Mislim da sam prvi put poželjela poljubiti djevojku sa 14, 15 godina. Bile smo prvi ili drugi razred srednje, bila je moja najbolja prijateljica i imala je stvarno lijep oblik usana. Nisam joj nikada rekla. Nas dvije jesmo imale poprilično otvoren odnos i mogle smo pričati o svemu, ali se naše prijateljstvo zasnivalo više na poštovanju tuđeg, nego razmijenjivanju mišljenja, jer je ona bila poprilično religiozna i tradicionalna i sušta suprotnost meni i mojim super liberalnim stavovima i potrebi da prkosim svemu. Ona je čak i neke bezazlene stvari doživljavala kao strašni izlazak iz svojih okvira i kada bi izašle navečer i ja bih nam, naravno, jer meni nikako to nije bilo „ofirno“, uzela cigarete ili naručila đus votku ili tako nešto, ona bi bila sva uzbuđena i vesela, ali bi odmah počela da se okreće oko sebe kao da je stid da je neko ne vidi. Mislim da je imala osjećaj da nešto strašno i nedopušteno radi. Nikako nisam mogla zamisliti da joj jednom prilikom, onako neobavezno, kažem „Hej, M., ja ponekad želim da te poljubim. Šta ti misliš o tome?“
Iskreno, nisam znala ni šta ja mislim o tome, tako da razgovor sa njom sigurno ne bi pomogao, pa sam, u nedostatku druge mogućnosti, prvi razgovor obavila sama sa sobom. Mislim da se do tada nisam bila susrela s pojmom biseksualnosti, znala sam šta znači biti lezbejka ili gej, ali, s obzirom da sam išla u osnovnu školu koja možda nije bila zvanično vjerska, ali je bila pod nadzorom vjerske institucije i da nam ni u srednjoj školi nisu spominjalni ni homoseksualnost, ni biseksualnost, nisam znala da postoji mogućnost da se nekome sviđaju osobe oba spola. Tako da sam jedan dan, nakon što sam se vratila iz škole, sama sa sobom vrlo detaljno izanalizirala i razmotrila mogućnost da sam lezbejka i došla do zaključka da još uvijek nisam jer sam uglavnom imala simpatije muškog spola, kao i da me veza ili fizički kontakt sa ženama ili muškarcima, u tom periodu, pretjerano ni ne zanima, a da je to što se dešava samo logična stvar znatiželje i da je ljudska priroda takva da eksperimentišu i propituju sami sebe, da se to, sigurno, dešava svima i da će se iskristalisati s vremenom ili dok se zaljubim. S obzirom da je moja porodica poprilično liberalna, i na neki način operisana od religije, imala sam sreću da nikada nisam smatrala da su homoseksualne osobe bolesne ili izopačene, ali do tada nikada nisam ni imala dodira sa bilo kim ko se tako javno izjašnjavao. Jedini negativani zaključci, do kojih sam u tom procesu samoispitivanja svoje seksualne orijentacije došla, bili su da će, ukoliko u budućnosti shvatim da ipak jesam lezbejka, biti jako teško živjeti sakrivajući da nekoga volim i koga volim, kao i vrlo nesretna činjenica da ću to morati jednom saopštiti roditeljima. Nakon toga, nikada nisam nešto pretjerano razmišljala o definisanju svoje seksualne orijentacije.
Nevjerovatno, ali istinito, u tom srednjoškolskom periodu, stvarno sam imala želju, da sebi dok „budem spremna“ za to dozvolim eksperimentisanje i da tek nakon što budem sigurna odlučim šta sam, jer sam bila veliki pobornik ideje da ljudi ne treba da se sputavaju ni u čemu što ne šteti drugima. I dalje to mislim, samo što je u međuvremenu neko eksperimentisao sa mnom, pa sam shvatila da to i nije tako zabavno i da se u odnose sa drugim osobama želim upuštati tek kad budem sigurna da mi se neka osoba sviđa.
Kada mi se prvi put ozbiljno svidjela djevojka, imala sam već 20 godina i bila sam upoznata sa svim varijantama seksualne orijentacije, ali ni to nije pomoglo da odmah shvatim šta se, ustvari, dešava. Upoznale smo se prilikom jedne moje posjete gradu u kojem ona živi, kada smo izašle u većem društvu zajedničkih prijatelja i, sjećam se da je meni strašno išla na živce ta djevojka koja je svaku rečenicu počinjala sa ja i provela većinu vremena buljeći u mene. U tom trenutku, stvarno, nisam pomislila da bi mi se mogla svidjeti. Međutim, sutradan smo razgovarale i razgovarale i to se tako nastavilo sve dok ja nisam otputovala nazad kući, a poslije i preko interneta. Sve se, naravno, i završilo samo na priči, što je super, jer sada u njoj imam stvarno dobru prijateljicu, ali je napokon pokrenulo moje samoispitivanje koje je dovelo do toga da danas, iako mrzim definicije, mogu samu sebe identificirati i povezati sa drugim meni sličnim osobama, za što smatram da je bitno za razvoj moje ličnosti, da znam da se ono što ja proživljavam i osjećam dešava i drugim osobama i da to nije nešto što svi prerastu, a samo sam ja zaglavila u tom nekom periodu.
