Piše: Emina Žuna
Foto: independent.co.uk
Prošle sedmice smo na portalu prenijeli/e da je jedna epizoda serije Black Mirror, San Junipero, nominovana za dva Emmyja. Uz tu vijest, ukratko je prepričana radnja spomenute epizode, uz informaciju da je iskorištena i za najavu pete sezone serije Orange is the New Black.
Svi/e oni/e koji/e su barem djelimično upoznati sa ove dvije serije, znaju da se radi o serijama koje na prvu nemaju baš ništa zajedničko. Prva je britanska sci-fi serija smještena u blisku budućnost koja nam predstavlja distopijsku viziju te iste budućnosti što je najčešće posljedica razvoja tehnologije. Drugim riječima, serija postavlja ozbiljna pitanja o stvarnom napretku koji nam ta tehnologija donosi. Druga je žanrovski drama smještena u ženski zatvor u sadašnjosti i s tehnologijom nema nikakve veze. I jedna i druga su veoma kvalitetna i inteligentna ostvarenja u okvirima svojim formalnih zadatosti i opredjeljenja. Međutim, ono što ipak povezuje OITNB i ovu epizodu Black Mirrora jesu kompleksni ženski likovi i emotivno-seksualni odnosi koji se uspostavljaju među njima. O seriji Orange is the New Black, njenim formalno-stilskim karakteristikama, te protagonistkinjama i njihovoj evoluciji, pisala sam početkom prošle godine, osvrnuvši se na, tada aktuelnu, treću sezonu. Ovaj put mi preostaje da se djelimično osvrnem na drugu seriju, tj. njenu epizodu San Junipero.
Svaka epizoda Black Mirrora, naročito zadnja iz treće sezone, je ekstremno inteligentno urađena i predstavlja priču za sebe. Međutim, iako su neke od epizoda intelektualno zahtjevne, one ni u jednom momentu ne prestaju biti zabavne i napete. To ovu seriju čini unikatnom, a njenom autoru Charlieju Brookeru osigurava kultni status. Pri tome je treća sezona najobimnija do sada i ukupno sadrži šest epizoda od kojih je svaka malo remek-djelo, iako moram priznati da mi se nakon odgledane sezone upravo epizoda San Junipero izdvojila kao favorit. Uopće me ne čudi da je nominovana za nagrade, kao ni to da su je iskoristili za najavu cijele sljedeće sezone OITNB. Radi se naprosto o genijalnoj epizodi o kojoj se može pričati na više načina i kojoj možemo različito pristupiti. To može biti prvenstveno impresionistički i emotivno, a može i više racionalno sa svim intelektualnim implikacijama koje podrazumijeva. U nastavku ću pokušati da je predstavim na što jezgrovitiji način.
Zamislimo ne tako daleku budućnost u kojoj je tehnologija još više uznapredovala nego danas. To nije teško obzirom da se ona razvija nevjerovatno brzinom i čak se i mi koji smo u tridesetim godinama dobro sjećamo vremena prije interneta. Jer to nije bilo tako davno, iako se čini tako. U toj bliskoj budućnosti ljudi mogu da uživaju u virtualnoj stvarnosti u još većoj mjeri nego mi danas. Mogu direktno učestvovati u njoj, osjećajući pri tome sve tjelesne senzacije kao da su u realnosti.
Nakon toga zamislimo realnost staračkog doma/bolnice u budućnosti. On je luksuzan i komforan, smješten u prirodi i iz njega se pruža predivan pogled. Ali i pored toga, u njemu i dalje caruju starost, smrt, tuga i bol. U njemu su smješteni/e starci/ice na samrti i starci/ice u posljednjim fazama terminalnih bolesti. Upravo je tim starcima/icama u našoj bliskoj budućnosti omogućeno da jedan dan u sedmici uživaju u virtualnoj stvarnosti San Junipera smještenog u godinu prema njihovom odabiru.
Šta je San Junipero? San Junipero možemo posmatrati simbolički – on može biti metafora mladosti, zdravlja i sreće, a može biti i stvarno primorsko mjesto koje živi ljetnu sezonu i u kojem je svaki dan zabava. Tu su svi/e mladi/e i zdravi/e i žive samo jedno – provod. San Junipero možemo posjetiti u različito doba i odabrati različitu deceniju, ali zanimljivo je da naše protagonistice najčešće odabiru osamdesete godine, tačnije 1987. godinu. Osamdesete godine su inače generacijama koje su rođene poslije ili su tada bili djeca obavijene zlatnim pokrovom idealizirane nostalgije. Junakinje epizode su starice i umiru u stvarnosti, jedna od raka, druga od nametnute eutanazije, ali se u virtualnosti upoznaju upravo na vrhuncu svoje mladosti i između njih se uspostavlja emotivna veza.
Radnja je veoma inteligentno osmišljena i majstorski vođena pa mi do polovine uopće ni ne znamo da se radi o virtualnoj stvarnosti, ali se priča odvija glatko i bez te informacije. Pratimo susret i upoznavanje dvije djevojke u noćnom baru 1987. godine i ta dimenzija nam je dovoljna da se uživimo, a odlična gluma Gugu Mbatha-Raw i Mackenzie Davis čini da nas priča ponese. Tek u drugoj polovini epizode otkrivamo da su dvije djevojke zapravo starice na umoru i saznajemo pozadinu San Junipera. A fora sa Juniperom je da ga možemo posjetiti kao ‘turisti’ ili se možemo u njega preseliti vječno, ali tek nakon smrti. Treba istaći da je ova epizoda, za razliku od drugih iz Black Mirrora koje su uglavnom distopijske i ostavljaju nas s osjećajem beznađa, gotovo utopijska. Ona govori o svijetu koji je moguć i nakon smrti i o ljubavi koja se rađa i kad mislimo da to više nije moguće.
Brojne su implikacije, inspiracije i pitanja koja proizlaze iz takve vizije svijeta. Pjesma koja predstavlja zaštitni znak epizode je hit Belinde Carlisle iz osamdesetih Heaven is a Place on Earth, a u priči se problematizira i pitanje samog raja. Jedna od dvije glavne protagonistice nije sigurna da li da život nakon smrti nastavi u virtualnom raju San Junipera ili pak da umre i možda ode u pravi raj. Tako u jednom momentu kaže da bi, ako se odluči i za Junipero, bila “uploaded to the cloud” (“uploadovana na oblak”), a to zvuči baš poput raja. Bilo kako bilo, ako možemo govoriti o virtualnom, zemaljskom, religijskom ili intimnom raju, zašto onda ne bi mogli i o serijskom. San Junipero u tom smislu predstavlja upravo jednu epizodu iz raja. Najtoplije preporuke svim sretnicima/ama koji/e je još nisu pogledali/e!
