Izvor i foto: Voxfeminae.net
Unatoč velikim koracima koje su queer žene učinile na TV-u u proteklih sedam godina, veliki ekran im još uvijek izmiče. U svijetu u kojemu je dovoljno teško pronaći film u kojem glavnu ulogu igra heterosekualna žena, izdvojiti filmove s lezbijkama kao glavnim protagonisticama pravi je izazov. 2015. godina svakako je bila iznimka, međutim, taj trenutak nikako ne smijemo zamijeniti za trend. Stoga prenosimo pregled filmova koji su od 2009. godine ostavili lezbijskog traga u kinematografiji.
The Kids Are All Right, 2010.
Kritike filma The Kids Are All Right bile su veoma oštre i potpuno opravdane. Radnja filma vrti se oko muškarca (donatora sperme koji je omogućio da Annette Bening i Julianne Moore imaju dvoje djece) do te mjere da u jednom trenutku prikazuje njegovu aferu s jednom od majki. Redateljica Lisa Cholodenko otvoreno je izjavila kako film nije namijenila queer publici: “Puno me je više zanimalo da film dopre do muške populacije nego što me je brinulo otuđivanje sektora lezbijske populacije.”
Lezbijke koje spavaju s cis strejt muškarcima jedna su od najstarijih i najuvredljivijih pojava u filmovima ovakve tematike, a u ovom slučaju posebno žalosti jer dokazuje da ovakav film ne bi bio produciran od strane velikog filmskog studija da nije sadržavao centralnu priču namijenjenu muškoj publici.
Ipak, nemoguće je ne priznati značaj filma koji je osvojio Zlatni globus za najbolji film 2010. te četiri nominacije za Oscara.
Iako je Focus Features u 2005. godini distribuirao lezbijski klasik Imagine Me & You, film nije doživio toliki uspjeh, niti je zabilježio značajnije kritike među mainstream publikom. Ipak, radi se o prvom Focusovom upuštanju u lezbijsku tematiku, što im se višestruko isplatilo. Kombinacija uspjeha Focusovog drugog nagrađivanog filma gay tematike, Brokeback Mountaina i filma Imagine Me & You dovela je do ulaganja u druge filmove queer tematike koji su se ozbiljnim glumcima i glumicama dokazali kao donositelji raznih glumačkih priznanja.
Osim toga, kraj filma je prilično sretan i ne donosi ničiju smrt, što je u 2016. prilično velika stvar.
Freeheld je prvi svjetski rasprostranjen film u povijesti u kojemu glavne uloge tumače dva ženska queer lika. Osim toga, riječ je o prvoj lezbijskoj ulozi Ellen Page, koja se javnosti outala kao lezbijka pretprošle godine te već petoj queer ulozi Julianne Moore.
Iako je riječ o prilično potresnom filmu, napravljenom po istinotoj priči, kroz koji ćete barem jednom zaplakati (osim ako ga odlučite pogledati u PMS-u, u tom slučaju se opskrbite popriličnom količinom maramica), svakako ga preporučamo svima koji su osim za ljubavnu priču zainteresirani i za društveni kontekst LGBT prava. Gledatelji/ce su na samom početku filma upućeni u to da će jedna od protagonistica do kraja filma biti mrtva, međutim ono što okupira pažnju u ovom filmu je neiscrpna hrabrost i ustrajnost žene koja niti u bolničkoj postelji ne želi odustati od borbe za bračnu jednakost pripadnika/ca LGBT zajednice u svom društvu.
Osim aktivističke note, film je svakako značajniji za lezbijsku publiku jer normalizira lezbijske odnose unutar kojih postoji poveća razlika u godinama.
Iako Carol nije zabilježio usjeh na dodjeli Oscara ili Zlatnih globusa (unatoč tome što je zaradio nekoliko nominacija) svakako je riječ o filmu koji je se našao na listi najboljih lezbijskih filmova u povijesti.
Antonela Marušić u svom je osvrtu na film Carol za naš portal napisala:
“Lezbijska žudnja centar je ovog filma i cijedi se iz svakog kadra, u finim teksturama i gestama dviju protagonistica, sjajnoj glazbi koja diskretno prati radnju, ali i zadivljujućim kostimima i scenografijama. Geneza romanse realizirana je senzibilnim redateljskim postupkom bilježenja odnosa dvaju protagonistica i okom kamere koja ne propušta ni njihovo samopromatranje, susrete u kojima izmjenjuju neizgovoreno i na koncu one trenutke u kojima počinju funkcionirati kao pravi par.
Više od pola stoljeća svjetski, a i poneki domaći redatelj zdušno masakriraju lezbijske ljubavne priče, koristeći ih za različite vlastite ciljeve i agende, konstruirajući i vezujući joj okove cijelog niza stereotipa poput neumitne tragike i neostvarivosti lezbijskog odnosa, silujući život i prešućujući generacije sretnih i ispunjenih lezbijskih života. Umjesto toga portretiraju je kao incident, malu žensku osvetu muškarcima, boemsku epizodu u biografijama poznatih spisatelja/ica.
Nakon toliko mizoginih i ‘muških’ filmova što ih je povijest filmske umjetnosti proizvela do dana današnjeg, nemam pijeteta prema frustriranim, bijesnim i nasilnim muškarcima što ih se Carol i Therese do jednog uspijevaju otarasiti, poput rasklimanih strašila patrijarhata.”
Nečuveno je da je u posljednjih sedam godina jedini hvaljeni film koji sadrži lezbijku/biseksualku tamne boje kože napravljen za HBO. HBO je velika platforma koja nudi raznovrstan i kvalitetan sadržaj, međutim Bessie je film koji je zaslužio i više od toga. Riječ je o prvom takvom filmu koji je osvojio mnogobrojne nagrade, među kojima četiri Emmyja, nagradu Critics’ Choice, Screen Actors Guild Award (Queen Latifah) te redateljsku nagradu Directors Guild of America Award (Dee Rees).