Ne znam, ne mogu reći da sam taj prvi put bila oduševljena činjenicom da mi se sviđa osoba istog spola, ali nisam bila ni užasnuta. Jednostavno sam znala da osjećam nešto i da to nešto nije eksperiment, proizvod vremena, prostora ili okolnosti, već da ima veze sa osobom koju upoznajem i koja me privlači, kako psihički, tako i fizički, bez obzira na njene spolne karakteristike.
Prvi put sam se zvanično outovala svom najboljem prijatelju. Osjećala sam nešto što je bilo u svakom pogledu lijepo i pozitivno i nisam željela da to držim u sebi. Sjećam se da smo sjedili u mom najdražem kafiću kad sam mu saopštila da mi se sviđa jedna djevojka i da me je bilo nevjerovatno strah njegove reakcije. Na sreću, moj strah je bio bezrazložan jer me je on apsolutno podržao. Ne znam da li je bio svjestan koliko mi je to bilo bitno i koliko mi je značilo što postavlja pitanja i želi da vidi kako ona izgleda i što me savjetuje, jer je on ekspert (čitaj ženskaroš), a ja ne znam sa ženama. Znam samo da je to što me je on podržao i način na koji je to učinio, najviše doprinijelo mom pozitivnom prihvatanju sebe, jer mi je u tom trenutku trebala jedna osoba kojoj je stalo do mene i sa kojom provodim vrijeme, koja će činjenicu da mi se sviđa osoba istog spola prihvatiti kao nešto stvarno i ne dovoditi u pitanje moje osjećaje i uvjeravati me da je to faza koja će proći, jer su to većinom mislile neke ostale meni bliske osobe koje su od samog početka bile upućene u cjelokupnu situaciju i koje su čak i prije mene primijetile da se nešto dešava. Moja tada jako dobra prijateljica smatrala je da je riječ o nečemu što je nastalo u jednom okruženju i što će me proći čim se vratim u svakodnevni život, ukoliko počnem izlaziti sa nekim dečkom kojem sam se tada sviđala. Naravno, ništa od toga se nije desilo.
Uglavnom sam i ja u početku vjerovala da se radi o once in a lifetime događaju, moje prihvatanje same sebe nikako nije prošlo baš toliko glatko kako izgleda. Čak i kada mi se po drugi, pa čak i treći put zaista svidjela druga djevojka, imala sam periode kad sam vjerovala da umišljam, kad sam bila ljuta na sebe što bih zbog svog eksperimentisanja mogla povrijediti nekoga, kad sam se plašila i razmišljala, što i danas najčešće radim, kako će to utjecati na moju porodicu, na moje prijatelje, na prijateljicu koja mi je jako bitna, a koja, i pored što zna da mi se sviđaju i djevojke, smatra da se radi o više izolovanih slučajeva koji ništa ne znače, pa i na mene samu kada ne budem mogla osobu do koje mi je stalo držati za ruku na ulici i poljubiti na javnom mjestu. Imala sam čak i neke, za mene koja sam apsolutni ateista, neobične napade religioznosti od „bože nemoj da je to to“ do „bože molim te da je obostrano“, iako je možda malo apsurdno moliti tamo nekog boga/višu silu da podrži tvoju lezbejsku vezu kad se sve religije koje poznaješ o tome izjašnjavaju kao o pogubnoj bolesti koja će unišititi svijet. Pokušala sam stvarno da to u potpunosti izbacim, ali je nekako čisto ljudski i jače od mene da, kad nešto nije u mojim rukama, i ja pribjegavam tome da prebacim teret na neku višu silu i molim se čudu.
Ono u što sam sigurna jeste da nemam više nikakvih nedoumica, više mi nije neobično kada mi se svidi neka djevojka, ne smatram da sam zbunjena, da se nalazim u nekoj čudnoj fazi i da će me to proći na kraju. Ne obazirem se na komentare da ću na kraju završiti u vezi sa muškarcem ili da, s obzirom da mi se ne sviđaju pretjerano ženstvene djevojke, to znači da sam strejt. Ne sviđaju mi se ni pretjerano muževni dečki, da li to znači da sam lezbejka? Ja znam da ukoliko pored neke osobe imam leptiriće u stomaku, ukoliko volim provoditi vrijeme sa tobom osobom i ako želim da bude moja u svakom mogućem smislu, da je to osoba sa kojom želim biti. Isto tako, znam da ta osoba može biti i muškog i ženskog spola, kao i da je pored nekih osobina i, manje više, fizičkog izgleda koje ta osoba treba da posjeduje, njen spol i način na koji ga ona sama doživljava i izražava, izražava također jedna od stvari koje me na toj osobi privlače. To me čini biseksualnom osobom. To me isto tako čini osobom koja se sa drugim osobama povezuje na osnovu onoga šta one njoj u emocionalnom, psihičkom i fizičkom smislu predstavljaju.
Danas sam u potpunosti sigurna da je, ako se meni sviđa i privlači me druga osoba ženskog spola, to proizvod stvarnih i ozbiljnih emocija i znam da je ta osoba ona sa kojom želim razviti dublji emotivni i fizički odnos.
Kako znam? Mogu vam nabrojati hiljadu i jednu manu na tom licu i reći da ono pripada najljepšoj ženi na svijetu. Bez razmišljanja.
V.V., 22
Tekst preuzet iz publikacije Više od etikete. O ženama koje vole žene.
