Coming out samoj sebi desio se nekada u srednjoj školi. Iako nisam ništa konkretno ostvarila, tada sam shvatila da mi se podjednako sviđaju i žene i muškarci. Meni je to bilo OK. Znala sam se zaljubiti i u ženu i u muškarca, međutim, u tim srednjoškolskim danima nisam ženama ništa pokazivala tako da nisam ostvarila nijednu vezu sa ženom. Nisam nikome pričala o svojim osjećanjima jer tada to za mene nije bilo toliko značajno. Činjenica da sam biseksualna mi ni danas ne predstavlja problematičnu temu, iako mi je bila jako važna u trenutku kada sam počela o tome da razgovaram sa bliskim i bitnim ljudima jer mi je bilo važno kako će oni reagirati. Meni je, u suštini, sve što se dešavalo bilo OK i dok sam bila tinejdžerka imala sam osjećaj da je to tako sa svima, da je to najnormalnija stvar na svijetu – da ti se sviđaju i muškarci i žene.
Kasnije, kad sam počela da studiram, imala sam par ozbiljnih veza sa muškarcima. Svaka od tih veza je relativno dugo trajala tako da sam većinu odraslog života bila sa muškarcima. S njima uglavnom nisam razgovarala o svojoj biseksualnosti. Tek nakon što sam ostvarila prvi odnos sa ženom, u koju sam se bila jako zaljubila, počela sam shvatati da ću sa budućim partnerima o tome trebati razgovarati. Tako da je u mojoj posljednjoj straight vezi partner znao da sam biseksualna i otvoreno smo o tome razgovarali. Prvi odnos sa ženom ostvarila sam u inostranstvu i upravo ta sloboda vani me je ponukala da se ozbiljno pozabavim mogućnostima i poteškoćama veze sa ženom u našem društvu. Zapravo, tek nakon prvog zaljubljivanja u ženu sam shvatila da o tome želim i trebam pričati.
Općenito, prve reakcije svih mojih prijatelja na pomen odnosa sa ženom bile su pozitivne i znatiželjne, većina ih je mislila da je to seksi. Ali nisu pridavali previše pažnje mogućnosti da dvije žene stvarno uđu u ozbiljan odnos i u njemu budu dugoročno sretne. Iako se njima činilo da je to nešto što se samo jednom desilo i po svemu je bilo nebitno, meni je u tom periodu, koji je bio formativan na više načina, moja biseksualnost postala bitna. Tada kao da sam znala da će moja iduća veza biti sa ženom. Nekoliko mjeseci nakon što se moja najozbiljnija veza koju sam imala sa muškarcem završila, upoznala sam ženu s kojom sam započela moju prvu gay vezu.
Tada je počeo ozbiljan coming out drugim ljudima. Trajalo je to. Sa svakom bitnom osobom sam išla na kafu i ozbiljan razgovor. Rekla sam svim ljudima s kojima sam inače dijelila svoj privatni život. Ja sam imala potrebu da razgovaram, a s druge strane i praktičnu potrebu da prijatelje/ice upoznam sa tom osobom. Samo mi je jedna osoba rekla da joj to nije OK. Sve ostale su bile pune podrške i razumijevanja. Zapravo, većina je to primila kao informaciju, ne kao novost. Nisu bile u šoku niti su postavljale pitanja šta i kako. To je bilo dobro, jer sam ja shvatila da je bio pametan potez razgovarati i riješiti se neugode koja se polako počela stvarati zbog prešućivanja nečeg što je bitan dio mene. Odjednom se pojavila potreba da o tome razgovaram jer u našem društvu ljudi o tome malo razmišljaju i nisam znala šta da očekujem. Taj jedan prijatelj jeste imao negativnu reakciju. Nastavili smo se družiti i on je to prihvatio kao činjenicu, ali mislim da mu to intimno nije OK. Od tada o ovoj temi ne pričamo.
Sa starcima nisam nikada imala ozbiljan razgovor, ali nisam imala ozbiljan razgovor nikada ni po pitanju svojih veza sa muškarcem. Oni su svjesni moje biseksualnosti, ali ja svoje odnose sa partnerima/aca ne dijelim previše. Općenito, ne samo s njima. Vjerujem da će se vremenom pojaviti neko s kim ću željeti ostvariti nešto dugotrajno i značajno te ću tada morati o tome i razgovarati. Do sada su mi sve veze sa ženama bile kratke i u samim začecima, tako da nisam imala priliku da otvorim ozbiljan razgovor na tu temu. I o mojim odnosima sa muškarcima su malo znali. Ne zato što je to tabu ili se o tome ne razgovara, već zbog toga što su meni veze u mojoj intimnoj sferi i samo s nekoliko bliskih osoba o tome razgovaram. Iako su starci po prirodi stvari bliske osobe, ne mislim da je naš odnos manje kvalitetan zbog toga što ne dijelimo tu vrstu intime. Također ne mislim da je takav odnos uzrokovan biseksualnim identitetom, jer ni o partnerima nisam s njima razgovarala.
