Piše: Nera Mešinović
Ovo je zaista bitan dan. Nikada ne možemo poništiti bol koji smo nanijeli, ali smo se ispričali_e i poduzeli_e mjere da se ispravi ta nepravda. / This is a truly momentous day. We can never undo the hurt caused, but we have apologized and taken action to right these wrongs. – Ministar pravosuđa Velike Britanije, Sam Gyimah
Početkom februara donesen je zakon po kojem je isprika za Alana Turinga iz 2013. godine za osudu po ukinutom zakonu protiv homoseksualnosti proširena na 15.000 ljudi koji su do 80-tih godina prošlog vijeka osuđeni po istom osnovu. Naime, argumentacija objašnjava kako čin više nije ilegalan i da su ranije osuđeni slobodni da predaju zahtjev Uredu za pomilovanje radi brisanja osude. Da podsjetimo, homoseksualnost je bila ilegalna u Velikoj Britaniji do 1980. godine, a sankcije su podrazumijevale zatvorsku kaznu do dvije godine ili hemijsku kastraciju i tretiranje hormonima. S obzirom na to da je zakon imenovan prema Alanu Turingu ( Turing's law), odlučila sam napraviti kratak osvrt na biografsku priču i komparativno prikazati načine na koje je govoreno o Turingovoj seksualnoj orijentaciji. Razlog tome je upravo donošenje navedenog zakona, ali i kraljičina posthumna javna isprika upućena Alanu 2013. godine. Zašto nam je to važno? Šta su takve odluke sposobne proizvesti?
Alan Turing je bio matematičar, kriptolog, i profesor na Oxfordu. Svi filmovi koji su navedeni kao izbor iz ekranizacija tematiziraju poziv u vojnu službu i prikaz zadatka zvanog Enigma. Drugi svjetski rat traje, Alan prihvata izazov da dekodira mašinu koja uslovljava komunikaciju među njemačkim naci operativcima. Pokušaj dekodiranja mašine traje dvije godine, a napetost raste iz trena u tren u posthumnim kalkulacijama, koje obećavaju da je ovakav pothvat skratio rat za dvije godine, i umanjio broj žrtava otprilike za 250.000. Nakon riješene nerješive enigme, Alan se bavio istraživanjem kako pomiriti logiku kao apstraktnu disciplinu sa praktičnim inžinjerstvom. Napravio je prvu verziju digitalne kompjuterske mašine, i omogućio nama danas beskrajni tehnološki napredak. Kreirao je test za mašinsku inteligenciju koji je i danas aktuelan. Godine 1952. je osuđen zbog “homoseksualnog čina” za “odvratnu nepristojnost” (“gross indecency”), te je nakon toga smatran kriminalcem. Čak su ga ispitivali radi sumnje u njegovu povjerljivost, iako je postigao tako mnogo radeći za tajnu britansku službu. Tokom suđenja, nijednom nije negirao niti izrazio žaljenje zbog počinjenog. Život Alana Turinga je prekinut samoubistvom u 42. godini – zagrizao je jabuku natopljenu cijanidom.
Kako je prikazivana njegova priča? Dokle se došlo sa senzibilizacijom prikazivanja LGBTI tema u filmskom mediju, i šta su lekcije koje možemo naučiti analizirajući četiri filmske trake koje nastoje ispričati priču o Alanu Turingu?