Bessie prati priču blues pjevačice Bessie Smith i njezine tranformacije u ‘caricu bluesa’. U svom osvrtu na film Gabby Rivera je napisala:
“Bessie je prava bomba. Čvrsto se zauzima za sebe i svoje prijatelje čak i kada se treba suprotstaviti samome Klanu i trenucima u kojima su bijelci zaista zastrašujući. Zastrašujući na način da sam držala dah i iščekivala Bessienu smrt koliko sam bila uplašena. Hvala univerzumu što u ovom filmu ne postoje bijeli spasitelji. Bessie Smith ne pokušava zabaviti bijele ljude, niti ugoditi muškarcima. Koliko god da je njezina borba hrabra, u isto vrijeme je i zastrašujuća, jer ju je u bilo kojem trenutku svijet za koji se borila mogao prožvakati i ispljunuti. Queen Latifah tako je realno odigrala ulogu Bessie spajajući arhetip snažne crnkinje, opipljivu ranjivost i žudnju za ljubavlju u veličanstven portret pjevačice.”
Bessie je zaista veličanstveno ostvarenje, a Queen Latifah nikada nije bila bolja! Ako postoje filmovi kojih je potrebno više na ovoj listi, onda je to upravo ovaj.
Ovo je film koji će vas rasplakati čak i više od Freehelda, jer osim potresnih trenutaka donosi i one koji će vas do suza natjerati smijehom. Jedan je od rijetkih filmova ovakve tematike, nastao u Ujedinjenom Kraljevstvu. Svojom si je originalnošću zagarantirao veoma pozitivne kritike, ali i nagradu Queer Palm na Cannesu, dvije nagrade British Independent Film Awards, te BAFTA-u.
Ova je recenzija savršeno dočarala što sve Pride čini toliko kvalitetnim filmom:
“Umjesto da se potpuno posvećuje povorkama ponosa, AIDS problematici ili nekoj sličnoj problematici vezanoj uz raniji pokret za prava LGBT osoba, ovaj se film vrti oko male grupe aktivista i aktivistkinja (Lezbijke i gejevi podržavaju manjine) i njihove podrške Velškoj zajednici rudara koji štrajkaju protiv smanjenja subvencija diljem zemlje. Aktivisti i aktivistkinje pokušavaju pronaći Sindikat koji bi prihvatio njihovu donaciju, međutim kada konačno uspiju, ispostavlja se da je Sindikat rudara na to pristao jer je došlo do zabune. Srećom, ispostavlja se da je riječ o gradu s veoma otvorenim i ljubaznim stanovnicima/ama, koji odlučuju ustati protiv stanovnika/ca koji se opiru toj donaciji. Upravo nas ta borba među stanovnicima/ama vodi kroz dvosatni film koji je veoma pametno režiran. U to je vrijeme priča o štrajku rudara bila medijski vrlo dobro pokrivena, stoga je film stvorio autentičniju okolinu unutar koje je bilo lakše prikazati priče lezbijki i gejeva iz dijaspore.”
Pride posjeduje ljupku britansku senzibilnost i toliku autentičnost da će vam tijekom gledanja ponekad biti teško povjerovati da se ne radi o dokumentarnom filmu.
Iako se queer kritike ovog filma kreću se u širokom spekturu, od tumačenja filma kao voajerističkog smeća do revolucionarne umjetnosti, kontroverze vezane uz ovaj film nisu se zaustavile s kritikom ili lezbijskim obožavateljicama. Nakon što je film počeo s prikazivanjem u kinima, Léa Seydoux i Adèle Exarchopoulos kazale su kako im je iskustvo rada s redateljem Abdellatifom Kechicheom bilo toliko traumatično da više nikada ne bi pristale na suradnju s njim.
U mainstream umjetničkoj kritici česta je pojava razmatranja redateljeve/ičine prošlosti zbog boljeg prihvaćanja i razumijevanja njegovih/njenih artističkih pogleda na svijet. Blue Is the Warmest Color prvi je film koji je suočio queer publiku s tom dilemom. Osvojio je Palme d’Or na Cannesu i postao prvi film za kojega je ta nagrada dodijeljena i redatelju i glumicama. Točnije, Seydoux i Exarchopoulos prve su glumice, pokraj Jane Campion, koje su osvojile tu nagradu. Filme je osim toga bio nominiran za Zlatni globus i BAFTA-inu nagadu za najbolji film na stranom jeziku.
Kritike koje su pozitivno ocijenile film isticale su kako se radi o ‘sirovom, iskrenom i napetom glumačkom ostvarenju’. Kako god bilo, radi se o filmu lezbijske tematike koji je pokrenuo najveći broj rasprava.
Nitko ne može sa sigurnošću reći radi li se o filmu koji je potaknuo Kristen Stewart da prihvati svoju fluidnu seksualnost, ali svakako ju je potaknuo na to da je preispita. Vjerojatno je nemoguće tumačiti Joan Jett i izači potpuno strejt iz te uloge. Queer žene oduvijek su bile sklone ovom filmu i to ne samo zato što su male priliku gledati Joan i Cherrie kako se ljube na velikom ekranu. The Runaways su ostvarenje svih naših snova o ženskom rock’n’roll bendu, naše ikone mračnih anđela! Pa iako film nije realno prikazao ništa vezano uz bend, i kritika i glumice jednako su pohvalili/e film zbog oslikavanja ‘očajavanja i frustirajuče energije’ koja je prožimala život sredinom 70-ih.
