Svaka priča ima onoliko strana koliko u njoj ima glavnih likova. Ponekad čak i više, jer sporedni likovi, pa i statisti, imaju svoj pogled i mišljenje o onom što se dešava. Sve je to spojeno u jedno klupko, sa više različitih početaka i krajeva. Koju nit priče ćemo izabrati i početi je odmotavati, zavisi od nas samih. Sve su to istine protkane ličnim doživljajima učesnika/ca u priči. Baš zato što su lične, svaka je istinitija od druge, i svaka nudi drugačiju perspektivu i pogled na radnju priče.
Piše: Aida K.
Priča o životu LGBTIQ osobe – spoznavanju seksualnog i/ili rodnog identiteta, borbi za prihvatanjem od strane uže i šire okoline, porodice i prijatelja, zaljubljivanju u osobu istog spola, izgradnju doma i porodice s tom osobom – isprepletena je sa pričama svih osoba koje su, ili su bile, dio njenog života. Neke niti priče se nikada ne odmotaju, iako su sastavni dio klupka života.
Danas odmotavamo jednu od njih.
M. živi u malom mjestu, tipičnoj bh. mahali, gdje svako svakoga zna, i svako o svakome sve zna (ili barem želi da zna). Život dijeli i gradi sa svojim mužem od svoje 22. godine. Bili su zajedno kad su diplomirali, magistrirali, našli prvo zaposlenje (i svako koje je kasnije uslijedilo), kupili auto, i stan u kojem danas žive sa svoje dvoje djece. Kaže da ne voli da priča o svojoj porodici, osim ako je neko nešto direktno ne pita. Onda nema problem da odgovori. Ali ljudi obično ne pitaju direktna pitanja. Boje se odgovora, valjda. Boje se nelagode koja će im se kao ping pong loptica vratiti u trenutku kad shvate da je pitanje uzvraćeno odgovorom, odnosno nelagodom koju su na nju mislili zalijepiti „škakljivim“ pitanjem.
Ali, ovo nije priča o njoj, niti o njima. Iako je i njena, a i njihova.
Ona i njen muž imaju po jednu sestru, ali njena djeca imaju tri keke (tetke). Pitanje „Kako je to moguće?“, uvijek objašnjava kroz blagi osmijeh. „To je vrlo jednostavno! Zato što sestra moga muža ima partnericu s kojom i živi.“ Od uže porodice, samo oni znaju za njihovu vezu, pa će ih, kaže, zvati Keka I. i Keka A.
Sa Kekom I, muževom sestrom, ima vrlo blizak odnos. Na zajedničkom druženju su upoznale (današnju) Keku A. Kaže da joj je čudno bilo samo to što se Keka I. tu večer malo više smješkala, i malo manje reagovala na njihove interne šale. Kasnije je shvatila da je prvi put vidjela u društvu nekog ko joj se sviđa. Nekog ko je uspio da je učini toliko nervoznom da je pokušavala to da sakrije. Gledala je kako raste njihova zaljubljenost i ljubav. Kako godine pletu mrežu njihove veze koja je postajala sve čvršća i sigurnija. Vidjela je da je to veza kao i svaka druga – autentična, jer spaja živote dvije jedinstvene osobe, sa individualnim karakterom, prošlošću, manama i vrlinama; ista kao druge, jer i ako plivate u bazenu ljubavi morate raditi na tome da se zadržite na površini, baš kao što to zahtijeva partnerski odnos.
Zato joj prihvatanje njihove veze nikada nije bilo upitno. Baš kao što joj nije bilo upitno da li će one njenoj djeci biti „keke“.
