Piše: Selma Kešetović
Vrlo je skliska i fluidna definicija draga. Njegovo postojanje seže duboko u povijest, ali često ostaje nejasno gdje su njegovi precizni rubovi, kao i njegova politička subverzivnost. Da li drag queens mogu doprinijeti feminističkoj borbi i zašto su drag kings nevidljivi? Tu se još postavlja pitanje odnosa transrodnosti i drag performansa, posebno nakon što je nedavno došlo do transfobičnih, ali i patrijarhalnih komentara oca Drag Racea i višegodišnjeg drag performera, RuPaula, kada je rekao da biološke žene, kao i transrodne žene koje završe tranziciju, ne mogu da se bave dragom – drag je rezerviran samo za muškarce (što je malo iznenađujuće ako se sjetimo da je krilaticu “rođeni/e smo nagi/e, i sve ostalo je drag” skovao upravo on). Ako su samo muškarci pogodni za izvođenje draga, onda je ovo zabava samo za dječake (iako to RuPaul naziva odbacivanjem maskuliniteta) – ne dolazi do rušenja rodnih binarnosti, a rod je ponovno sveden na spol.
Koliko u ovom kontekstu drag queens u pop kulturi pomažu, a koliko odmažu borbi transrodnih osoba, pitali/e smo Liama Isića, aktivistu iz Sarajeva. “Drag perfomans uveliko može doprinijeti borbi transrodnih osoba. Rekao bih da se može koristiti kao sredstvo rušenja binarnih podjela, na način ismijavanja svega onog što nam je nametnuto, pa tako i roda. Međutim, korištenje ove vrste performansa kao sredstva rušenja binarnih podjela mora da bude perfektno osmišljeno, kako ne bi došlo do kontraefekta, odnosno do još većeg produbljenja patrijarhata, binarnih podjela i do stvaranja još jače veze izeđu roda i spola. Činjenica da pravila u Miss Gay America podrazumijevaju da se drag queens ne smiju podvrgavati bilo kakvim hirurškim zahvatima u području ispod vrata, te da ne smiju koristiti hormonalnu terapiju, ukazuje na sve ono što se kosi sa uvjerenjima transrodnih osoba, upravo iz razloga što se stvara jaka veza između spola/tijela i roda. RuPaul’s Drag Race je na skoro isti način izazvao burnu reakciju od strane queer populacije tako što je organizirano takmičenje pod nazivom ‘Female or Shemale’, a cilj je bio da takmičarke pogode da li su osobe koje su prikazivane na slikama cisrodne žene ili drag performerke. Korištenje termina ‘shemale’ smatra se uvredljivim terminom za trans osobe, isto kao i termin ‘tranny’, te su se povodom tog takmičenja oglasili/e mnogi/e transrodne/i aktivisti/kinje, kao i Gay & Lesbian Alliance Against Defamation, kako bi ukazali na transfobičnu poruku koje je to takmičenje iznijelo. Problem u toj priči nije samo u pogrdnom nazivu, nego i u sadržaju takmičenja, gdje se opet naglašava bitnost tijela u određivanju roda, tako da su takmičarke na osnovu izgleda osoba određivale koje osobe su cisrodne žene, a koje drag performerke. Ovi primjeri su dovoljni kako bi prikazali koliko drag performans može biti poguban za rušenje binarno-rodnih barijera. Nažalost, mnoge osobe ne znaju razliku između transrodne žene i drag queena, te se ovakvim istupima u drag performansu pravi još veća konfuzija, umjesto da drag performans posluži kao sredstvo nebinarnosti, koje odvaja drag performans od trans identiteta.”
Sa feminističkog stajališta, srbijanska aktivistkinja Zoe Gudović također smatra da drag queens mogu biti momenat umjetničke intervencije gdje se igramo sa zadanim ulogama i propitujemo ih, ali mogu imati kontraefekat ako nisu izvedene na politički subverzivan način: “Jako je problematično imati muškarce koji pored svoje privilegije da budu muškarci, čak i kada uđu u makar i zabavan čin da budu žene, koriste tu mogućnost na skroz pogrešan način. Obično podsmjehujući se ženama, karikirajući svakodnevnicu i opet stavljajući žene u stereotipne pozicije u koje nas već uguravaju. Ja znam da se uloži veliki napor da smisliš kostim, koreografiju, šminku i ceo set, ali priče koje čujem od tih performera su nekad toliko glupave, prazne, površne i diskriminišuće da se zapitam: koji je ku… sve ovo?“ No, dokaz da to nije uvijek slučaj, naglašava ona, su performerke Markiza de Sada i Dekadenca.
Zoe već dugo pak koristi drag king formu da se izrazi u odnosu na patrijarhat i propituje šta to znači biti muškarac. “Ja sam uz taj svoj drag identitet Zed Zeldić Zed uspela da vidim koje strahove sam potisnula ili šta mi je kao ženi potrebno da imam bolje uvide u društvo i društvene odnose. Jedna obična vežba očima otvorila je moje oči. Muškarci obično gledaju gore ili u oči, dok žene obično gledaju u pod, zato što je lakše da se skoncentrišu na brige i obaveze. E, to, su mali koraci, ali ogromni za sticanje samopouzdanja, osvajanje prostora, sveta i centralnog mesta.”
