U ponedjeljak, nakon projekcije filma Ja kad sam bila klinac, bila sam klinka gledatelji_ce su imali_e priliku da razgovaraju sa glavnom protagonisticom fima, Gordanom Mitrović Gocom.
Film je o Goci transrodnoj osobi koja živi u Beogradu, sa svojom kćerkom koja je zapravo njena sestrična. Goca odlučuje da svoj trideset deveti rođendan proslavi izlazeći na binu pred publiku i ispriča svoju životnu priču – Ja, kad sam bila klinac, bila sam klinka. Tekst za ovaj kabare napisala je Goca, uz pomoć dramaturginje Olge Dimitrijević.
Goca nam je još jednom otvorila svoju dušu i skreno govorila o svom životu prije, za vrijeme i nakon snimanja filma, tako je na pitanje publike koliko joj je ovaj film promijenio život i šta joj je donio odgovorila kako je film je za nju bio jedna vrsta odskočne daske u javnost, s obzirom da se njena vidljivost u javnom životu povećala, iako je prije suradnje sa redateljicom Ivanom Todorović njen život bio scena.
Jer ovo sam ja, ovo je jedan dio mene, i umjetničke slobode osobe koja živi na ivici društva u konstantnom sukobu sa društvom. Prije filma sam se bavila umjetnošću, radila sam kabare, trenutno pišem i knjigu, a bavila sam se aktivističkim radom, otvarala i učestvovala na mnogim modnim revijama.
Nakon snimanja filma Goca je osnovala udruženje Hestia, koje ima cilj da se bavi pitanjima trans osoba u Srbiji, ali ne samo trans osoba nego skupina koje su izolovane od društva. Nakon osnivanja udruženja dobila je dosta mailova od transrodnih osoba, kojima nastoji da pomogne na temelju vlastitog iskustva, i na taj način ih osnaži. Razlog što se odlučila na osnivanje ovakvog udruženja jeste i taj da ljudim iskreno pomogne, jer smatra da je jako bitno kome se obratiti za pomoć i savjet, kazujući da je iz vlastitog iskustva naučila da mnoge nevladine organizacije, aktivističke organizacije na trans osobe gledaju kao na izvor prihoda, stavku budžeta, jer su trans osobe dosta atraktivan proizvod.
Ukazala je i na to da su trans osobe izolovane od društva ali nerijetko i od LGBT zajednice, jer se ne ubrajaju ni u gejeve ni u lezbejke, pa se dešava da i onda kad su prihvaćene_ni mnogi ih gledaju kao jednu vrstu egzotike.
Trans osobe nemaju izbora, i moraju da prežive, pa tako mnoge rade kao seksualne radnice_ci , kao što je i sama Goca radila u prošlosti, koja ne želi da to krije, iako time ne želi da daje primjer mladima već da ih savjetuje da ukoliko mogu da to izbjegnu.
Film je dokumentarni, mada u njemu ima i nekih fikcija, kako bi se povećala socijalna osviještenos, a protagonistica nam je otkrila da materijal koji je sniman u toku dvije godine nije iskorišten u filmu. Kako je sama Goca rekla u filmu nije htjela da se prikaže egzotično onako kako se to obično očekuje od jedne trans osobe, sa šljokicama, perjem i izazovnom odjećom, jer mnogi trans osobe automatski smatraju i seksualnim radnicima_cama, nego je htjela da se prikaže jednostavno onakvu kakva zaista i jeste, kako kaže: Obična osoba, da se vidi da i trandže za doručak peku jaja, kobasice, kao svi judi… Smatra da je obično psihološka potreba trans žena da same sebi a onda i drugima dokažu da one u biti jesu žene, pa one upravo zbog toga pretjeruju sa šminkom, perjem i ostalim modnim dodacima koje koriste u svom izgledu.
Film je sniman u periodu od 2010. do 2012 godine, i tokom snimanja filma Goca se oblačila u mušku odjeću isključivo zbog potreba filma, također za vrijeme snimanja počela je s uzimanjem hormona na svoju ruku zbog toga jer je teško bilo doći do dobrog ljekara, no već sada Goca koristi hormone pod nadzorom privatnog ljekara. Iako joj dokumenti još uvijek glase u muškom rodu Goca planira i to uskoro da promijeni, jer se oduvijek smatrala ženom.
Gocin život nije bio nimalo lak, odrasla je u mnogočlanoj porodici, a nakon što se njena sestra preudala nastavila je brigu o svojoj sestričnoj Marini, koju smatra svojom kćerkom. Prije nego što je zakonski dobila starateljstvo nad Marinom, radila je sve muške poslove i bila Goran jer nije mogla da dozvoli da ona završi u domu, i to ne smatra žrtvom nego se ponašala onako kako bi se svaki roditelj ponašao u tom trenutku. Nakon dobivanja starateljstva, ona i Marina su se doselile u veliki grad, a kad je odlučila da kaže svojoj porodici kako se ona zapravo osjeća i tko je, jednostavno je to uradila sa spremnošću, kako je sama rekla: Da izgubim njih, porodicu ali da budem to što jesam, jer u momentu kada sam sebe prihvatiš onda nitko ne može da te obori!
Ovim filmom Goca želi da se ukaže na greške u društvu, a tu se prije svega misli na pogrešan odnos koji društvo ima prema trans osobama, da se sruše stereotipi i predrasude koje ima cjelokupno društvo i da se ukaže na probleme koji se odnose na različitosti odnosno na drugačije osobe, koje se nalaze na samoj ivici društva izolovani od sviju. Goca se nada da će doći do promjena koje se tiču kategorizacije, odnosno ukidanja kategorizacija za gejeve, lezbejke , trans i ostale, jer smatra da je bitno kakav je netko doista a ne kako ga društvo naziva, etiketira.
Film je na nedavno održanom DocuFestu u Prizrenu osvojio nagradu za nabolji bakanski dokumentarni film, a glavna protagonistica filma trenutno pored rada u svom Udruženju Hestia , priprema predstavu Ujka-baba koja će se javno izvoditi, piše knjigu, i priprema se za projekat Seven u kojem po prvi put sudjeluje trans* žena, te se priprema na ulogu babe u stvarnom životu s obzirom da je njena kćerka udata i trudna već dva mjeseca.
Piše Emina Velagić
