Većina država, pa tako i Bosna i Hercegovina, kada je u pitanju poštivanje i zaštita ljudskih prava LGBT osoba, olako pristaje na zabranu diskriminacije i kriminalizaciju zločina iz mržnje, jer uvođenjem ovih odredbi ili zakona u svoje zakonodavstvo, prije svega, osigurava zaštitu svih svojih građana_ki, a smatra i da se time u potpunosti pokriva i obezbjeđuje zaštita i poštovanje prava LGBT osoba. Nerijetko se dešava da se nakon ovakvog prvobitnog interesa za zaštitu LGBT osoba i njihovih ljudskih prava, države iznenade i počnu pružati veći otpor kada se postave pitanja proširenja ostalih ljudskih prava dostupnih cisrodnim heteroseksualnim osobama. Kada LGBT osobe zatraže, na primjer, omogućavanje pravne regulacije prilagodbe spola ili još ekstremnije, uvođenje registrovanog partnerstva za istospolne parove ili gej brakove.
U kontekstu tradicije i društvenog prihvatanja LGBT osoba, registrovano partnerstvo i brak imaju simboličnu dimenziju. Registrovano partnertsvo omogućava istospolnim parovima da svoju zajednicu života učine još ozbiljnijom, te je na neki način približe tradicionalnom shvatanju braka kao trajne i društveno priznate zajednice života i ljubavi, te im nudi pravnu sigurnost i priznavanje pojedinih prava koja proizlaze iz braka. Brak, pored simbolike koju ima u tradicionalnom smislu, za LGBT osobe, ukoliko im je omogućen, ima i veći značaj kao izraz volje i odlučnosti države da u potpunosti izjednači sve svoje građane_ke, kao i da poštuje i štiti sva ljudska prava bez diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Proširivanje prava na brak na LGBT osobe predstavlja se kao kruna dugogodišnje borbe za jednakost i ljudska prava, pobjede nad dugogodišnjom netolerancijom, homofobijom i diskriminacijom, te priznanje da LGBT osobe oduvijek postoje u društvu i da nisu prijetnja, nego punopravni stvaraoci_teljice njegovih tradicionalnih i moralnih vrijednosti.
Ali i pored simbolike koju sa sobom nosi brak, za sve parove pa tako i istospolne, u svakodnevnom životu je mnogo bitnije da im bude dozvoljeno da posjećuju svog partnera_icu u bolnici, da mogu naslijediti imovinu jedno drugoga, te da mogu socijalno osigurati svog_ju partnera_icu i zajednički stvarati život i domaćinstvo bez straha da će im to jednoga dana biti oduzeto samo zato što nemaju određeni papir. U BiH ovakva prava uživaju i osobe u heteroseksualnim vanbračnim zajednicama nakon 3 godine zajedničkog života, i ne postoji nikakav pravno ili moralno relevantan razlog zašto se ova prava ne bi mogla proširiti na istospolne zajednice koje ispunjavaju taj zakonski rok.
Za razliku od Bosne i Hercegovine, u kojoj se, da bi se radilo na uvođenju registrovanog partnerstva ili proširivanja prava na brak ili vanbračnu zajednicu na LGBT osobe, prvo mora raditi na implementaciji postojećeg zakonodavstva i suzbijanju netolerancije, ksenofobije, diskriminacije i nasilja, u ostalim zemljama regiona već se uveliko radi na donošenju zakona koji bi omogućili priznavanje zajednica života istospolnih partnera.
U susjednoj Hrvatskoj prvi zakon koji reguliše registraciju i prava istospolnih zajednica donesen je 2003. godine i samo je parcijalno uređivao njihova prava, te se sada u saradnji sa Ministarstvom uprave RH već radi na izradi novog zakona koji bi obuhvatao i štitio više prava LGBT osoba (kao što su pravo na obiteljsku mirovinu, pravo na podjelu imovine nakon rastave, pravo na posjećivanje u bolnici, pravo na odluku o partnerovom životu u slučaju neke nesreće, usvajanje djece), ili bi čak išao i na potpuno izjednačavanje registrovanog partnerstva s brakom. Procjenjuje se da bi ovaj zakon u primjeni mogao biti do kraja 2013. Slovenija je prvi zakon kojim su se regulisale istospolne zajednice donijela već 2005., da bi ga izmijenila već 2006. proširujući obim prava registrovanih istospolnih partnera na sva prava koja pripadaju bračnim partnerima, osim prava na usvajanje djece. Već 2009. vlada Slovenije najavila je rad na proširenju prava na brak i na istospolne partnere, a ove godine u aprilu je i odobrila nacrt zakona o istospolnim brakovima. Ukoliko zakon uskoro bude usvojen, Slovenija će postati prva država centralne Europe koja je odobrila sklapanje istospolnih brakova koji su potpuno pravno jednaki sa heteroseksualnim brakovima. A i u Crnoj Gori i Srbijiove godine su pokrenute inicijative za usvajanje zakona o registrovanom partnerstvu. Inicijativu za legalizaciju gej brakova u Skupštinu Crne Gore uputio je čak sam crnogorski ombudsman, na prijedlog LGBT foruma Progres, a Inicijativa ima za cilj da istospolnim parovima obezbijedi prava iz oblasti rada i socijalne politike u situacijama sa kojima se susreću u svakodnevnom životu. U Srbiji se također očekuje da će ove godine u skupštinsku proceduru ući model zakona koji je Labris sastavio 2010. godine i koji je prvo bio predstavljen LGBT organizacijama i zajednici kako bi se potvrdila saglasnost sa predloženim modelom, kao i ljudskopravaškim organizacijama zbog neophodne podrške, te da će se organizovati javno čitanje, kada će se prijedlog zakona predstaviti narodnim poslanicima_ama u skupštini Republike Srbije.
Na Balkanu je uobičajena stvar da se bivše republike članice SFRJ, a danas suverene države susjede ugledaju jedna na drugu kada je u pitanju kreiranje politika i zakonodavstva, te praćenje svjetskih primjera uvažavanja, poštivanja i zaštite ljudskih prava, što možemo pripisati kako jednakoj političkoj pozadini iz koje ove države dolaze, tako i efikasnosti ispunjavanja preuzetih obaveza i blizini predviđenog pridruživanja države susjede EU. Uzimajući u obzir pozitivne primjere kojima je okružena, realno je očekivati da se i u Bosni i Hercegovini počne intenzivnije raditi na poštivanju i zaštiti prava njenih LGBT građana_ki, kao i da vlasti Bosne i Hercegovine u skorije vrijeme zauzmu jasan stav i poduzmu adekvatne mjere borbe protiv ksenofobije i netolerancije svih vrsta, te prepoznaju i registruju prave tradicionale vrijednosti: toleranciju i ljubav.
Piše Vladana Vasić