Breaking the Code (1996)
Homoseksualan sam. To bi me spriječilo da vodim ljubav s tobom. / I'm a homosexual. It would stop me making love to you. (47:23, Alan)
Film je dokumentarne prirode, nastao u produkciji BBC-a, ekranizirano u kombinaciji biografskog djela Andrewa Hodgesa i dramskog teksta Hugha Whitemorea. Film paralelno prikazuje detalje iz Turingovog života i detalje vezane za ranije spomenutu Enigmu. Već je objašnjeno na koji način je došlo do otključavanja mašinskog koda, no ono što zaista ostaje enigma je sam psihološki proces kroz koji Alan prolazi kao osuđenik zbog seksualnog čina. Film je svakako pokušaj pričanja takve jedne priče i ne trudi se sakriti detalje vezane za temu koja je do 80-tih bila tabu. Film također govori o tajnosti operacije koja je uslovila nedostupnost informacija o Turingovom životu. Glumac koji tumači glavnu ulogu je već od ranije poznat javnosti u Velikoj Britaniji, no Derek Jacobi, za one koji ga ne znaju, je samo sredovječni muškarac. U filmu, on je u odnosu sa mnogo mlađim muškarcem, što priziva antički stereotip o odnosu dva muškarca, gdje je jedan stariji, drugi mnogo mlađi. Christopher Reed u svom djelu Art and Homosexuality upravo tematizira koliko bi takvo postavljanje odnosa moglo negativno utjecati na sliku o istospolnim odnosima. Dodaje kako je koncept seksualnosti za Grke, postavljen u kontekst stariji muškarac-mlađi muškarac, nešto potpuno drugačije u odnosu na značenje seksualnosti za današnjeg čovjeka. Ovdje vidimo da gledanje uveliko zavisi od gledatelja_ica, od njihovog neposrednog znanja pri susretu s projekcijom filma. U kontekstu Velike Britanije, izbor Dereka Jacobija uveliko igra ulogu u postizanju normalizacije priče Alana Turinga, i mnogih drugih. No, u bilo kojem drugom kontekstu, slika govori puno više nego ime, i potencijalno donosi pogrešno zaključivanje, te kreira stigmu.
Enigma (2001)
Kažu da nisi više lud. / They say you're not crazy anymore. (44.25, Hester Wallace)
Enigma je prozno djelo Roberta Harrisa koje je ekranizirao Michael Apted, po scenariju Toma Stopparda 2001. godine. Film nam je zanimljiv za razmatranje jer tematizira upravo završetak Drugog svjetskog rata, a kao glavni protagonista postavljen je matematičar koji naposljetku razrješava problem dekodiranja njemačke naprave za kodiranje poruka Enigma. Narativ neodoljivo podsjeća na priču o Alanu Turingu, i u nekoliko navrata i sam pisac, kao i režiser, to i sami javno iznose. No, šta je drugačije?
Glavni lik je prikazan kao genije, a proces koji ga čini genijalcem, proces od mnogo neprospavanih noći, sati i dana i mjeseci rada na problemu ipak nije prikazan. Genijalnost se replicira, kako je prikazano, tek u odnosu sa državnim službenicima i pomagačima koje su uvijek i jedino žene. Bez prikazanog procesa kojim se dolazi do razrješenja problema dobijamo utisak nadmoćnosti karaktera i nemogućnosti da isto postignemo, a uz to film promovira mačo stav koji osvaja sve žene sa kojima dođe u kontakt, pri čemu nijedna od junakinja nema izgrađenu sliku, jedino u komunikaciji sa junakom saznajemo nešto o njima. Jericho je izgleda genijalac zbog akcija vlade i žena koje privlači. Prozno djelo po kojem je nastao film posuđuje mnogo elemenata iz biografije Alana Turinga, no u njegovoj verziji, pa potom i u Aptedovoj režiji, materijal je odličan sve dok se može napraviti preinaka koja odgovara heteronormativnom društvu. Dakle, materijal koji se koristi uključuje istinite detalje iz Alanovog života, poput tretmana sa psihologom i povratka sa liječenja, no ne vidimo ni u naznakama to da je Alan zaljubljen u muškarce. Naravno, glavni junak se ne zove Alan, nego Jericho, i postoji optužba da prejudiciramo zaključke, no izbor narativa i njegova ekranizacija je uveliko potvrdila dozvoljenu matricu snimanja filmova.
“Drži usta zatvorenim, tu si samo zbog šoua./Keep your mouth shut, you're only there for the show”, je rečenica iz filma, kojom se državni službenik obraća glavnom junaku, a možemo je primijeniti i na poziciju LGBTI osoba u filmskoj industriji.