U mom životu postoji mnogo ljudi koji ne znaju da sam biseksualna, međutim to nema veza sa sakrivanjem seksualne orijentacije. Jednostavno s većinom ljudi s kojima dolazim u interakciju nemam potrebu da razgovaram o svom privatnom životu. Nisam osoba koja će taj identitet stavljati kao prvi, ne osjećam potrebu da svima dajem do znanja da sam biseksualna. Ako se nametne tema, ako me neko pita o tome – otvoreno kažem. Ni ja ne pitam ljude s kim se zabavljaju i kakav im je identitet, ako se zbližimo dovoljno saznat ćemo.
Moj život je na neki način podijeljen u dvije faze, prvu mogu okarakterizirati kao straight, a drugu kao lezbejsku. Većina lezbejki smatra da sam napravila taj prelaz i da sada nema povratka. Kažu da su i one nekada bile sa muškarcima. Ja ne vjerujem u to, i ne slažem se s ljudima koji smatraju da je biseksualnost nemoguća. Mislim da je iskreno moguće biti biseksualna osoba do kraja života i da nije potrebna promjena ili prelaz sa jedne orijentacije na drugu. Muškarci i dalje reagiraju tipično jer je većini ideja o dvije žene veoma seksi. Meni je ovaj stav problematičan jer donekle oduzima legitimitet ženskoj ljubavi. Mislim da većina njih potajno vjeruje da će sve žene na kraju završiti sa muškarcima. Što se mene tiče, ne zanima me da li nekome nešto smeta. Ako nekom biseksualnost smeta, to je njihov problem, ne moj. Ako se nekome nešto ne sviđa, ne moramo se družiti. Ne želim ikome da se pravdam i ne namjeravam to raditi.
Da li je lakše biti gay ili biseksualna osoba? Ma ni jedno ni drugo nije lako. Nije lako ni straight osobama. Mislim da je drama u glavi, i straight ljudi drame tako da je nemoguće generalizirati. Sve zavisi od osobe, ako je osoba pomirena sama sa sobom i osviještena, svoj će identitet nositi kao i sve ostalo u životu. To jeste teško u našem društvu, ali bi nešto drugo bilo jednako teško u drugom društvu. I iskreno me ne zamaraju ljudi kojima nije OK moj način života ili bilo čiji drugi. Samo sebi stvaraju frustraciju.
U svom životu sam dobivala više kritike i negativnih komentara po pitanju nekih drugih aspekata. U našem patrijarhalnom društvu, ljudi općenito imaju problem sa samostalnim ženama, tako da sam u komšiluku predmet ogovaranja jer živim sama i dolaze mi muškarci u goste. Ne šminkam se kada idem na posao i to je ljudima čudno. Sve ono što se ne uklapa u konstrukt žene i ženskog odskače i ljudima “smeta”. Tako da sam navikla na komentare, kritiku i otpor društva. Da ne spominjem širi društveni pritisak u vezi udaje i majčinstva.
Kada govorimo o društvenom diskriminiranju biseksualnih osoba, mislim da se slučajevi i iskustva razlikuju, kao u svemu. Sve zavisi s kim osobe dolaze u kontakt. Svi mi biramo odnose u koje ulazimo tako da tu vršimo selekciju partnera/ica, prijatelja/ica i sl. Ličnim primjerom možemo raditi na mijenjanju tih predrasuda. Postoji predrasuda da su biseksualne osobe promiskuitetne. Ja sam imala manje partnera/ica od većine osoba koje poznajem. Uglavnom sam imala duge veze tako da nisam stigla biti promiskuitetna. Ne vjerujem da bih i mogla. To je toliko lično i zavisi od osobe do osobe, uostalom kao i sa ostalim seksualnim orijentacijama. Ja nisam primijetila da su biseksualne osobe manje ili više promiskuitetne od ostalih ljudi.
Ne volim da se smještam u kategorije, čak se ne bih identificirala ni kao biseksualka. Često je ljudima bitna ta kategorija, čak i u zajednici postoje pritisci da se svrstavamo u kutije. Mislim da je to kontraproduktivno jer trebamo raditi na dekonstrukciji kategorija i ustaljenih, definiranih normi ponašanja. Zaljubljujem se u osobu, u ljudsko biće – sve ostalo je manje važno. Do sada sam imala veze sa veoma različitim tipovima ljudi. A da bih shvatila da me neko privlači, moram se sa osobom upoznati, makar do neke mjere. Zbog toga nemam šeme za jednu noć ili neke kratkotrajne odnose za koje unaprijed znam da neće uspjeti.
Kada mi se osoba dopadne, taj osjećaj nije povezan sa spolom i fizičkim karakteristikama. Ono što mene privuče je energija i intelekt, sve ostalo pada u drugi plan. Nije važna boja kože, visina, težina, spol… Dovoljno je da me osoba zaintrigira. Mislim da mi ta fluidnost jedino može biti prednost, a nikako problem u životu.
Tekst preuzet iz Čitanke LGBT ljudskih prava – 2. dopunjeno izdanje
