Neformalna druženja LGBTI osoba i njihovih roditelja pokazala su se kao uspješna formula za pokretanje dijaloga i jačanje međusobnih odnosa. O tome kako proces suočavanja i zbližavanja može biti i zabavan, čitajte više u tekstu.
Piše: Mirza Halilčević
Mnogo je izazova sa kojima se suočavaju LGBTI osobe. Brojni su oblici političkog neprepoznavanja i nepriznavanja LGBTI građana/ki kao jednako vrijednih u društvu. Diskriminacija, nasilje, emocionalno ugnjetavanje, diskretni pritisci, prijetnje, komentari, nemogućnost ostvarivanja partnerskih prava samo su neki od njih. Neki izazovi ne prestaju odrastanjem i sazrijevanjem. Jedino se načini i strategije nošenja sa diskriminacijom i pritiscima eventualno mogu unaprijeđivati. No, malo šta može kompenzirati značaj i nedostatak roditeljske podrške u periodu traženja, otkrivanja i konačnog autovanja LGBTI osoba.
Hrabra grupa majki i njihove LGBTI djece, 19. oktobra okupila se na drugom po redu neformalnom druženju u prostorijama Sarajevskog otvorenog centra. Sada već znatno opuštenije, gošće su u prostoriju ulazile sa osmijehom, glasno pozdravljajući i grleći prisutne. Atmosfera koja je vladala podsjećala je na filmska praznična porodična okupljanja. Iako nije pravljen selektivan odabir, dogodilo se da su ovom susretu od roditelja/ki prisustvovale isključivo majke.
Neformalnost ovog događaja učinila je da prisutne/i samoinicijativno krenu pokretati teme diskriminacije u društvu. Mame su dijelile svoja iskustva suočavanja sa homoseksualnim i trans identitetom svoje djece, te su govorile o pritiscima sa kojima su se suočavale. Razgovor je tekao spontano, bez ikakve moderacije, a teme su se nizale same od sebe. Govorilo se o značaju povorke ponosa, o učešću roditelja/ki u istoj, o medijima i izvještavanju, o važnosti osvještavanja uloge roditelja/ki u životu LGBTI osoba, kao i o strahovima, ali i slavljenju uspjeha. U razgovoru su učestvovali sve/i, i majke i djeca. Susretu su prisustvovali i oni roditelji čija djeca nisu mogla doći, kao i LGBTI djeca čiji roditelji eventualno nisu spremni da dođu. To je bio prostor solidarnosti, razumijevanja i ljubavi, baš kakav porodični prostor i treba biti.
Okupljanje roditeljki i njihove LGBTI djece obilježeno je i gledanjem filma Neizgovoreno, režiserke Elme Islamović. Film koji prati susret LGBTI aktivistkinje Nere Mešinović i njene mame se pokazao kao pravi pogodak, obzirom da je tematski, a i kulturološki uspio otvoriti brojna pitanja odnosa roditelja i njihove LGBTI djece.
Prostor organske podrške kreirane unutar ovakve grupe, mogao bi biti resurs, pa i kompenzacija, za sve one koji unutar svoje porodice nisu naišli na razumijevanje, bilo da su to LGBTI osobe ili njihovi roditelji. Nerijetko i sami roditelji prolaze kroz proces coming out-a, te ne postoje adekvatni servisi koji bi zadovoljili specifičnost ovih emocionalnih potreba. Upravo bi neformalna okupljanje roditelja LGBTI osoba barem dijelom mogla odgovoriti na te potrebe. Roditeljski coming out podrazumijevao bi autovanje – priznavanja LGBTI djeteta, kao i vlasitite uloge roditelja u takvim okolnostim – okolini i društvu. Često ni same LGBTI osobe, uz svu potencijalnu ljubav koju osjećaju prema svojim roditeljima, ne mogu razumjeti njihovu poziciju, te je s tim u vezi i za samu identifikaciju, prepoznavanje i dijeljenje iskustava, potrebno da se razmjenjuju slična iskustva prevazilaženja izazova.
Roditelji/ke koji/e su uzeli/e učešće u prvom i drugom susretu zasigurno su pomjerili/e granice vlastitog razumijevanja svoje LGBTI djece, pa i drugih LGBTI osoba, kao i svoje pozicije roditelja unutar takvih okolnosti. Iako ovakvi susret ne nude univerzalne odgovore na pitanja koje sigurno da svaki/a roditelj/ka inidividualno ima i propituje, oni nude sigurne uslove za traganje za odgovorima, a LGBTI osobama omogućuju da nađu svoj prostor u kojem će živjeti rasterećeno, sa osjećajem vrijednosti koji zaslužuju. Roditeljska ignorancija, kao i uskraćivanje podrške ponekad može nanijeti veliku štetu LGBTI djeci, bez obzira koliko ista ponekad bila odrasla, zrela i samostalna. U to ime, bitno je imenovati roditelje ambasadore koji će pokazati drugim roditeljima, onima kojima malo treba ili onima koji nisu sigurni kako – da je moguće voljeti svoju LGBTI djecu bez obzira na sve, iskreno, dostojanstveno i promišljeno.