Iako svjesna okoline u kojoj živi, pogleda i ogovaranja svega i svakoga ko imalo strši od zlatne većine, to nikada nije pokolebalo njenu odluku. Čini se da je ona iz svog života davno iskinula pitanje „šta će narod reći?“. Kaže da i ne razmišlja o tome. „Sad kad pokušavam da se sjetim, niko mi nikad nije postavio direktno pitanje zašto moja djeca njih obje zovu kekama. Možda je bilo „čudnih“ pogleda, ali nikad pitanja. Pretpostavljam da su neki i bili znatiželjni na spomen „dolaze nam keke“, ali ne dovoljno i da nešto pitaju“, govori kroz smijeh, i odmahujući rukom dodaje: „A ja zaista i ne pokušavam to „keke“ ljudima objašnjavati, ako ne pitaju direktno.“
Kaže da je njeno iskustvo pokazalo da ljudi vrlo rijetko postavljaju direktna pitanja. Misli da oni više vole da stvaraju svoje verzije priče, a odgovor na direktno pitanje bi im bio spoiler, odnosno uništio bi im interesantnost priče. „Možda ih neki ljudi ne postavljaju zato što ih jednostavno i ne zanima ništa više. Tako me moja vrlo bliska prijateljica jednom pitala da li I. i A. žive zajedno. Naravno, rekla sam da žive, i to je bilo to. Ništa je više nije ni zanimalo, jer joj uopšte nije big deal što su dvije cure u vezi.“
Međutim, ima i onih za koje misli da se ne usuđuju pitati ništa dodatno. „Na prošlom kćerkinom rođendanu, jedna mama me pitala koja od njih je moja, a koja od muža sestra, jer je čula da moja djevojčica obje zove keka. Rekla sam samo da je Keka I. od muža sestra, a da moja sestra nije mogla doći. I to je bilo to, ne osjećam potrebu odgovarati na pitanja koja nisu postavljena“, objašnjava ponovo kroz smijeh.
Kaže da ona njihovu vezu ne naglašava posebno. „Kao što i ne naglašavam to da npr. moja sestra ima muža. Ne vidim potrebu za tim. Samo mi je važno da moja djeca znaju da im je i A. tetka, da prihvataju to kao prirodno nešto, jer to i jeste. Tako se ponašam i postavljam od početka. Keke dolaze za Novu, ili za Bajram, ili mi idemo kod njih, i djeca to prihvataju sasvim normalno. Moja djevojčica od 6 godina mi još nikad nije postavila pitanje zašto i A zove kekom. Jednostavno, to je njoj normalno, jer je ona dio njenog života od rođenja. Jedno što pita jeste zašto i Keka A. nije mogla doći, npr. kada Keka I. dođe sama. Nije joj neobično što žive zajedno, niti što imaju samo jednu spavaću sobu i slično. Još uvijek mi nije postavila neko tako „neobično“ pitanje, što ne znači da neće. Ali, ako mama i tata, ili keka i tetak, mogu da žive zajedno, onda mogu i njih dvije. Ako muža moje sestro zove tetak, onda ne vidim razlog zašto i A. ne bi zvala tetkom.Vrlo kratko i jednostavno!“
U trenutku dok to izgovara, kao da shvata koliko su njene rečenice bile energične, i izgovorene u jednom dahu. Zastaje na trenutak da popije gutljaj pića koje je konobar već davno donio. Čini se da preslušava u glavi ono što je ispričala. Pogled koji joj je odlutao na nekoliko trenutaka vraća meni, i govori „Ovo sve što sam rekla zvuči vrlo jednostavno, pojednostavljeno, kao da nam je baš normalno sve to… da ne pravimo big deal oko toga… I upravo je to tako. Djeca su mi veoma sretna što imaju nekoga kao što je Keka A. u svom životu. Ona je jedno predivno, pospano biće, koje moja djeca zaista vole. Apsolutno uživaju igrajući se s njom. I to je najvažnije.“
Ostala sam još nekoliko trenutaka u razmišljanju o tome gdje je odlutao njen pogled, šta je sve vidio, preko kakvih situacija iz prošlosti je preletio da bi se vratio ponovo na ono što je najvažnije. Ali, možda je to neka druga nit priče koja još uvijek čeka da je neko počne odmotavati.