The Turing Enigma (2011)
Film je nastao povodom jubileja – 50 godina od otključavanja Enigme. Priča prati detektiva koji dobija zadatak da otkrije i vrati nestalu poruku od matematičara, Alana Turinga. Motivacija za taj film, osim jubileja, nam nije jasna. Film je nekoherentan, jer je motivacija likova i njihovih akcija dosljedno nejasna. Negdje oko sredine filma, uvodi se scena vraćanja u prošlost, samim tim i Alan Turing, no to vraćanje ne pridonosi priči. Identiteti likova nisu nigdje otkriveni, a likovi imaju nedefinisane uloge u priči, pogotovo ukoliko zapravo moraju doprinijeti. Vrlo nevješta upotreba historijskog materijala za kreiranje dramskog plota. Film smo uveli u diskusiju zbog problematične scene u kojoj detektiv u jednom trenutku stoji gol, sa bejzbol palicom u jednoj ruci i pištoljem u drugoj. Muškarac koji sprečava da se istina o Enigmi iznese na vidjelo, je zavezan za krevet, okrenut leđima. Detektiv ga kažnjava seksualnim nasiljem, i daje prikaz koji se nikako ne može legitimizirati – stigmu o homoseksualnosti kao devijantnom i nasilnom, protuprirodnom ponašanju.
The Imitation Game (2014)
Svijet je neusporedivo bolje mjesto upravo zbog tebe. / The world is an infinitely better place precisely because of you. (1:41, Joanne Clarke)
Do sada, pregledom tri filma vidjele_i smo tri najočiglednija načina prikazivanja gej muškaraca. Prvi je slučaj odnosa stariji-mlađi, drugi je potpuno izostavljanje pomena o homoseksualnosti i zamjena heteroseksualnim ponašanjem, treći je strah od homoseksualnosti pa je tako scena koja je prikazana scena iz najgore noćne more. Da li je posljednja ekranizacija drugačija?
Priča počinje 1951. godine u Manchesteru, kada je Alan Turing optužen za homoseksualni čin i brutalnu nepristojnost. Vraćamo se u tren gdje policajac ispituje Alana čija je kuća opljačkana, no ovaj kroz ispitivanje progovara o svom ljubavniku. Tako saznajemo za presudu. No, režiser nas u tom momentu vraća u 1939. godinu i razvija priču o otkrivanju Enigme. Skoro čitav film ostajemo u tom malom kampu Berkeley, gdje na osnovu priče o otkrivanju Enigme, posmatramo Alana kako razvija odnose sa drugim likovima. Iz jednog takvog odnosa, sa kolegom iz tima, Johnom Caincrossom, njegova unutrašnja drama i proces autiranja su veoma dobro prikazani. Situacija je sljedeća: Alan se treba oženiti sa jedinom ženom u timu, da bi njeni roditelji imali opravdanje da joj dopuste da ode od kuće i radi na slučaju. Jedne večeri u kafani, kada proslavljaju zaruke, Alan sjedi sam za stolom u očigledno zabrinutom stanju. Caincross prilazi, sjeda, i pretpostavi da je Alan gej, što Alan potvrđuje. Caincross se na kraju filma ispostavlja kao ruski špijun, i iako to Alan Turing zaključuje, ne smije reći ni riječi o tome svom nadređenom, jer postoji prijetnja da će John naknadno iskoristiti informaciju o njegovoj homoseksualnosti. U tom trenu gledatelji_ce su suočeni sa iskustvom bivanja gej muškarcem u pedesetim godinama prošlog vijeka, što posljedično djeluje i na promišljanje o svakodnevnom iskustvu LGBTI osoba čak i danas. Dilema pred kojom se Alan Turing nalazi je nezamisliva za bilo koju strejt osobu. Narušiti sopstveni integritet i biti osuđen zarad nacionalne sigurnosti. To se ipak ne dogodi, stvar se rješava sama od sebe, a mi se vraćamo u 1952. godinu gdje Joane Clarke kao jedina prijateljica obilazi Alana i prikazuje nam muke koje uzrokuje hormonalna terapija na njegovom tijelu. Alan je frustriran jer mu lijekovi zamućuju mozak, i ne može razmišljati o digitalnoj kreaciji koju planira. Posljednja scena u filmu je retrospektivno vraćanje na proslavu otključavanja Enigme, a glas iz off-a navodi kako je 49.000 muškaraca u periodu između 1885. i 1967. osuđeno za isti čin. Film evidentno veoma dobro tematizira Alanovu homoseksualnost, bez ijednog prikazanog seksualnog kontakta, kao osobu sa sličnim problemima, potrebama i aspiracijama, kao i ostatak svijeta.