Kia Kiai, također povremena drag king performerka, misli da se pitanje nevidljivosti drag kingova nalazi i u društvenoj prihvatljivosti muških rodnih odlika kod žena u svakodnevnom životu i na ulici, dok muškarac, čim obuče suknju, biva drag. Pitanje je da li je ženski rod sveden na razinu spektakla na što Kia promišlja da je više opterećen slojevima zadanih rodnih odlika dok muškarac to nema, i smatra se ozbiljnijim. To i dalje ne znači i on nije natovaren slojevima maskuliniteta, ali ti slojevi su se manje proučavali čak i od strane feminizma. Na maskulinitet je masovnije stavljena lupa tek novijeg datuma, dok su feministice do sada uglavnom morale da shvate sve načine na koji ih patrijarhat opresira i šta to uopće znači biti žena.
Umjetnička drag skupina iz Zagreba, House of Flamingo, ovaj problem vidi kroz više razina. “Pitanje nevidljivosti drag king performerki osnovano je na više razina. Elementarno je, naravno, ono heteropatrijarhalne nevidljivosti žena i stvaralaštva žena kroz čitavu povijest, pa tako i unutar kulture i izvedbenih umjetnosti. Drag king performeri trenutno, za razliku od drag queens, nisu prepoznati i valorizirani u mainstream pop kulturi jer za početak iza sebe nemaju mašineriju kakva je postala RuPaul's Drag Race. Rekao bih da je dodatni razlog u tome što su drag king izvedbe dosta često znatno više politične. Muškarcima je u društvu puno više toga dozvoljeno nego ženama, tako da se drag kingovi u svojim izvedbama češće referiraju na komplicirane društvene odnose, očekivanja i rodne uloge. U tom kontekstu njihove su izvedbe sigurno na osobnoj i političnoj razini snažnije, no radi se već u startu o konceptu koji širem spektru publike neće biti toliko interesantan i atraktivan za večer u klubu uz pivo”, rekao nam je Marino Sorel.
House of Flamingo zna šta govori – kada su gostovali/e u Sarajevu na Merlinka festivalu, publika je bila očarana izvedbama draq queensa koje su uz pjesme Whitney Houston, Lady Gage, Fergie i slično imale scenske nastupe koji su uključivali teatarsku šminku, te dobro poznato rodno ponašanje koje i same pjevačice imaju na bini. Njihova postavka broji brojne performere, koreografe/kinje i stiliste/kinje, ali nijednu ženu koja je na scenu izašla u dragu uz elaboriran nastup na pozornici, zbog čega i sami izražavaju žaljenje i želju da im se takva žena javi. Trans osobe, pak, mogu opet ostati kratkih rukava, jer po riječima Sorela, oni/e rade veliku potporu LGBTI zajednici, ali činjenica je da mainstream publika bolje prihvaća drag nego što prihvaća transrodne, biseksualne i gej osobe jer drag ima element scenskog nastupa koji može izvati smijeh i odobravanje, iako su u drugačijim okolnostima posrijedi sasvim drugačija osjećanja. Podsjetimo se, prije samo deset godina, regionom je harao trend imitatora folk pjevačica za koji se može raspravljati koliko su bili drag, koliko su bili camp, ali služili su kao jeftina zabava – muškarac koji podražava ženu na način na koji se taj rod ubrzo ismijava, a performer se mora ograditi od bilo kakve veze sa LGBTI zajednicom. Kalimero, sarajevski imitator u to doba, rekao je u javnoj emisiji “nisam žena, hvala bogu”. Sa jedne strane, na queer festivalima je predstavljao svoju “imitaciju” Selme Bajrami kao queer akt, a sa druge, za drugu javnost, najavljivao je ženidbu sa svojom djevojkom i svoje performanse nazivao poslom.
Marino također bez rezerve smatra da je drag feministički čin: “Drag je u svojoj osnovi feministički čin, već po tome što podrazumijeva identitetsku transformaciju u odnosu na ono što je uvriježeno društveno poimanje roda, spola te očekivanih rodnih uloga. Ljudi zaboravljaju da se rodni identitet stvara kroz svakodnevni život i ulaskom u drag u raznim, pa čak i običnim situacijama: od odlaska na posao do spremanja za večernji izlazak ili sastanak. Sve to uključuje složene svjesne i nesvjesne procese kojima se rod razvija i ustoličuje kroz odjeću, frizuru, šminku, gestikulaciju i ekspresije – i to često potpuno drugačije u različitim prilikama. Drugim riječima, svi mi radimo drag svakodnevno, te kreiramo rodni identitet kroz ekspresiju rodnih i drugih uloga”.
Miloš Urošević, iz svoje pozicije radikalnog feministe, plaši se da rod, iako propitan ili ironiziran – ostaje. “Radikalni feminizam teži ukidanju roda, a drag je priča o rodu; bilo bi jako dobro da drag kao umetnost dovodi u pitanje samo postojanje roda, ali ja se bojim da kod draga rod i dalje postoji. iako ga drag mijenja, on je i dalje tu.”
Priča o fluidnosti roda bi trebala biti temeljna priča na kojoj drag umjetnost počiva. I kao bilo koja druga umjetnost, ukoliko nema jasnu političku subverzivnost svoga djela, ostaje na razini jednokratnog kič iskustva koje ne čini da konzument/ica sa performansa izađe sa malo drugačijim rasporedom značenja i pojmova unutar svijesti. Nadamo se da će nam to pokazati prva bh. drag skupina – kada ju budemo imali/e.
