Piše: Mirza Halilčević
Da li je najava povorke ponosa urušila branu akumulirane netrpeljivosti u bh. društvu, a LGBTI zajednica se našla kao idealno žrtveno janje? Koliko su elastične granice tradicije i da li povorka zaista predstavlja kulturni šok bh. društvu? Vrijedi li učitavati druge nepravde pored onih koje doživljavaju LGBTI osobe i da li je to pravi način prioretiziranja stvari u našem društvu? Da li se ukazivanjem podrške održavanju povorke ponosa ustaje protiv svih nepravdi, oblika nasilja, te na taj način čuva dostojanstvo demokratskog društva? Ovo su samo neka od pitanja koja je otvorila najava povorke ponosa. O njima smo razgovarali/e sa psihologinjom Irenom Knežević, mirovnjakinjom i aktivisticom Valentinom Gagić i socijalnom pedagoginjom Majom Đukanović.
“Kolektivna reakcija na vijest o povorci ponosa, dok nam u društvu skoro bez ikakve reakcije prolaze nepojmljivi i često krajnje uznemirujući fenomeni, mora biti signal za ozbiljnu krizu svijesti u kojoj se već decenijama nalazimo. Frustracija uslijed nemoći da se na zadovoljavajući način promijeni svoj položaj, podstiče pojedinca, pored ostalog, da nezadovoljstvo ventilira kroz otvoreno iznošenje stavova unutar dostupnog javnog prostora u kome nalazi svojevrsni privid slobode i važnosti. Nekritički i bez cenzure svaki stanovnik BiH postaje poznavalac materije i analitičar aktuelnih zbivanja”, objašnjava psihologinja Irena Knežević dodajući: “Povorka je naročito zgodna jer se, s jedne strane radi vulnerabilnoj populaciji koja ne predstavlja realnu opasnost, a s druge će joj se pripisati podrivanje temelja patrijarhalnih praksi koji nas, plemenski vjerujemo, drže na okupu, što je formula idealne žrtve, nalik onoj iz doba progona vještica. Uklonite li iluziju poretka u kojem je vođa uvijek upravu i država nas štiti od neprijatelja, a ne od same sebe, što bi naša trebalo da uradi, kolektiv će imati da se suoči sa realnošću u kojoj su nam neprijatelji glad, nepismenost i masovno iseljavanje onih koji su to već uvidjeli”, zaključuje ona.
Održavanje povorke ponosa predstavlja test u pravom smislu te riječi. Ne samo da će se preko ovog događaja ispitati vjerodostojnost bh. politike i njenih demokratskih narativa, već i spremnost građana/ki da žive demokratiju i sve njene principe. Nemali broj građana/ki nije imao strpljenja čekati povorku ponosa, te je unaprijed iskazao svoju nespremnost i negodovanje u vezi sa održavanjem povorke ponosa. Kako na takve reakcije gledati objašnjava Maja Đukanović, socijalna pedagoginja.
„Skretanje pažnje na prava marginalizovanih skupina vodi nas ka ukazivanju na veće podjele. Obzirom da smo mi već podijeljeni na mnogim različitim osnovama, pa još kad se doda podjela na one koji podržavaju povorku i one koji je ne podržavaju, stičemo utisak da obični čovjek u potpunosti gubi empatiju, te da čak iskazuje agresiju. Takav način razmišljanja javnosti vodi ka većoj deprivaciji sloboda. Ono na čemu bi se trebalo raditi jeste empatija. Prosječni građanin/ka nema kapacitete da obuje tuđe cipele, jer su mu i njegove tijesne i žuljaju ga/nju. Empatično društvo se gradi dijalogom i samo kao tavko može biti iskreno i dugotrajno“, objašnjava Đukanović.
Da je najava povorke ponosa aktualizirala brojna pitanja, koja ne samo da se odnose na prava LGBTI osoba, nego i mogućnosti zajedničkog koegzistiranja u bh. društvu, dokazuju i brojni komentari mnogih građana/ki. Najava ovog događaja polarizovala je reakcije građana/ki, te su se posljednjih mjesec dana mogli čuti ekstremno nepodržavajući komentari koji su više nalikovali govoru mržnje nego općem uskraćivanju simpatija. Za neke od takvih zatražena je i reakcija odgovornih institucija. S druge strane, ni komentari podrške nisu izostali. Između ovih rekacija našli su se i diplomatski odgovori, oni koji načelno prepoznaju legitimitet okupljanja LGBTI osoba i izražavanja zahtjeva. No, ostaje da se vidi ko će svojim dolaskom na povorku ukazati podršku organizatorima i LGBTI osobama. Ono što ohrabruje u svakom slučaju jesu i reakcije nekih od zastupnica iz Skupštine Kantona Sarajevo koje će, kako kažu, stati rame uz rame sa LGBTI osobama. Neke od njih su: Vildana Bešlija (Naša stranka) i Segmedina Srna (Socijaldemokratska partija), dok se neke, poput Bilsene Šahman (Savez za bolju budućnost), i dalje pitaju čemu potrebe za javnim paradiranjem.
Valentina Gagić Lazić, dugogodišnja mirovnjakinja i aktivistica, objašnjava kako nerijetko odgovore na pitanja koja ne razumije traži u svojoj kćerki, mladoj glumici Nikolini Gagić. Kako kaže, Nikolina je na pitanje zašto bi podržala povorku ponosa kazala kako će uvijek dići glas za one koji moraju biti tihi. Valentina ponosno zaključuje kako određene odgovore upravo možemo potražiti u dragim osobama.
“Društvo je licemjerno i traži krivca u drugom i drugačijem, bez doticanja suštine. Bitno je da smo glasni. Da znamo silno da mrzimo, a koliko će to daleko ići, nije ni važno. Svjesno govorim u prvom licu množine. Govorim o nama… iako znam mnogo više sjajnih ljudi, koji, ako ne podržavaju povorku ponosa, recimo, žive svoje skromne živote kako najbolje umiju bez da se stavljaju u ulogu žrtve, bez da sve rješavaju govorom mržnje ili nasiljem. Da nisu LGBT osobe, bilo bi nešto drugo na meti, sasvim sigurno. Važno je da razgovaramo sa sobom, da uđemo u samu srž vlastitog bića, dok ne pronađemo smisao vlastitog života. A kada to postignemo, onda nam životi drugih neće biti predmet pažnje“, objašnjava Gagić.
Povorka ponosa je, između ostalog, i sjajan primjer koji pokazuje kakvu to kulturu dijaloga njeguje bh. društvo. Jedna ovako nesvakidašnja tema na prilično dobar način mjeri sposobnost konstruktivne razmjene mišljenja u odnosu na stvari sa kojima se nužno i ne slažemo. Ne mora svako neslaganje da podrazumijeva i govor mržnje, niti se, uostalom, govor mržnje treba tolerisati. Štaviše, treba ga se sankcionisati, baš kao što se i oni koji uživaju političke privilegije trebaju pozivati na odgovornost u skladu sa etičnošću pozicije i funkcije koju obavljaju.
Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.
