Priredila: Nikolina Todorović
Toccata
Skidam te još od zime,
Noktima vjetra gulim sa tebe adagio disanja.
U plućima nosiš ukradene dijelove atmosfere
I u grudima previše božanske muskulature
Da bih ti povjerovala da si od krvi i mesa.
Tih dana su me mučili tremori i ljudske pijavice,
Skrivala sam se negdje u korijenju,
U tajnom trupu zemlje
Koji otkopavaš zabadajući pete u vrelo tlo.
Skidam te još od martovskog snijega
Sve više postajući dio te paganske poliandrije
Iz koje ne želim izaći.
Nismo klavirski virtuozi koji rađaju toccate,
Ali proljećem se nježno prostireš po meni poput talijanske svile
I rađaš niz savršenih kompozicija.
Moje tijelo je čembalo pod tvojim rukama,
Suonami all’infinito.
Skidam te još od Ramazana,
Još od početka, od prapovijesti tvojih riječi,
Pretvaram se u konduktera bez cilindra,
Kartu ti naplaćujem u vokalima i suvremenoj lirici.
Nastajem u šapatima vlastitog imena
Još od ranog kamenog doba
Kad se svijet oko nas naivno igrao sa zemljom i krvi
Ucrtavajući prve tragove civilizacije u špiljama.
Mimikrija tvog tijela razbarušeno tumara kroz zrak
I znam da si to ti,
Pa i onda kad šutiš u mraku spuštajući glavu na moje rame,
I ti i ja postajemo prastari instrumenti
Skriveni u škrinji, na polici, u nama
I onda kad muzika postane suvišna.
Izvod iz imenika Laure Carvalho: G
Iz lica osušenog lopoča jedna gorka brazda se obraća rijeci: „Ti, koja si me stvorila, imaš moć nad mojim oblicima.“
Božica kleči na vrelu moje sanjivosti. Kujem te od meke svile u čvrst željezni oklop.
Iz zuba izbacujem ostatke tvojih bijelih grudi. Moje misli su sjekač kojim te izvlačim iz svoje nutrine.
Prodajem spokoj za nemiran san. Nogama oblim poput planeta izazivaš već užarene ruke.
„Ne možeš voljeti visinu“, govori drveće travi. „Ne možeš voljeti vodu“, govori rijeka vatri. „Ne možeš voljeti dan“, govori Sunce Mjesecu.
Stojim između svojih suprotnosti priljubljena uz nemogućnost. Hvatam svoje iznenadne erupcije poput oštrih ledenica.
Gledam te kako nastaješ iz moje kože, meka, tiha i tragično beživotna. Na usne ti cijedim nar i krv koja zgrušano izvire iz mojih prstiju.
Žedna sam te, Galateja, obalo mojih beznadnih čežnji. Lopoč diktira melankoliju rijeke.
Na monoklu predanosti oslikava se tvoje bljedilo stopljeno s rogovima jelena. On oštri svoju muškost na mojim butinama.
U savršenom svijetu puška je uperena u bezdušnost lovca. Zrna se strovaljuju u njegovo grlo napeto od kukavičkih pothvata.
Nesavršeno tjeram jelena iz stihijskog klupka mojih grana. Tjeram te od sebe, laštim tvoju postojanost beskrajem naučenih kletvi.
Ostaješ.
– Nesretnici uvijek bivaju opčinjeni izmaštanim trnom koji razdire utrobu njihovog iscjeljenja. –
Osušeni lopoč se mrvi u rijeku, tiho joj govori: „Ti, koja si me stvorila, imaš moć nad mojim oblicima.“
Rijeka ga uzima k sebi. Grlim tvoje tijelo savijeno u koljenima, pred muzejima nekadašnjih snova. Ostaješ cijela i obla unutar mene.
Gledam zamršenost tvojih udova kako se probija kroz moje grane. Osjetim rosu na tvojoj mreži, meku, tihu i tragično beživotnu.
Žedna sam te, Galateja, obalo odabranog progona. Ležim nasukana na tebi i diktiram melankoliju svoje stvarnosti.
Izvod iz imenika Laure Carvalho: J
Vrat violine pridržava tvoju glavu. Moji porivi nasrtljivo cvile po sredini javora. Rascvjetale žice poput vrhova kose trepere u bezvučnom molu.
Trčim za tobom natrag u brončane godine. Ovaj vrt pati od stoljetne groznice. Kao utvara se zalijećem u tvoje grudi obješene na mojim ustima.
Tvoja kosa je kiša krvava od ishitrenog zanosa. Moji bunari ključaju pod vrelom ožujskom ebanovinom.
Opirem se težini tvojih nogu koje istječu u prazninu iza baldahina. „Progutajte me“, umor šapuće oblacima na kojima ležiš.
Zvat ću te Jezabela jer si bestidna loza mojih vinograda. Tvoje vino ima okus moje nezasitnosti.
Zvat ću te Judita jer ubijaš kradljivca mojih plodova. Gasim svjetlo i čekam da zagrizeš u moju zahvalnost.
Zvat ću te Jael jer mlijekom i klinom zloslutnim kraljevima oduzimaš tron. O tvojim rukama će skladati rekvijem za naše nasljednice.
Zvat ću te Joana jer poznaješ predaju vječnosti. Predajem ti se u ruševinama mojih zubatih hramova.
Rekli su nam jednom, prije tisuću pješčanih sprovoda, da nitko nije toliko lud da bosonog hoda po užarenom uglju.
Stojimo na sredini crne, zapaljene staze. Tvoj korijen raste između mojih samoglasnika. Smrtnici su slabi u tvojim kukastim pipcima.
Ne znam svirati ovim kratkim rukama osušenim od magle i zime. Ne znam se pretvoriti u matematičku dosljednost ukočene abecede.
Prosipaš crni pepeo po mojim napuklinama. Valovima mi ispunjavaš ljudske nedostatke. Upireš prstom u koroziju žila.
Preskačem obljetnice i mjesečeve mijene. Držim te čvrsto u sljepoočnici poput prizora koje su oslikali dani naših blistavih slučajnosti.
Hranim te potonulim dijamantima nesmotrenih kupača. Prokišnjavaš kroz svaki moj pokrov.
„Progutajte me“, šapućem tvojim oblacima. Vrištim zvijezdama. Pjevam ugljenim odorama neba.
Dozivat ću tvoja imena pred vratima pakla moleći za milost. Ne želim opet biti ispljunuta u svijet u kojem te moram iznova otkrivati.
