Matrixa, nakon dobijanja HRC Nagrade za vidljivost u oktobru 2011. godine. Po prvi put sam čuo kako transrodna osoba otvoreno govori o svom iskustvu i onda sam shvatio – s bolnom jasnoćom – da veliki dio LGBTQ zajednice, do koje mi je veoma stalo i kojoj dajem svu svoju energiju i rad, jednostavno ne shvata. Transrodni glasovi se ne čuju, a mnogobrojne neinformisane lezbejke, gejevi, biseksualne i queer osobe čine štetu transrodnoj zajednici, istovremeno tvrdeći da govore u njihovo ime. Samo zato što sam doživio jednu vrstu opresije ne znači da razumijem sve vrste opresija.
U svom govoru, Lana se prisjećala večere sa grupom prijatelja i nepoznatih osoba. „Tokom večere”, kaže ona, „nekoliko puta su me oslovljavali u muškom rodu ili nazivali jednim od braće Wachowski, ponekad koristeći pola mog imena Laaaaaaa kao neugodan most između identiteta, kao da nisu mogli ili htjeli vidjeti me onakvu kava jesam.” Ja sam bio isti kao te osobe, pomislio sam.
U tom trenutku sam shvatio da sam po prvi put osjetio privilegiju koju imam kao cisgender osoba – tj. kao neko čiji spol odgovara onome kako okolina percipira njegov rodni identitet. Poput neke vrste vjerskog preporoda, Lanina priča mi je otvorila oči prema svijetu i stvarnosti koje sam prije bio potpuno nesvjestan. Nisam mogao da ne vidim duboko ukorijenjenu rodnu binarnost koja svugdje okružuje transrodne osobe tjeskobom i strahom, pa čak i u queer zajednici.
Kada sam čekirao avionsku kartu u zračnoj luci kasnije tog mjeseca, nisam mogao dobiti dozvolu za ukrcavanje dok nisam kliknuo bilo muški ili ženski spol na zaslonu ekrana. Kada sam odlazio u javni wc, shvatio sam koliko bi mi bilo teško kada bi se ljudi oko mene pitali da li sam ušao u pravi wc. Kada sam pokazao svoju ličnu kartu na ulazu u bar, nisam se morao brinuti da li će me izbacivač optužiti da je lažna. Kada bih odlazio kod liječnika, nisam se morao pitati da li će liječnik znati kako da postupa sa mojim tijelom. Poput neke guste jutarnje magle, rodna binarnost je bila svugdje i osjećao sam se odgovornim kao nikada prije da se borim za trans zajednicu, koju sam godinama uključivao u akronim sa kojim sam se ja identificirao.
Za transrodne osobe nasilje je žalosna stvarnost. Imam prijatelja u medicinskoj školi u San Diegu koji me nazvao prošle godine nakon pohađanja predavanja o zdravlju transrodnih osoba. Gost predavač, liječnik koji radi isključivo sa transrodnim osobama objasnio je da često gubi svoje pacijente. „To nije zbog toga što umiru od bolesti”, rekao je“, „to je zato što trans osobe bivaju ubijene.” U izvještaju iz 2011. godine National Gay and Lesbian Task Force je zabilježio uznemirujući postotak diskriminacije transrodnih i rodno neodređenih osoba. 78% od 6450 ispitanika bilo je žrtva diskriminacije bar jednom u životu. Kada su u pitanju transrodne afričko-američke žene, diskriminacija je još ozbiljnija.
Kada je Obama u januaru ove godine držao svoj inauguracijski govor, queer osobe diljem zemlje su slavile činjenicu da je predsjednik SAD-a omogućio bračnu jednakost gej i lezbijskim parovima. Ipak, ja sam razmišljao – „Kako li se osjećaju moji trans prijatelji?“
Predsjednik Obama pozvao se na Stonewall – tu historijsku pobunu koja je promijenila tok queer historije u Americi – ali je zaboravio da spomene događaje koje su pokrenule hrabre transrodne žene poput Sylvie Rivere i Marshe P. Johnson, koje su zajedno osnovale Street Tranvestite Action Revolutionaries da bi pružale pomoć beskućnim trans ženama. Johnson je umrla 1992. godine u New Yorku, a njeno tijelo je nađeno kako pluta rijekom Hudson. Iako su postojali dokazi o uznemiravanju, policija je slučaj označila kao samoubitstvo i odbila da ga dalje istražuje. Slučaj je ponovo otvoren tek 2012. godine.
U svom eseju Crossing Gender Borders, Virginia Ramley Mollenkott piše sljedeće: „Jako je bitno da gej muškarci, lezbejke i biseksualne osobe priznaju naš transrodni pokret.“ Ja smatram da to nismo uradili. I nastavlja: „Činjenica da su feminizirani muškarci i butch lezbejke najugroženije među nama treba da nas upozori na činjenicu da se društvo brine manje o tome šta mi privatno radimo nego šta je izazov dugogodišnjim rodnim pretpostavkama.“
Kao queer osobe, izazivali smo rodne uloge i rodna očekivanja. Prljava mala tajna LGBTQ zajednice, koju ne želimo priznati, jeste da je pred nama dug put kako bismo osigurali inkluziju trans osoba u našu zajednicu. Dovodimo u pitanje našu predanost pravdi kada ne priznajemo da postoje članovi naše zajednice koje mi sami također ugnjetavamo.
„Da sam ostala nevidljiva, istina ne bi bila otkrivena, a ja to ne mogu dopustiti“, kaže jedan od likova u novom filmu Lane Wachowski. Mi zaista prečesto zaboravljamo naše trans članove_ice. Moramo cijeniti i slaviti smjele, jasne trans glasove, poput Laninog, Sylvijinog, Marshinog, ukoliko ikada želimo da vidimo svijet kao mjesto ljubavi i prihvatanja, za koji se borimo već desetljećima.
Prevele Amela i Sabina
The queer community has to stop being transphobic: realizing my cisgender privilege, dostupno na: http://www.huffingtonpost.com/todd-clayton/queer-community-transphobic_b_2727064.html
